KOLUMNA
Glumac (67) govori o Juliji Roberts, meditaciji i radosti
starenja
Piše: Richard Gere, thebosniatimes.ba
Ne postoji škola u kojoj možete da naučite kako da se
ponašate kada postanete slavni. Poslije filma „Američki žigolo“ moj život se
promijenio i postao u isto vrijeme i fantastičan i težak. Bio sam mlad, a ljudi
su odjednom znali ko sam. A ja sam samo želio da radim. Ne vidim sebe kao
„bogatog i poznatog“. To me ne zanima
Moji roditelji su bili u braku više od 70 godina. Uvijek sam
težio takvog bračnoj zajednici, ali u tome do danas nisam uspio.
Svaki dan otvara nove mogućnosti. Sviđa mi se što starim.
Moj otac sada ima 95 godina, mozak mu je bistar iako se fizički kreće nešto
teže nego ranije. Volio bih da doživim te godine. Naravno, nisam gibak kao kad
sam bio mlad, ali mislim da mi mozak i dalje radi odlično.
Julia Roberts i ja ćemo uvijek biti povezani. Snimanje filma
„Zgodna žena“ bilo je iskustvo koje ne želim nikada da zaboravim. Sve to
zahvaljujući reditelju Garry Marshallu. U filmu se osjećaju njegovo srce,
njegova duša, njegove emocije. Prošle godine je umro, ali ljudi koje je izabrao
za taj film i danas šire poruke koje su njemu bile važne.
Danas je sjajno biti žena. Ukoliko u skorijoj budućnosti
budemo vidjeli dramatične promjene u društvu, bit će to zbog novog ženskog
pokreta. Žene gledaju dugoročno i mogu da vide iz više uglova, dok muškarci vide
samo ono što je ispred njih.
Meditiram svaki dan. Taj dnevni ritual je nešto što u isto
vrijeme i želim i potrebno mi je. Tada se vježbam strpljenju i ponirem duboko u
svoje misli. Mnogi od nas bi trebalo da se okrenu toj vrsti razmišljanja – naš
odnos prema svijetu je površan.
Iako smo svjedoci velikog tehnološkog napretka, ja i dalje
mislim da je svijet prije 30 godina bio bolji. Previše smo preokupirani poslom
i ne posvećujemo dovoljno vremena razmišljanju o tome šta zapravo znači biti
čovjek. Ne koristimo dovoljno tehnologiju da sebi olakšamo život.
Ja sam u duši sanjar, što prilično iritira moje prijatelje.
Volim da se bavim stvarima u kojima ne moram da budem previše ozbiljan. Mislim
da mi to ne može škoditi.
Muškarce od malih nogu uče da ne bi trebalo da budu previše
emotivni – mislim da to nije ispravno. Poslednji put sam plakao prije dva dana,
kad sam pomislio kako ljudi zapravo mogu da budu divni. Kako postajem stariji,
to moj karakter postaje sve mekši. Nemam više napade bijesa. Kao da je taj
plamen izgorio u meni. Nije loše osjetiti svari, umjesto da ih zakopavamo.
(TBT, Newsweek.rs)