KOLUMNA
Putinova Rusija,
Erdoğanova Turska i Orbanova Mađarska su tri najpoznatija primjera. Ono što je
posebno zanimljivo – i opasno – jeste uspješnost tih režima u osiguravanju
široke podrške biračkog tijela.
Piše: Daniel
Gros, thebosniatimes.ba
Uspon
„neliberalnih demokratija“ u Evropi jedan je od najpogubnijih trendova našeg
doba. Takvi režimi su obično organizirani oko lidera koji koncentrira moć u
svojim rukama tako što zaobilazi – i u nekim slučajevima eliminira –
institucionalne mehanizme uzajamne kontrole. Putinova Rusija, Erdoğanova Turska
i Orbanova Mađarska su tri najpoznatija primjera. Ono što je posebno zanimljivo
– i opasno – jeste uspješnost tih režima u osiguravanju široke podrške biračkog
tijela.
Naravno, jedan od
metoda kojima osiguravaju većinu na izborima je kontrola nad tradicionalnim
medijima kao što su televizija, radio i štampa. Ali manipulacija i direktna
kontrola medija ne mogu objasniti njihovu dugovječnost i veliku popularnost,
koju ispitivanja javnog mnijenja potvrđuju.
Objašnjenje
političke uspješnosti spomenutih lidera treba tražiti u tome što su njihovi
režimi, uprkos antizapadnjačkoj retorici, dosledno primjenjivali načela Washingtonskog
konsenzusa koji promovira promišljenu makroekonomsku politiku i slobodnu
trgovinu.
Najbolji primjer
je Putinova Rusija koja je godinu obično završavala sa suficitom i akumulirala
ogromne devizne rezerve. Orbanova Mađarska također je primjenjivala
konzervativne fiskalne politike, a Erdoğan čini isto u Turskoj otkako je došao
na vlast. Javni dug je u sve tri zemlje nizak ili se (u slučaju Mađarske)
smanjuje. U dvije od ove tri zemlje, liberalni prethodnici sadašnjih režima
izgubili su kredibilitet kada su gurnuli zemlju u finansijsku krizu.
Neliberalni
lideri su prihvatili osnovno načelo Washingtonskog konsenzusa – koje kaže da
oprezna makroekonomska politika daje bolje ekonomske rezultate na duži rok – i
prenijeli upravljanje makroekonomijom na apolitične eksperte.
Oduprli su se
iskušenju da popularnost grade na kratkoročnim fiskalnim ili monetarnim
stimulusima i umjesto toga se oslonili na identitetske politike kao glavno
sredstvo održavanja svog dominantnog položaja. Dugoročni rezultat su relativno
dobri ekonomski parametri – i relativno zadovoljni glasači.
Takav pristup je
suprotan onome što je radio pokojni lider Venecuele Hugo Chávez, koji je 14
godina održavao popularnost trošeći prihode od izvoza nafte na izdašne
socijalne programe. Pošto se ijcena nafte prepolovila u odnosu na 2014, a
zemlja u međuvremenu nije stvorila fiskalne rezerve, Chávezov nasljednik
Nicolás Maduro se suočio sa katastrofalnom ekonomskom krizom i rastućim
narodnim nezadovoljstvom.
Tako se pokazalo
da su najbolja dugoročna strategija za održavanje režima promišljene ekonomske
politike. Evropski neliberalni lideri znaju da će im dani brzo biti odbrojani
ako ih prekomjerna potrošnja gurne u finansijsku krizu i primora da zatraže
pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda.
Oprezna
makroekonomska politika doprinosi rastu, ali rezultate daje jedino ako je
ekonomija relativno slobodna. Ni Putin ni Erdoğan dosad nisu pokušavali da
svoju nacionalističku retoriku podrže protekcionističkim politikama. Naprotiv,
Rusija se pod Putinom priključila Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, a Erdoğan
ne dovodi u pitanje carinsku uniju Turske i Evropske unije, mada se bilateralni
odnosi sa EU pogoršavaju iz mjeseca u mjesec.
Na duži rok,
najveći izazov za autokratske lidere bit će pronalaženje načina da se u
neliberalnom političkom okruženju očuva režim liberalne ekonomije. Iskušenje da
se kontrola nad velikim dijelovima ekonomije prenese na prijatelje i članove
porodice s vremenom postaje sve snažnije, a korupcija se širi, jer je u takvom
sistemu najvažniji posao svakog biznismena razvijanje političkih veza i razmjena
usluga sa režimom. Kada se to dogodi, rast počinje da opada.
Ta dugoročna prijetnja
je trenutno najprimjetnija u Rusiji. Putin je došao na vlast u vrijeme kada je
cijena nafte počela rasti poslije historijskog minimuma. Zato nije neobično što
je Rusija ostvarila snažan rast u novom robnom super-ciklusu koji se tek
nedavno zavšio. Uz to, makroekonomske politike iz perioda buma bile su dovoljno
konzervativne da omoguće režimu da preživi nedavni pad cijene nafte.
Ali sada, gotovo
tri godine po okončanju robnog super-ciklusa, ekonomske perspektive Rusije nisu
sjajne. Životni standard stagnira; potencijalni ekonomski rast se procjenjuje
na svega 1,5 odsto, a uz takav rast Rusija će zauvek ostati siromašnija od
ostatka Evrope.
Moguće je da se i
Turska nalazi na sličnoj prekretnici. Erdoğanova Partija pravde i razvoja (AKP)
nasledila je ekonomiju koja se oporavljala od duboke finansijske krize i imala
je značajan razvojni potencijal zahvaljujući urbanizaciji i podizanju nivoa
obrazovanja stanovništva.
Vlada koju
predvodi AKP donedavno je svoje uplitanje ograničavala na domaću ekonomiju, na
javne nabavke i ulaganja u infrastrukturu. Ali poslije prošlogodišnjeg pokušaja
državnog udara, režim je dao sebi pravo da oduzima preduzeća u vlasništvu
navodnih simpatizera takozvanog gilenističkog pokreta, čije pripadnike Erdoğan
optužuje za organizaciju pokušaja puča.
Stotine preduzeća
su već konfiskovali i stavili pod upravu Erdoğanovih bliskih saradnika. Ako se
to nastavi, preduzetnici će prestati da investiraju, a rast će posustati.
Problem je u tome što kada neliberalni režim jednom pođe tim putem, poslije je
veoma teško povratiti kredibilitet i dokazati rješenost da se zaštite vlasnička
prava, jer institucije koje ih garantiraju u liberalnim demokratijama –
nezavisno sudstvo i profesionalizirana državna uprava – više ne postoje.
Autokratski
lideri u današnjoj Evropi održavaju popularnost štiteći relativnu ekonomsku
slobodu od koje njihov prosperitet dugoročno zavisi. Ali kako ti režimi postaju
sve autoritarniji, njihova sposobnost da učine glasače sretnim sve je
neizvesnija.
(TBT, Social Europe)