KOLUMNA
Korupcija, oligarhija i paralizirana politička sfera spadaju
u kapitalizam na zalasku. To je isto kao u slučaju s bankama: automobilski
koncerni i dalje vjeruju da su too big to fail, no njihovo moralno propadanje
nam svima nanosi štetu
Piše: Jakob Augstein, thebosniatimes.ba
Ministar pravosuđa i ministri unutrašnjih poslova saveznih
pokrajina iznjedrili su definiciju koja nalaže kako razumjeti pojam
organizovanog kriminala: „Do organizovanog kriminala dolazi kada se u težnji za
profitom ili političkom moći planski izvršavaju određena krivična djela koja su
pojedinačno ili u cijelosti od priličnog značaja i to kada više od dvije strane
na duži ili neodređeni rok u smislu podjele posla… sarađuju odnosno zajednički
djeluju utičući na politiku, medije, javnu upravu, pravosuđe ili ekonomiju“.
Prema toj definiciji, dakle, velikim dijelovima njemačke
autoindustrije bi se mogao pripisati organizovani kriminal. „Plansko
izvršavanje krivičnih djela“ – a šta su inače prevare sa štetnom emisijom
izduvnih gasova (dakle simulacija povoljnijih emisionih vrijednosti na osnovu
posebno napravljenog prevarantskog softvera) ako ne upravo to? I šta bi inače
predstavljalo kartelsko dogovaranje pet njemačkih automobilskih koncerna ako se
najnoviji izvještaji Spiegela pokažu tačnim?
Obim neprestanog, upravo sistemskog kršenja zakona u njemačkoj
autoindustriji je vjerovatno tako velik da bi korporacije morale da obustave
poslovanje ako bi odlučile da to legalizuju preko noći. Pa ipak, odjeljenja
zadužena za reklame u tim korporacijama ne moraju da izmišljaju nove slogane:
„Radost vožnje“ (BMW) može se imati i sa automobilom koji zapravo nije dobio
sve dozvole. I slogan „Prednost uz tehniku“ (Audi) bio je istinit utoliko što
su očito sva tehnička sredstva bila upotrebljena za poslovnu prevaru.
„Časni poslovi predstavljaju naš nepatvoreni interes“, kazao
je šef Daimlera Zetsche u jesen 2013. godine. Ali to uopšte nije tačno. Ima
nečasnih poslova od kojih su svi umiješani u njih dobrano profitirali. Primjera
radi, prevara s emisionim vrijednostima izduvnih gasova predstavlja sistem
međusobnog saučesništva koji povezuje industriju, politiku i kupce automobila.
I svi lagodno žive prema lajt motivu stare pjesme Doris Day: „Que sera, sera“ –
šta bude bit će, i niko ne misli na sutrašnjicu.
Skandali njemačke autoindustrije pokazuju da je njemačka
politika zakazala. Nije ni čudo – autoindustrija već na nivou personalnih rješenja
predstavlja ispostavu njemačke vlade. Možda je i savezna vlada ispostava
autoindustrije.
U svakom slučaju, Daimler je kao glavnog lobistu zaposlio
bivšeg kancelarkinog državnog ministra. U Folksvagenu radi jedan bivši zamjenik
portparola savezne vlade i nekadašnji šef vladine kancelarije. Na čelu
Udruženja automobilske industrije nalazi se jedan bivši savezni ministar
saobraćaja. A njegov nasljednik na toj dužnosti, političar iz redova
Hrišćansko-demokratske unije (CSU) Dobrindt, ponaša se upravo tako kao da i on
teži budućoj blistavoj karijeri u industriji.
Tamo gdje zakaže politika, posljednju liniju odbrane čuva
pravosuđe. Prošlog petka Upravni sud u Štutgartu donio je presudu prema kojoj
je lokalni plan za očuvanje čistog vazduha nedostatan, te pokrajinska vlada
mora da naloži zabranu vožnje u određenim dijelovima grada. Pri tom su i grad i
pokrajina u potpunosti u rukama Zelenih. Da se još jedanput zabilježi: Zelene
je sud morao da privoli da se pridržavaju zakona o zaštiti ljudi i životne
sredine.
Najzeleniji među Zelenima u Baden Virtenbergu je Winfried
Kretschmann, premijer pokrajinske vlade, najuspješniji, omiljeni političar
svoje partije i kao protivnik autoindustrije oličenje političkog jada i bijede.
Kretschmann je upravo simbol onoga što je u njemačkom
korporatizmu pošlo naopako. Stvarno se trudio. Želio je da sve pomiri:
autoindustriju u procvatu, sretne vlasnike i vlasnice automobila, čist vazduh i
vlastite šanse na izborima. „Šta mislite, kako se inače dolazi do 30 posto?“
pitao je. „Tek kad ste jaki i na vlasti, možete nešto zaista da pokrenete“. On
je, međutim, već dugo na vlasti, a oblak prljavštine nad Štutgartom se nije pomjerio
ni makac.
Zašto? Zato što je Kretschmann dozvolio da od njega naprave
zelenog idiota autoindustrije. Uvijek je pristajao na još jedan sastanak
vrhuške, davao još jedan kompromisni prijedlog i odobravao još jedan rok. Vjerovatno
nije mogao da zamisli razmjere nadmene pohlepe autoindustrije. Ministar
saobraćaja se stalno zalagao za bosove, a oni su ga neprestano ostavljali na cjedilu.
Kod poboljšavanja starog prljavog dizela mu nisu izašli u susret, a o
eventualnim kartelskim svinjarijama je i on saznao tek iz novina.
Tu se pokazuju simptomi bolesti čitavog sistema. Korupcija,
oligarhija i paralizovana politička sfera spadaju u kapitalizam na zalasku. To
je isto kao u slučaju s bankama: automobilski koncerni i dalje vjeruju da su
too big to fail, no njihovo moralno propadanje nam svima nanosi štetu.
I još nešto: kad je riječ o Donaldu Trumpu, Nijemci bi mogli
da se okanu vlastite nadmenosti.
(TBT, Spiegel)