GEOPOLITIKA
Ispravan pristup Iranu danas stoga nije odustajanje od
pregovora, što bi ostavilo katastrofalne alternative prihvatanja iranske bombe
ili bombardiranja Irana, već rad na pregovorima dok ne urode plodom
FOTO: (MORTEZA
NIKOUBAZI / REUTERS)
Posljednja sjevernokorejska testiranja balističkih raketa
dugog dometa, koja predstavljaju još jedan korak naprijed ka sposobnosti
lansiranja nuklearnog oružja koje bi moglo doći do teritorija SAD-a, najviše
zabrinjavaju SAD i njegove azijske saveznike. Međutim, posljedice testiranja
osjete se i dalje od Azije i Sjeverne Amerike. Širom Bliskog istoka neizbježno
pitanje jeste da li očigledna spremnost Washingtona da živi sa
sjevernokorejskim nuklearnim oružjem- čak i onim koje može dosegnuti i sam SAD
– nagovještava ono što će doći u Iran. Lideri i stanovnici širom regije,
posebno u Izraelu i Zaljevskim zemljama, plaše se da možda gledaju film koji se
trenutno odvija u Istočnoj Aziji, a koji će se uskoro prikazivati u njihovoj
blizini.
Razlozi za brigu postoje, a sličnosti između dva slučaja su
uznemirujuće. 1994., vlada Bill Clintona objavila je „Dogovoreni okvir“ čiji je
cilj bio „zaustaviti, a potom razoružati“ sjevernokorejski nuklearni program, s
obećanjem da će „Južna Koreja i ostali naši saveznici biti zaštićeni,“ te da će
„cijeli svijet biti sigurniji,“ a „Sjedinjene Države i međunarodni inspektori
će pomno pratiti Sjevernu Koreju kako bi osigurali da se drži svojih obećanja.“
Ali Pyongyang je prekršio obećanje, dogovor je otpao i, u roku od jedne
decenije, Sjeverna Koreja je ponovo bila na putu ka bombi.
Vlada George W. Busha pokušala je sa oštrijim pristupom, ali
jednako neuspješno. Unatoč novom principu prevencije i obećanjima o
spriječavanju da se neprijateljski akteri poput Sjeverne Koreje domognu oružja
masovnog uništenja, Bush nije uspio učiniti ništa osim „osuditi taj
provokatorski čin“ kada je Pyongyang izvršio testiranje oružja 2006. I unatoč
obećanjima da će Sjeverna Koreja „odgovarati za sve“ ukoliko nastavi sa
proliferacijom nuklearnog oružja ili materijala, vlada je stajala sa strane dok
je Pyongyang nastavio graditi tajni, teškovodni reaktor za proizvodnju
plutonijuma u Siriji. Prema izvještaju viših službenika američke obavještajne
službe, taj napor je zaustavljen tek kada je Izrael uzeo stvari u svoje ruke i
bombardirao to mjesto 2007. godine.
S ciljem da izbjegne vojni sukob, ali i odbijajući da
pregovorima nagradi ponašanje Sjeverne Koreje, vlada Baracka Obame 2009. godine
okrenula se politici „strateškog strpljenja,“ s kojom su završili strpljivo
gledajući dok Pyongyang gradi značajan nuklearni arsenal i unaprjeđuje sisteme
lansiranja.
Sljedeća na redu je Trumpova vlada. Kada je, u januaru
2017., sjevernokorejski diktator Kim Jong-un obznanio namjeru da testira
interkontinentalnu balističku raketu koja može nositi nuklearnu glavu, Trump se
slavno razmetao na Twitteru kako se to „neće desiti“, a kasnije obznanio da je
tamo poslao „jednu armadu“. Potpredsjednik Mike Pence utvrdio je Trumpovu
poruku otišavši u Korejsku demilitariziranu zonu i upozorivši Pyongyang da ne
„testira [Trumpovu] odlučnost niti snagu oružanih snaga SAD-a.“ Ali oni su
izvršili test i sve ukazuje na to da ova američka reakcija neće biti ništa
efektivnija od onih koje su se javile kao odgovor na druge sjevernokorejske
progrese u proteklih 20 godina.
Sa ovakvim rezultatima, lideri i javnost širom Bliskog
istoka imaju pravo pitati se da li će američki napori da zaustave iransku bombu
biti išta uspješniji. Ali postoje ključne razlike između te dvije situacije, i
važno je da se nauče prave lekcije iz iskustva sa Sjevernom Korejom. Još uvijek
ima vremena da se Iran zaustavi od toga da krene stopama Sjeverne Koreje, ali
samo ukoliko lideri u Washingtonu i drugdje budu iskreni u vezi sa izazovom i
prepoznaju ne samo ono što je već poznato, nego i ono što je nepoznato.
Neki bi tvrdili da zbog toga što je diplomatija doživjela
propast u Sjevernoj Koreji, SAD i njegovi partneri bi trebali izbjegavati bilo
koji pokušaj pregovaranja i jednostavno se fokusirati na ekonomsku i
diplomatsku izolaciju dok se iranski režim ne povuče ili ne doživi slom. Ali to
bi bila greška zbog nekoliko razloga. U slučaju Sjeverne Koreje, Dogovoreni
okvir propao je dijelom zbog toga što je Kongres Sjedinjenih Država, odlučan da
ne „ugodi“ Pyongyangu, odbio da održi svoja obećanja da obezbijedi Sjever sa
zalihama energije, kako je dogovoreno sporazumom. A odsustvo dogovora nije
rezultiralo niti kolapsom Sjeverne Koreje niti kompromisom, već paranoičnom
državom s nuklearnim oružjem koja posjeduje balističku raketu dugog dometa –
što slabo prodaje tu strategiju. Ispravan pristup Iranu danas stoga nije
odustajanje od pregovora, što bi ostavilo katastrofalne alternative prihvatanja
iranske bombe ili bombardiranja Irana, već rad na pregovorima dok ne urode
plodom.
Iran je otvorenije i dinamičnije društvo od Sjeverne Koreje.
Ima nepopularnu vladu, obrazovanu srednju klasu i mlado stanovništvo koje se
želi pridružiti međunarodnoj zajednici, što režim čini još osjetljivijim na
pritisak i nagovor. Iako je daleko od sigurnog, barem je moguće da će do
vremena kada neke od trenutnih restrikcija na iranski nuklearni program isteknu
za otprilike deset godina, Teheran biti pod drugačijom vlašću, s kojom će
konstruktivniji dijalog, zagarantovana sigurnost, pa čak i regionalna suradnja
biti ostvarivi.
Bilo bi naivno vjerovati da bi bilo koja iranska vlada – čak
i ona koja nije pretjerano neprijateljski nastrojena prema Izraelu i državama s
većinskim sunnijskim stanovništvom – u potpunosti odbacila decenije rada
razvijanja industrije nuklearne energije. Ali isto tako ne bi bilo mudro ne
testirati pretpostavku da bi prava kombinacija motivacija i demotivacija mogla
natjerati druge iranske lidere da prihvate bitna ograničenja i efektivno
nadgledanje te industrije. Pyongyang je napravio drugačiji izbor i sada je
jedna od najsiromašnijih i najizoliranijih zemalja svijeta. Teheran, ili
realnije, iranski narod bi mogao uzeti taj primjer i odlučiti da žele drugačiju
budućnost.
Druga ključna razlika jeste da vojna opcija sprečavanja da
Iran dobije bombu ostaje ostvariva kao konačno sredstvo. U Sjevernoj Koreji,
vojnu prevenciju je već dugo sprječavala strateška realnost da se većina
južnokorejskog stanovništva, uključujući glavni grad Seoul, nalazi u dometu
hiljada sjevernokorejskih raketa i da se svi susjedi Sjeverne Koreje,
uključujući i Južnu Koreju, protive vojnoj akciji preventiranja proliferacije.
Preventivni udar na iranski nuklearni program bi naravno bio skup i
problematičan, ali s obzirom na troškove i posljedice iranske nuklearne moći,
to ostaje kao realna opcija – jedna koju bi većina iranskih susjeda podržala.
Stoga, čak iako mora razumijeti da su vojne opcije za Iran
daleko od idealnih, SAD i njegovi saveznici moraju imati ovu opciju otvorenu.
To znači održavanje i daljnje razvijanje sposobnosti kao što je ‘Masivni
eksplozivni penetrator’, teška bomba koja ima sposobnost uništavanja podzemnih
bunkera, očuvanje deklaratorne politike da Sjedinjene Države neće dobiti
nuklearno oružje, te razvijanje efektivnih raketnih odbrana u Izraelu i Zaljevskim
zemljama kako bi se osiguralo da njihove prijestolnice ne postanu taoci Irana
kao što se desilo Seoulu sa Sjevernom Korejom.
Konačna razlika je da iako je Sjeverna Koreja sada postala
država s nuklearnim oružjem, oružana sa raketama dalekog dometa, i dalje ima
vremena sa Iranom. Čak i oni lideri u Washingtonu i na Bliskom Istoku koji su
se protivili nuklearnom dogovoru sa Iranom trebali bi priznati da je to, barem
zasad, zaustavilo razvoj iranskog nuklearnog programa, i trebali bi mudro
iskoristiti to vrijeme. Washington treba prihvatiti zaključke Međunarodne
agencije za atomsku energiju i ostalih da se Iran drži dogovora i da i dalje
pruža periodične ekstenzije izuzeća od sankcija koje su nužne da očuvaju
dogovor. Jednostrana odluka od strane Trumpove vlade da izjavi da se Iran ne
drži dogovora ili da isprovocira vještačku krizu zbog inspekcija, kao što neki
u vladi navodno planiraju, dovela bi samo do izolacije Sjedinjenih Država i
pružila Iranu izliku da nastavi svoje nuklearne aktivnosti.
Umjesto toga, Sjedinjene Države i drugi međunarodni akteri
trebali bi iskoristiti prednost vremena kupljenog nuklearnim dogovorom kako bi
počeli planirati za mogućnost da će se Iran odreći svoje prilike da ubijedi
međunarodnu zajednicu i umjesto toga slijediti sjevernokorejski primjer.
Sjedinjene Države trebale bi pokrenuti iskren strateški dijalog sa svim svojim
međunarodnim partnerima o tome kako dokazati i sprovesti iranski nuklearni
sporazum, kao i šta uraditi ukoliko ga Iran prekrši sada ili u budućnosti.
Nuklearni sporazum je sastavljen kako bi se Iranu dala
prilika da tokom 10 do 15 godina pokaže da je njegov program nuklearne energije
za isključivo miroljubive svrhe. Ukoliko onda kada se ukinu restrikcije Iran
ostane jedna od većih država koje sponzoriraju terorizam i koje odbijaju
živjeti u miru sa svojim susjedima i koja nije uspjela dokazati da ne želi
posjedovati nuklearno oružje, Sjedinjene Države i njeni partneri u regionu i
širom svijeta će morati odlučiti šta da rade sa Iranom – diskusija koja bi se s
pravom mogla pokrenuti već danas.
Sjeverna Koreja je uvijek imala jednu saveznu državu, Kinu,
koja nije voljna kazniti njene nuklearne prijestupe iz straha da će izazvati
pad režima i izgubiti posrednika. Iran nema, i ne treba da ima, takvog
zaštitnika. Ukoliko ne iskoristi vrijeme kupljeno nuklearnim sporazumom da
dokaže svijetu da Iran neće „ni pod kojim uslovima i nikada tražiti, razviti
ili steći nikakvo nuklearno oružje,“ velike svjetske sile trebale bi se složiti
da sve ostale opcije ostaju otvorene, uključujući i vojnu opciju i vraćanje
sankcija koje su prvobitno dovele Iran za pregovarački stol.
Bilo bi naivno poricati problematične sličnosti između
slučajeva Sjeverne Koreje i Irana. Ali bilo bi jednako pogrešno ignorisati te
razlike. Ukoliko lideri Sjedinjenih Država i bliskoistočnih partnera izvuku
prave lekcije iz iskustva sa Sjevernom Korejom, oni imaju priliku da izbjegnu
ponavljanje istog.
(TBT, FA, Prevela Esma Latić)
