KOLUMNA
U ideološkom smislu trojicu ratnih lidera iz bivše
Jugoslavije Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića vezali su
za tri inkriminirane knjige, koji su tretirane kao njihovi osobni politički
programi; „Memorandum“, „Bepuća“ i „Islamska deklaracija“
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kako su se raspisali srpski mediji, kako entitetski tako i prekodrinski,
Beograd i Banja Luka će uskoro formirati timove stručnjaka koji će doprinijeti
pisanju teksta zajedničke deklaracije Srbije i RS-a o djelovanju za opstanak
Srba.
U deklaraciji će, prema riječima Milorada Dodika, biti navedeni
svi važni elementi i aktivnosti koje treba sprovesti da bi se održala srpska
nacija, povećao njen državni kapacitet i zaštitile sve srpske zajednice, bez
obzira gdje se nalazile – u regionu i cijelom svijetu.
Ranije je generalni sekretar predsjednika Srbije Nikola
Selaković najavio da će se na deklaraciji, koja će biti svojevrsni nacionalni
program, raditi narednih mjeseci.
Treba bošnjakizirati Bošnjake!
Na šta me je ovo podsjetilo? Prvo na nedavnu izjavu Bakira
Izetbegovića kako Bošnjaci imaju nacionalni program i on se sastoji od tri riječi:“država
Bosna i Hercegovina“.
A potom, to me je podsjetilo na formiranje Svjetskog Bošnjačkog
kongresa kojeg sam inicirao i realizirao njegovo osnivanje skupa sa bivšim
reisom dr Mustafom Cerićem i bivšim Sandžačkim muftijom Mumamerom Zukorlićem.
Taj Kongres još formalno egzistira i ovaj dvojac se
predstavlja u javnosti da su njegovi titulari iako nakon osnivačke skupštine,
evo već pet godina, nije sazvano niti
jedno tijelo meritorno da da ocjenu dosadašnjeg njegovog (ne)rada. Razlog tome
je što su Zukorlić i Cerić pronevjerili novac, prevarili osnivače i iznevjerili
sve proklamirane ciljeve ovog tijela. Sudeći prema tvrdnjama očevidaca o
prijemu i utrošku donacija za rad Kongresa oni bi trebali i krivično odgovarati
zbog krađe donacija.
Ja sam, naravno, mnogo prije istupio iz ovog projekta i
javno se distancirao od Cerića i Zukorlića, gorko se kajući što sam nakon iskustva
sa nacionalnim listom „Ljiljan“ dopustio da me „zmija ujeda dva puta iz iste
rupe“. Nije mi bilo žao što sam protratio vrijeme od godinu dana radeći sam
samcat na listu „Pan Bošnjak“, koliko mu je žao što sam dopustio da ovaj dvojac
uhelaći tako važne ideje. Primjerice, umjesto zahvale što sam besplatno
uređivao i pisao, sam samcat, desetak brojeva mjesečnika „Pan Bošnjak“, Cerić ,
a posebno Zukorlić je napucikao na mene svoje nasilnike, mafijaše, batinaše i
mutikaše da bi me proglasili „nečovjekom za primjer“. „Pan Bošnjak“ su predali
u ruke akademiku Muhamedu Filipoviću, koji je poput mnogih nacionalnih
projekata „umro“ na njegovim rukama!
Bakir Izetbegović je i tada bio protiv bilokavih nacionalnih
programa, pa i protiv osnivanja Bošnjačkog kongresa. On nije razumio šta se
htjelo sa tim tijelom, kao što nikad neće razumjeti šta je to nacionalni
program jednog naroda. Oprostite, možda će razumjet kad bude čitao srpsku
Deklarciju koju će promovirati njegov „prijatelj“ Alkesandar Vučić i njegov „neprijatelj“
Milorad Dodik! Uz sve to će morati
progutati Vučićevu lažnu ispriku kako to nije upereno protiv Bošnjaka i itd.
Već je i „golubovima na Bašćaršiji jasno“ da Izetbegoviću (nacionalna) politika
„na ide od ruke“ i stoga se ne želim baviti njegovim motivima zašto je i tada
odbaciovao ovakve ideje.
Ovdje želim objasniti kako i zbog čega sam bio došao na
ideju da se formira jedno (nad)nacionalno tijelo koje bi imalo „posljednju
riječ“ kad su u pitanju odluke od „vitalnog nacionalnog značaja“ za Bošnjake.
Bilo je to vrijeme kad je Sulejman Tihić vodio politiku „podvijenog repa“ i kad
su ga Dragan Čović i Milorad Dodik „vodali k'o bekana“ po restoranima zbog čega
je cijela nacija strijepila da ne potpiše neki sporazum, poput Prudskog
sporazuma. Na geopolitičkoj sceni bošnjačka politika je bila bukvalno na
vjetrometini zbog vulkana islamskog ekstremizma koji je izbio na Bliskom istoku
od kojeg je strepio cijeli Zapad, posebno Evropa. U ideološkom smislu trojicu
ratnih lidera iz bivše Jugoslavije Slobodana Miloševića, Franju Tuđmana i Aliju Izetbegovića vezali su za
tri inkriminirane knjige, koji su tretirane kao njihovi osobni politički
programi; „Memorandum“, „Bepuća“ i „Islamska deklaracija“.
„Moramo bošnjakizirati Bošnjake“, reči ću jednog dana reisu
Ceriću u njegovom kabinetu. Objasnio sam da je u vrijeme komunizma bilo
razumljivo da se Izetbegović bavi opstankom islama, dok se mi danas moramo
baviti opstankom nacije, odnosno afirmacijom nacionalnog identiteta. Tim prije
jer imamo ogromnu dijsporu, a raspadom Jugoslavije nemamo stožernu instituciju,
odnosno maticu koja bi objedinjavala naciju na Balkanu.
Doduše, intimno sam mislio, a nisam to izgovarao, da se
Bošnjaci moraju prećutno distancirati od „Islamske deklaracije“ koja je
tretirana kao militantno islamističko štivo.
Dijaspora nestaje!
Pošto je Zukrlić bio jedini bošnjački lider iz Sandžaka koji
se okretao prema Sarajevu više nego prema Beogradu, predložio sam mu da
formiramo instituciju po ugledu na Svjetski jevrejski kongres. „Čitajući
njihova akta na web-siteu otkrio sam da Svjetski Jevrejski kongres ima svog
predstavnika u UN-u“, reći ću jednom prilikom Zukorliću u njegovom privatnom
restoranu na Mejdanu u Novom Pazaru.
Isto veče na nekakvom skupu u sportskoj dvorani gdje se vrlo
često skupljao svoje pristalice da mu puna dva sahata kliču, on će se pohvaliti
kako će on učiniti sve da Bošnjaci imaju „svoju stolicu“ u UN-u.“Muftija,
muftija, muftija…“, skandirale su mu pristalice.
„Haram je ovakve ideje iznositi javno, posebno da bi se zbog
njih dobio aplauz“, „skresao sam mu u brk“ nakon mitinga! On se samo nasmiješio
očito zadovoljan skandiranje u dvorani.
Isto ću čuti od Cerića kad je govorio na manifestaciji
„Festival islama“:“Mi trebamo bošnjakizirati Bošnjake,“ grmio je Cerić.
Ne treba se baviti ni ovim likovima. Treba ih ostaviti
njihovim ličnim ambicijama. Mada njih dvojicu treba razlikovati. Cerić je, Bog
zna, završena bošnjačka priča, dok je Zukorlić mnogo opasniji i treba ga
„držati na oku“.
Pitanje je da li treba revitalizirati nacionalne ideje koje
su njih dvojica pokrali, kidnapirali i dezavuirali.
Ja plediram da o ovim temama progovori primarno dijaspora iz
više razloga. Prvi razlog je što bošnjačka dijaspora sigurno nestaje po osnovu
raznih oblika prozelitizma. Samo jedna ovakva institucija poput Svjetskog Bošnjačkog
kongresa dijasporu spašava! Drugo, ispred ovako primitivnog režima Bakira
Izetbegovića oboljelog u korupciji i nepotizmu bježe mladi i prespektivni
kadrovi, tako da su u Bosni i Hercegovini ostali samo puki uhljebi nesposobni i
nevoljni da poduzmu bilo što revolucionarno za promjenu stanja u kojem obitava
bošnjačka sirotinja.
Treće, u dijaspori postoji još dovoljno patriotizma, možda
više nego u onima koji žive u BiH, da ih se može mobilizirati da intelektualno
i materijalno realiziraju ovakve projekte. Na ovu temu bi trebalo održati
nekoliko tribina i naučnih rasprava diljem Evrope i Amerike, pa i Australije,
pa potom pristupiti realizaciji projekta. Opet bih se ugledao na Jevreje koji
su nakon jedne takve tribine u Bazelu odlučili iznova formirati svoju državu. I
uspjeli su! Ako su mogli Jevreji zašto ne bi mogli Bošnjaci. Tim prije što su u
ogromnoj prednosti u odnosu na njih!
(TBT)