ANALITIKA
Prema istraživanjima javnog mnijenja, muslimani sa Balkana
imaju najbliskiji odnos prema Turskoj, i obrnuto, građani Turske veoma
blagonaklono gledaju na muslimane balkanskih država (više nego na Arape)
FOTO: Erdogan, Vučić (AA)
“Turska i Srbija su dvije ključne zemlje na Balkanu.
Kao što je Turska u svom neposrednom geografskom okruženju ključ za mir i
stabilnost, tako je i Srbija na Balkanu, koji ima multietničku, multikulturalnu
i dinamičnu strukturu, u poziciji da otvori put regiji”, kazao je Erdogan
za “Politiku”.
Stoga je, kako ocjenjuje, za održavanje stabilnosti, mira i
prosperiteta na Balkanu i širom Evrope, suradnja između Turske i Srbije od
ključne važnosti.
Nakon Davutoglua
Temelj aktuelne turske spoljne politike je tzv. koncept
strateške dubine koju je kreirao Ahmet Davutoglu, univerzitetski profesor i bivši
ministar vanjskih poslova, odnosno jednokratani predsjednik AK Partije. Prema
ovom konceptu, Turska želi da u svome okruženju napravi zonu uticaja, u kojoj
može igrati ulogu stabilizatora i ključne regionalne sile. Kao najvažniji
instrument uticaja Turske u susjedstvu predviđena je upotreba mehke moći (soft
power): trgovina, spoljne investicije, ulaganje u obrazovanje, građevinski
sektor, turizam, pomoć za razvoj itd. Kozervativna Stranka pravde i razvoja
(AKP), koja počiva na islamističkim temeljima, od svog dolaska na vlast 2002.
godine u velikoj mjeri je primijenila ovaj koncept u praksi.
Jedna od suštinskih ideja ove strategije je politika pod
simboličnim imenom nula problema sa susjedima, odnosno da se sva otvorena
pitanja i nesporazumi sa susjednim državama svedu na najmanju moguću mjeru.
Međutim, iako je sa nekim državama, kao što su Srbija i Grčka, zaista znatno
unaprijedila svoje odnose, sa drugim susjedima Turska je uspjela čak i da ih
pogorša. U svakom od regiona koji je okružuju, postoji po jedna zemlja sa kojom
tursko rukovodstvo ne umije pronaći zajednički jezik: u srednjoj Aziji je to
Uzbekistan, na Bliskom Istoku Izrael, na Južnom Kavkazu Jermenija. Ovi primjeri
upravo pokazuju nedostatke ovog koncepta.
Koncepcija strateške dubine je tijesno povezana sa pitanjem
odnosa Turske i EU, i jasno je da je izvor inspiracije Ahmetu Davutoglu,
prilikom njenog formuliranja, bila Politika susjedstva koju sprovodi EU.
Implementacijom ove koncepcije u praksi, Turska pokušava pokazati kako bi njeno
priključenje uniji bilo šansa za EU, pošto bi se time povećao kapacitet i
uticaj EU na Bliskom Istoku, Centralnoj Aziji i Sjevernoj Africi. S druge
strane, ideja stvaranja zone uticaja predstavlja istovremeno rezervni plan za
Tursku, u slučaju da pregovori sa EU ne daju očekivane rezultate. Njihova
logika može se objasniti ovakvim razmišljanjem političkih elita u Turskoj: „ako
nas EU ne želi, mi ćemo imati dobre odnose sa Kinom, Rusijom, Iranom i zonu
uticaja u našom susjedstvu…“ Na taj način Turska neposredno ucjenjuje EU.
Međutim, mala je vjerovatnoća za otpočinjanje neke vrste
mini hladnog rata između Turske i EU. Turska nije u mogućnosti da svoju politiku
u potpunosti transformira u anti-Zapadnu, prije svega zbog ekonomskih i vojnih
veza. EU je najbitniji privredni partner, a u vojnom pogledu, za Tursku je
mnogo bitnija saradnja sa SAD i EU nego sa npr. Rusijom ili Kinom.
Ipak, Turska koja se osjeća odbačenom od strane EU može se
ponašati nepredvidivo, i u odlučivanju se voditi emocijama.
Turska i Zapadni
Balkan
Turska je važna zemlja na Balkanu, koja ima znatan uticaj
među muslimanima u ovom regionu, i želi igrati ulogu njihovog zaštitnika.
Uticaj je zasnovan na osmanskom nasljeđu i tijesnim društvenim vezama između
Turaka i balkanskih muslimana. Prema istraživanjima javnog mnijenja, muslimani
sa Balkana imaju najbliskiji odnos prema Turskoj, i obrnuto, građani Turske
veoma blagonaklono gledaju na muslimane balkanskih država (više nego na Arape).
Štaviše, prema istraživanju Gallup Balkan Monitora većina građana država
Zapadnog Balkana nema negativno mišljenje o Turskoj, odnosno izražavaju pretežno
neutralan stav. Ovo je od posebnog značaja za Tursku, imajući u vidu kakvo je
raspoloženje građana država EU prema ulasku Turske u uniju. Percepcija Turske
je naročito pozitivna kod Bošnjaka i Albanaca (i iz Albanije i sa Kosova), ali
i kod Makedonaca (zbog loših odnosa sa Grčkom), pošto Turska igra ulogu
njihovog zaštitnika na međunarodnoj sceni. Izuzetak su Srbi iz Republike Srpske
koji je smatraju za neprijateljsku državu. Važan uspjeh Turske predstavlja
poboljšanje odnosa sa Srbijom, sa krajnjim ciljem da Ankara igra ulogu arbitra
na Zapadnom Balkanu. Ipak, značaj Turske za region u ovom trenutku neuporedivo
je manji od značaja EU.
Turska igra dosta važnu ulogu u privredi BiH, Albanije,
Kosova i Makedonije Turska ima značajan udio i u investicionom bilansu ovih
zemalja (oko 4-15%) i u trgovini (oko 4-8%). Učestvovala je u realizaciji važnih
projekata građevinskih sektora Albanije, Kosova i Makedonije u ukupnom iznosu
od oko 2 milijarde američkih dolara. Ipak, pozicija Turske unutar privredama
Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Republike Srpske u BIH je slaba. U cjelini,
turski ekonomski uticaj u regionu je slabiji nego uticaj Austrije ili čak
Slovenije. U Turskoj postoji percepcija
da je region Zapadnog Balkana suviše mali i da nije previše interesantan za
ulaganje i trgovinu. Takođe, EU je mnogo značajnija zbog broja radnika sa
Zapadnog Balkana na privremenom radu u njenim državama članicama, kao i zbog EU
pomoći za razvoj i stipendija za studente iz regiona.
Turska nema mogućnosti da promijeni ovu situaciju zbog mnogo
manjeg ekonomskog potencijala u odnosu na potencijal EU. Ipak, kada je riječ o
stipendiranju studenata sa Zapadnog Balkana, njih oko 2,000 se školuje u
Turskoj, i to su uglavnom građani islamske vjeroispovjesti. Osim toga, Turska
je uspostavila nekoliko univerziteta i važnih srednjih škola u regionu. Sa
druge strane, Albanci muslimani pretežno studiraju u Italiji i Grčkoj, a tek
mali broj u Turskoj. Ovo isto važi i za Bošnjake, koji pretežno odlaze u
Hrvatsku, Austriju, Njemačku.
Osim iz Makedonije i sa Kosova, u Tursku ne odlazi
proporcionalno značajan broj turista iz zemalja Zapadnog Balkana. Što se tiče
pomoći za razvoj, svake godine, prosječno 10-15% od ukupne turske pomoći ide
Zapadnom Balkanu. Turska predstavlja za svaku od država (osim Albanije) jednog
od važnih donatora (nalazi se između 8.-10. mesta po visini donacija, a udio u
pomoći je prosječno oko 3-4%).
Važnost Turske za region je najviše vidljiva u borbi protiv
šverca heroina iz Afganistana, kao i unutar misija EU i NATO na Balkanu. Turska
vojska takođe ima značajnu ulogu u obuci armija Bosne, Albanije i Makedonije.
Ova država učestvovala je u gotovo svim misijama EU i NATO na Balkanu i time je
jedna od bitnijih država za stabilizaciju Zapadnog Balkana (u ovom trenutku
Turska daje 15% ljudstva u misiji Althea u Bosni i Hercegovini, 7% u KFOR-u i
oko 4% ljudstva u EULEX-u). Turska je čak 5 puta uspješnija u prijesecanju
kanala šverca heroina iz Afganistana nego sve balkanske države zajedno. Također,
ne može se zanemariti važna uloga Turske u spriječavanju rasta vehabizma kroz
podršku vjerskim zajednicama i tradicionalnom, osmanskom islamu „glavnog toka“.
Turska želi dokazati da je kredibilan partner Zapadu na
Balkanu, kako bi imala dokaz da nije antizapadna zemlja. Također, to joj može
poslužiti i kao alibi za „probleme“ koje pravi, odnosno za povremeno ispoljavanje
drugačijih stavova od Zapada u vezi sa Izraelom, Iranom i Rusijom. Mada postoje
neslaganja Turske i EU povodom Balkana, ovo je ipak prostor preklapanja
interesa Ankare i Bruxellesa (naročito u stabilizaciji regiona kroz pristupanje
u EU i NATO). Ova situacija može se promijeniti u slučaju spriječavanja ili odlaganja
procesa integracije Turske u EU. Ona ne može spriječiti proširenje EU na
Zapadni Balkan, ali ga može usporiti u slučaju problema u odnosima država
Zapadnog Balkana i EU. Sa druge strane, u slučaju krize u odnosima između
Turske i EU, Zapadni Balkan može postati prvi prostor gdje može doći do
njihovog poboljšanja.
(TBT)
