KOLUMNA
U kontekstu šireg
međunarodnog angažmana, sličnog Helsinškom procesu, Kina bi možda mogla da bude
u najboljoj poziciji da donese Bliskom istoku dugoročnu stabilnost
Piše: Dominique
Moisi, thebosniatimes.ba
Spisak kriza koje
muče Bliski istok se produžava. Građanski rat bjesni u Jemenu usred epidemije
kolere. Vjersko nasilje u Jerusalimu jača, dok u djelovima Iraka i Sirije
sektaško ratovanje ne pokazuje znake jenjavanja. Najzlokobnije je to što novi
nivo antagonizma između Saudijske Arabije i Irana ukazuje da direktan sukob
između vodećih sila sunitskog i šiitskog islama više nije van svake mogućnosti.
Baš kada je regionu najpotrebnija čvrsta ruka međunarodnog rukovodstva niko od
uobičajenih aktera nije dovoljno jak ili dovoljno posvećen da bi se efikasno
angažovao. Regionu treba novi okvir za diplomatiju – okvir sa snažnom podrškom
novog posrednika, a to je Kina.
Izvoženjem terorizma
i vjerski nadahnutog ekstremizma Bliski istok postaje “globalan” u
najgorem smislu. Ali, iako se mnogo pažnje posvećuje hvatanju u koštac sa onim
što je bivši francuski ministar finansija Michel Sapin jednom nazvao
“nesretnom” stranom globalizacije – kao što je nezaposlenost i
nejednakost u prihodima – isuviše malo se čini da bi se suzbilo širenje
ekstremističkog nasilja ili se rješavali njegovi uzroci. Oprobane su mnoge
diplomatske formule, ali je napredak i dalje neostvariv.
Evropa je u
šesnaestom i sedamnaestom vijeku pretrpjela užasne vjerske ratove, ali je kršćanstvo
bilo uglavnom jedinstveno kada se počelo suočavati s prijetnjom koju je
predstavljalo širenje Osmanskog carstva. U devetnaestom vijeku krhka ravnoteža
moći između evropskih sila i carstva u propadanju pokrenula je “Istočno
pitanje”. Konačno, smrt Osmanskog carstva produbila je sukob na Balkanu i
posijala sjeme rivaliteta, što je dovelo do Prvog svjetskog rata.
I danas uglavnom
evropski ili zapadnjački pristupi obezbjeđivanju stabilnosti na Bliskom istoku
više ne funkcioniraju. Kako mi je jedan visoki evropski diplomata nedavno
rekao, bliskoistočnoj krizi je očajnički potrebno novo mišljenje i novo
rukovodstvo. Zamisao koju je ponudio je rješenje nadahnuto
“Helsinkijem”, koristeći raznovrsnu kolekciju zemalja da bi se rješavao
zajednički problem.
Prijedlog mog
sagovornika je originalan i može dovesti do preokreta. U Helsinkiju je 1975.
stvoren mehanizam da bi se smanjile tenzije i omogućio dijalog između SAD i
Sovjetskog Saveza, dvije hladnoratovske supersile. Posljedični Helsinški
dogovor, kojim je akcenat stavljen na suverenitet i teritorijalni integritet,
predstavljao je značajan korak ka strateškoj deeskalaciji. Prema nekim
analitičarima, taj dogovor, koji je dobio široku evropsku i zapadnjačku podršku,
inicirao je kraj Hladnog rata (koji Sovjetski Savez, naravno, nije preživio ni
sa svojim suverenitetom ni s teritorijalnim integritetom).
Geopolitička mapa
se znatno mijenja od 1975, ali suštinsko obećanje Helsinškog procesa –
međusobno poštovanje izgrađeno na globalnom konsenzusu – danas više nije
relevantno. Nažalost, ispostavlja se da ni SAD ni Evropa nisu u poziciji da
takav pristup primjene na Bliski istok. To, prema mom mišljenju, ostavlja
otvorena vrata za Kinu, najvažniju svjetsku silu u usponu, da se angažuje na
formalan i efikasan način.
Angažman Kine bi
predstavljao značajno odstupanje od njene politike iz prošlosti. Tokom većeg dijela
perioda reformiranja Kine rukovodstvo te zemlje je isticalo nacionalne
prioritete i nije se isticalo na međunarodnoj sceni. Ali u posljednjih nekoliko
godina Kina je voljnija da igra veću globalnu ulogu, što se odražava u njenom
rukovodstvu kada je riječ o klimi i naporima da posreduje između Sudana i
Južnog Sudana. Kada je Francuska 2015. imala na kraju neuspješan pokušaj da
ponovo otpočne mirovni proces između Izraelaca i Palestinaca, Kina je bila među
najživahnijim pristalicama te inicijative.
Uvlačenje Kine u
diplomatiju na Bliskom istoku ima političkog smisla, ali moglo bi da ima i
kulturološkog i historijskog. Kina se suočava s manje slabih tački s Bliskog
istoka kada je riječ o bezbjednosti (izuzev kada je riječ o energiji) nego
Evropa i nema imperijalnu zaostavštinu u regionu, samim tim ni teret
kolonijalne prošlosti. Kinezi nisu stali na stranu Saudijske Arabije kao što su
SAD pod predsjednikom Donaldom Trumpom, ni na stranu Iranaca, kao što je Rusija
pod predsjednikom Vladimirom Putinom. I Kinu ne muči osjećaj krivice kao
Evropljane zbog njihovog lošeg tretiranja Arapa i Jevreja tokom historije.
Naravno, Kina
može da se usprotivi izlaganju zamkama bliskoistočne diplomatije. Kina je i
dalje posvećena, barem retorički, politici nemiješanja, a njeni građani su
možda nevoljni. Jedan kineski vanjskopolitički stručnjak mi je prošle godine u
Pekingu rekao da uzdržavanje Kine da se miješa u unutrašnje stvari drugih
zemalja djelimično odražava zaostavštinu politike jednog djeteta koja je na
snazi više od tri decenije. Zašto bi roditelji u Kini rizikovali život svog
jedinog djeteta zarad dalekih zemalja koje ne predstavljaju prijetnju po Kinu?
Ipak, u kontekstu
šireg međunarodnog angažmana, sličnog Helsinškom procesu, Kina bi možda mogla
da bude u najboljoj poziciji da donese Bliskom istoku dugoročnu stabilnost. S
obzirom na kolektivni neuspjeh uobičajenih aktera, nova garnitura aktera
sigurno ne bi učinila ništa gore.
/Autor je viši
savjetnik na Institutu Montaigne u Parizu/
(TBT, Project
Syndicate, 2017.)