GEPOLITIKA
Suočena sa, kako to ona vidi,
egzistencijalnom prijetnjom koja je osnažena od strane njenog NATO saveznika,
Sjedinjenih Država, Ankara se sada okreće ka Iranu i Rusiji unatoč nepovjerenju
koje gaji prema njima
FOTO: Erdogan, Putin (ALEXANDER ZEMLIANICHENKO / REUTERS )
Pišu: Gonul Tol i Alex Vatanka
Kada je Turska sredinom augusta u Ankari primila iranskog šefa
glavnog stožera, Muhammeda Bagerija, bilo je to prvo putovanje u inostranstvo
jednog iranskog zvaničnika na ovoj funkciji od iranske revolucije 1979. U
jednako iznenađujućem potezu, Ankara je u augustu izjavila da se priprema da
ugosti šefa ruske vojske, Valerija Gerasimovog, kako bi razgovarali o
regionalnog sigurnosti. Žustrina s kojom se Turska pružila ruku Iranu i Rusiji,
svoja dva historijska rivala, mora izazvati čuđenje u Bijeloj kući predsjednika
Donalda Trumpa. To ne samo da je nagovještaj važnog preokreta u vanjskoj
politici, već je i indikator da je Ankara odustala od Washingtona.
U novembru 2016., Ankara je bila puna nade da će Sjedinjene
Države pod Trumpovom vlašću Turskoj donijeti dobro. Predsjednik Recep Tayyip
Erdogan čestitao je Trumpu na njegovoj pobjedi, značajno dodavši da će njegova
pobjeda obilježiti jednu novu eru u američko-turskim odnosima. U to vrijeme,
Erdogan je držao strogo anti-iranski stav u nastojanju da se dodvori novom
američkom predsjedniku i pokaže volju Ankare da pomogne u suzbijanju iranske
moći na širem Bliskom istoku, ali posebno u Siriji.
Turska se nadala da će SAD zauzvrat smanjiti svoju podršku
sirijskoj kurdskoj miliciji, Jedinici narodne zaštite (YPG). Za Ankaru, YPG je egzistencijalna prijetnja
za budućnost Republike Turske s obzirom da je smatra ogrankom Kurdistanske
radničke partije (PKK), militantne organizacije turskih Kurda koja je već
decenijama u sukobu sa Ankarom.
Međutim, nade Ankare su se rasplinule kada je Trumpova vlada
odlučila pojačati svoju vojnu podršku YPG-u. U očima Washingtona, YPG je jedina
kompetentna borbena snaga u raznobojnoj skupini naoružanih sirijskih grupa. On
se i dalje smatra najboljom opcijom za prijeko potrebne lokalne kopnene snage
za istrebljivanje ISIL-a u Siriji, što je Trumpov glavni prioritet na Bliskom
Istoku. Razilaženje Ankare i Washingtona u tome koja grupa predstavlja najveću
prijetnju Siriji remeti njihov savez, a obje strane se, barem zasada, čine
nepokolebljivim u svojim stavovima.
Suočena sa, kako to ona vidi, egzistencijalnom prijetnjom
koja je osnažena od strane njenog NATO saveznika, Sjedinjenih Država, Ankara se
sada okreće ka Iranu i Rusiji unatoč nepovjerenju koje gaji prema njima. Turska
je počela pregovore sa Rusijom o kupovini njenog najnaprednijeg proturaketnog
štita, uprkos negodovanjima NATO-a, i u bliskoj je suradnji sa Kremljom u
Siriji.
Turska i Iran, u međuvremenu, odlučili su osnažiti vojnu
suradnju u Iraku i Siriji, iako su ova dva bivša rivala posljednjih godina podržavala
različite strane u sukobima u obje zemlje. Iran, Rusija i Turska surađuju i
trilateralno u rješavanju brojnih drugih pitanja: od zajedničkog sponzorisanja
sirijskog mirovnog ugovora u Astani do obećanja da će zajedno napraviti naftne
bušotine u Kaspijskom jezeru do svrstavanja na stranu Katara u sukobu sa
njegovim arapskim rođacima u Perzijskom zaljevu.
Ali osnovni pokretač zbližavanja Turske sa Rusijom i Iranom
je njen strah od daljnjeg kurdskog napredovanje u Siriji. I Turska i Iran imaju
znatno velike manjinske zajednice Kurda – najveću i drugu po veličini u regionu
– i boje se da bi kurdsko napredovanje u regionu moglo potaknuti slične
zahtjeve i među njihovim Kurdima.
Ankara stoga želi osmisliti zajedničku anti-kurdsku
strategiju u Iraku i Siriji. Teheran je tako odjednom počeo govoriti protiv
YPG-a kao nikada dosada. Naravno, i Ankara i Teheran su kritizirale kurdski
referendum o nezavisnosti u Iraku, upozoravajući da će sloboda iračkih Kurda
izazvati destabilizirajući talas odcjepljenja širom Bliskog istoka.
U Siriji, Ankara uznemireno posmatra američke operacije protiv
Islamske države kojima se YPG-ovim snagama omogućava da zauzmu bivše ISIL-ove
teritorije u istočnoj Siriji i Idlibu, sjevernozapadnom gradu na turskoj
granici koji je nedavno osvojen od strane al Qaidinih grupa. S obzirom na
sukobe između sirijskih Kurda i snaga predsjednika Bashara al Assada, Ankara se
nada da će moći surađivati sa režimom u Damasku i njegovim saveznicima kako bi
natjerala Kurde da se povuku sa osvojenih teritorija. A ne postoje zemlje sa
većim utjecajem na Assada od Irana i Rusije, što pojašnjava zbližavanje Ankare
sa ove dvije zemlje.
Turska je posebno fokusirana na Afrin, jedan od kurdskih
kantona na turskoj granici. Ankara se boji da bi YPG mogao povezati kurdsku
teritoriju na sjeveru Sirije sa Afrinom, i tako formirati jedan povezani
kurdski entitet koji se proteže od iračke granice do Mediterana. Ankara je
optužila YPG za napade na turske snage i zaprijetila vojnim napadom na Afrin.
Ali zasada, nijedna akcija nije uspjela jer se u kantonu nalaze ruske vojne
snage. Turski zvaničnici tvrde da ukoliko mogu izvršiti pritisak na sirijsku opoziciju,
koju trenutno podržavaju, da se povuče iz nekih od osvojenih područja, Rusija i
Iran bi zažmirile na tursku invaziju na Afrin. Ali moguće da je da se Ankara
uzalud nada. Pred njom stoje brojni izazovi u novom savezu sa Iranom i Rusijom.
Prvenstveno, postoji duboko ukorijenjeno nepovjerenje između
stranaka. Stoljećima, Turska je bila rival Iranu i Rusiji i vodila je politiku
balansiranja njihovih utjecaja u regionu. Strah Turske od kurdskih napredovanja
iznudio je priliku sa Iranom i Rusijom u Siriji, ali produbljivanje odnosa
zahtijeva potpunu promjenu regionalne politike Ankare. To znači izlaganje
daljnjem sukobu sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim zemljama koje se
protive Iranu i napuštanje politike suzbijanja iranskog utjecaja u Iraku.
Zbližavanje Turske sa Assadovim režimom također produbljuje krizu povjerenja
između Turske i njenih saveznika među sirijskom opozicijom, umanjujući time
Ankarin utjecaj među njima. Bez tog utjecaja, teško je da će Turska ispuniti
svoj dio dogovora i pritisnuti opoziciju da se povuče sa teritorija koje
kontrolišu.
Još jedan potencijalni problem je stav Rusije u pogledu
sirijskih Kurda. Moskva vjeruje da su Kurdi isuviše važna karta da bi se
koristila i protiv Ankare i Washingtona pa stoga je malo vjerovatno da će
Kremlj dozvoliti turski vojni prodor u Afrin. Bez dozvole Rusije, Turska neće
pokrenuti vojnu operaciju protiv kurdskog kantona, što je bio Erdoganov cilj.
Za Iran, promjena odnosa sa Turskom je blagodat. Postizanje
dogovora sa Ankarom o rješavanju problema kurdskog separatizma, što će ojačati
iranski utjecaj u Siriji i Iraku, jasna je pobjeda za Teheran. Ali Iran je vrlo
svjestan faktora koji su privukli Ankaru: Trumpova namjera da nastavi raditi sa
sirijskim Kurdima i činjenica da je vojni „momentum“ u sirijskom ratu trenutno
u Assadovim rukama. Iran itekako dobro zna da će bilo kakva promjena u toj
dinamici preokrenuti politiku Turske. Nekadašnja nastojanja Ankare i Teherana
da pronađu zajednički jezik propala su zbog njihovog dubokog međusobnog nepovjerenja i razlike u njihovim vizijama za
regiju. Ovi isti faktori mogli bi ih spriječiti da sada osnaže odnose.
Približavanje Turske Iranu će vjerovatno dodatno osnažiti
utjecaj Teherana u Siriji i Iraku. Moglo bi također poljuljati američku
politiku u ovim zemlja, s obzirom na neprijateljstvo između Sjedinjenih Država
i Irana. Ovo ne sluti na dobro u američko-turskim odnosima, koji su već
narušeni. Ali s obzirom na osjetljivost odnosa između Turske i njenih
nekadašnjih rivala, kao i potencijalne probleme koji se naziru, nastavak ovog
pomirenja još uvijek nije siguran. Umjesto da na Tursku gleda kao na izgubljen
slučaj, Washington bi trebao nastaviti da diplomatski i vojno surađuje sa
Ankarom.
(TBT, FA, Prevela Esma Latić)