KOLUMNA
Prije svega, Nobel za
ekonomiju ne postoji. Tim imenom se neprimjereno naziva nagrada koju je 1968.
ustanovila Centralna banka Švedske (Sveriges Riksbank) povodom 300 godina svoga
postojanja.
Piše: Pascal Riché, thebosniatimes.ba
Ovaj tekst je objavljen 10. oktobra 2016, a
ponovo ga objavljujemo povodom dodjele Nobelove nagrade za ekonomiju 2017.
Prije svega, Nobel za ekonomiju ne postoji.
Tim imenom se neprimjereno naziva nagrada koju je 1968. ustanovila Centralna
banka Švedske (Sveriges Riksbank) povodom 300 godina svoga postojanja. Uz
blagoslov Nobelove akademije, ova zloupotreba prolazi kao bezazlena igra riječi.
Ovdje se postavlja pitanje utjecaja „nagrade Sveriges Riksbank u spomen Alfredu
Nobelu“, kako glasi njen zvanični naziv, na ekonomska istraživanja i ekonomske
politike u svijetu.
Dvojica historičara ekonomije, Avner Offer sa
Oxforda i Gabriel Söderberg sa Univerziteta u Upsali, 19. aprila 2016. objavili
su knjigu „The Nobel Factor“ (Princeton University Press), u kojoj su žestoko
napali ovu nagradu. Njihova osnovna teza je da ona služi pružanju legitimiteta
neoliberalnom zaokretu u svjetskoj ekonomiji iz 70-ih i 80-ih godina prošlog vijeka.
Po njima, ova nagrada je akomodirala zamjenu starog socijaldemokratskog modela
novim modelom razuzdane tržišne ekonomije.
Ovaj zaokret, koji je u Britaniji izvela
Margaret Thatcher a u SAD-u Ronald Reagan, oslanjao se na famoznu čikašku školu
mišljenja, čiji je guru bio monetaristički ekonomista Milton Friedman (dobitnik
Nobela 1976). Ovi ekonomisti su bili uvjereni da je država uvijek problem, a
nikada rješenje. Potrebno je, dakle, privatizirati sve što se privatizirati
može, oteti mašinu za štampanje novca iz vladinih šapa, smanjiti javne rashode,
deregulirati tržišta…
Ove teorije razvila je nekolicina profesora sa
čikaškog univerziteta, a onda su se one proširile i dovele do raskida sa
kejnzijanizmom, koji je do tada dominirao u sferi ekonomske misli. U njen
centar je postavljena moneta (tada se trebalo izboriti s inflacijom), a potom i
finansije. U modu je ušlo deregulirano tržište, sa svim dobro poznatim posljedicama:
ekonomska i socijalna nesigurnost, finansijske krize, korupcija, nejednakost i
prijezir prema elitama. Po Oferu i Soderbergu, Nobelova nagrada za ekonomiju je
tu odigrala važnu ulogu dajući pokriće teorijama koje nisu bile nužno potkrijepljene
realnim eksperimentima i koje su se kosile s dominantnom ekonomskom misli iz
50-ih i 60-ih godina prošlog vijeka.
Tih šezdesetih godina guverner Švedske banke
Per Åsbrink se uz podršku švedskih poslovnih krugova žestoko sukobio sa
tadašnjom socijaldemokratskom vladom kako bi izborio veću nezavisnost za svoju
instituciju. Vlada je htjela kreditima stimulirati veću zaposlenost i stambenu
politiku, a guverner se zalagao za što manju inflaciju. Po autorima knjige
„Faktor Nobel“, ovaj sukob je doveo do osnivanja nagrade za ekonomiju: radilo
se o jačanju prestiža banke i plasiranju određenih ideja. Guverner Asbrink se u
vezi s tim konsultirao sa Asarom Linbekom, tada mladim ekonomistom u usponu.
Oni su osnovali komitet za nagradu koji je okupljao pretežno ekonomiste desnog
centra, koji su poštovali izvesnu ravnotežu pri dodjeli nagrada, ali su najveći
prostor ipak davali neoliberalnim idejama.
Sam Asar Linbek je zanimljiva ličnost:
ekonomista, slikar, muzičar, prvobitno privržen socijaldemokratiji, da bi se
70-ih godina posvetio kritici države blagostanja i sistemskih napora u
postizanju pune zaposlenosti. Uobličio je teoriju po kojoj socijalna zaštita
šteti tržištu rada i ustanovio distinkciju između insajdera (ljudi koji imaju
posao) i autsajdera (koje su insajderi istisnuli iz ekonomije). Njemu dugujemo
i liberalnu poskočicu, po kojoj je „kontrola stanarina drugi najbolji način za
uništenje nekog grada, posle bombardiranja“.
Utjecaj Asara Linbeka na Nobela za ekonomiju
trajao je punih 25 godina. On je predsjedavao Komitetom za dodjelu nagrade 14
godina, od 1980. do 1994. Tokom tih četvrt stoljeća žiri je otvoreno favorizirao
neoliberalne ekonomiste. Ideje koje je zastupao koincidirale su sa tadašnjom
ideologijom MMF-a, Svjetske banke i američke uprave Trezora – danas poznate kao
„vašingtonski konsenzus“ – a koja se temeljila na pet stubova: privatizacija,
kresanje budžeta, slobodno kretanje kapitala, slobodna razmjena i nezavisnost
centralnih banaka (uzgred, Švedska banka je punu nezavisnost stekla tek 1999).
Istina, najprestižnijom nagradom iz ekonomije
okitili su se i kejnzijanci poput Josepha Stiglitza 2001. i Paula Krugmana
2008. Ipak, statistika koju iznosi knjiga „Nobel faktor“ je neumoljiva: komitet
za dodjelu koji je ustanovila Švedska banka favorizirao je konzervativne ideje.
Od 76 dosadašnjih laureata 28 su saradnici čikaškog univerziteta (dakle 37%),
80% njih su Amerikanci, samo 7% dobitnika nisu sa zapada, a do sada je ovu
nagradu osvojila samo jedna žena, Eleanore Ostrom 2009.
Pojedini ekonomisti koji se smatraju istinskim
velikanima nikada nisu osvojili Nobelovu nagradu, na primer Joan Robinson
(1903-1983), John Keneth Galbright (1908-2006), dvoje kritičara laisser-faire
dogme ili, kako na svom blogu navodi švedski ekonomista Lars Palson Sil,
Nikolas Georgesku-Rogen (1906-1994). Georgesku-Rogen je 1971. u knjizi „The
entropy law and the economic process / Zakon entropije i ekonomski proces“
zagovarao napuštanje neoklasičnog modela – koji ekonomiju sagledava na
mehanički način, dok je ona po njemu mnogo bliža termodinamici. Ovako, ona
troši neobnovljive resurse i njen prevlađujući model nije održiv.
U naše doba klimatskih izazova ova
istraživanja dobijaju na snazi. Pojedini filozofi kao Bernard Stiegler i
ekonomisti poput Paula Samuelsona i Renea Pasea često citiraju
Georgesku-Rogena. Ali 70-ih i 80-ih godina ovu ekološki osvešćenu viziju niko
nije shvatao ozbiljno. Promišljati odnos između proizvodnje i životne sredine u
to vrijeme je značilo dobrovoljni odlazak na marginu dominantnog mainstreama,
opsjednutog „uvjetima ekonomskog rasta“ i „efikasnošću tržišta“.
Po Oferu i Soderbergu, Nobelova nagrada za
ekonomiju je svodiva na propagandne trikove za prodaju veoma tužne priče. Po
njima, tržišni fundamentalizam i socijaldemokratija već decenijama opstaju u
nekoj vrsti suživota, ali to svakako nije sretan brak.
(TBT,
L’Obs (Le Nouvel Observateur)