KOLUMNA
Stranice knjige koje dočaravaju entuzijazam i radost ogromne
većine ljudi neposredno nakon revolucije – kampanje opismenjavanja, pretvaranje
kasarni u škole, oduzimanje zemlje i fabrika od klana Somosa i njihovih
saučesnika kako bi bile raspodijeljene društvenom staležu sa niskim primanjima
– istinski su potresne, jer je riječ o začetku nečega što se činilo da će
postati velika transformacija Nikaragve u slobodnu, demokratsku i modernu
zemlju. To se nije desilo
Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
Nisam pročitao autobiografiju Serhija Ramiresa Adiós
muchachos (Zbogom momci, 2007) kada je objavljena, ali sam to učinio sada,
ganut. Riječ je o trezvenoj, veoma dobro napisanoj knjizi, čija je prva polovina
burna, a druga prilično tužna. Autor pripovijeda o Sandinističkoj revoluciji
koja je 1979. okončala strahotnu Somosinu dinastiju u Nikaragvi, jednu od
najkorumpiranijih i najokrutnijih diktatura u historiji Latinske Amerike, u
kojoj je on imao značajnu ulogu, prvo kao zavjerenik i otporaš, a potom i kao potpredsjednik
vlade na čijem čelu je bio komandant Danijel Ortega.
Bile su to veoma teške i dugotrajne godine borbe,
požrtvovanosti i junaštva, tokom kojih je hiljade Nikaragvanaca izgubilo život
i slobodu, pretrpjelo mučenje, izgnanstvo i višegodišnje zatvorske kazne,
suprotstavljajući se Nacionalnoj gardi čije divljaštvo nije imalo granice.
Pobunjenici su, naročito u početku, bili ponizni ljudi,
najsiromašniji među siromašnima, ali su im se potom pridružili ljudi iz srednje
klase, a naposljetku i stručnjaci, preduzetnici, poljoprivrednici, zapravo
mahom njihova deca, vođena širokogrudim idealizmom. Ta zamisao će, nakon pada
diktature, obilježiti početak perioda pravde, slobode i progresa za narod kojem
pripadaju Ruben Dario i Augusto Sesar Sandino. Mnoge žene su se borile u prvim
redovima te revolucije, kao i mnogi katolici – Nikaragva je zemlja gdje je
katolicizam najživlji u cijeloj Latinskoj Americi – i Ramires s mnogo razumijevanja
opisuje različite struje koje su činile taj raznolik savez komunista,
socijalista, demokrata, liberala, kastrista, koji su prvobitno podržali
revoluciju, prije nego što je počeo njihov neumitan razdor.
Stranice knjige Zbogom momci koje dočaravaju entuzijazam i
radost ogromne većine Nikaragvanaca neposredno nakon revolucije – kampanje
opismenjavanja, pretvaranje kasarni u škole, oduzimanje zemlje i fabrika od
klana Somosa i njihovih saučesnika kako bi bile raspodijeljene društvenom
staležu sa niskim primanjima – istinski su potresne, jer je riječ o začetku
nečega što se činilo da će postati velika transformacija Nikaragve u slobodnu,
demokratsku i modernu zemlju. (…)
(TBT, Nedeljnik)