ANALITIKA
Teheran se pojavljuje u statusu igrača koji
želi ostati u igri čak i kada nije na terenu ili bude prisiljen izaći
Piše: Mahjoub Zweiri, thebosniatimes.ba
Između Ministarstva odbrane Iraka i Irana
potpisan je sporazum o odbrambenoj i vojnoj saradnji 23. jula, za vrijeme
posjete iračkog ministra odbrane Irfana al-Hayalija Teheranu.
Prema informacijama iranskih i iračkih
medija, sporazum govori o jačanju odbrambene i vojne saradnje u borbi protiv
terorizma, te stavljanju fokusa na pitanja granične sigurnosti i razmjene
vojnih iskustava i obuke.
Pored toga, Iran će pružiti stratešku,
informacijsku i tehničku podršku Iraku. Obje strane su potvrdile značaj
sporazuma u formiranju okvira vojne i sigurnosne saradnje dvije države u
budućnosti.
Sporazum na vagi
Dominira mišljenje da je dubina iranskog
prisustva i utjecaja na značajne institucije u Iraku dosegla razinu na kojoj
Iranu ne trebaju nikakvi memorandumi ili sporazumi. Iran se pojavljuje kao
strana koja izdaje naredbe u većini detalja koji se tiču vojne i sigurnosne
situacije, bilo direktno ili preko milicija Narodne mobilizacije koje se
naslanjaju na iranske paravojne formacije Basij i iransku Revolucionarnu gardu.
Dakako, ovu percepciju podržava prisustvo
stotina, ako ne i hiljada, iranskih vojnih savjetnika, koji pripadaju
specijalnim Quds snagama pod komandom Qassema Soleimanija, na većini frontova
na kojima se bore iračke snage i milicije Narodne mobilizacije, a legitimitet
svoga prisustva temelje na fetvi, pravnoj odluci, imama Ayatollaha Alija
al-Sistanija.
U ovom kontekstu, treba imati na umu da je
sigurnosni vakuum, nastao kao rezultat povlačenja američkih snaga 2009. godine,
pružio zlatnu priliku Teheranu da ojača svoju vojnu ulogu u Iraku, pod
izgovorom da se radi o pomoći u uspostavi vojnih pretpostavki za čuvanje
sigurnosti države.
Možda se slika čini ovakvom u trenutku dok
se piše ovaj članak, međutim, budućnost i ono što ona nosi sa sobom od promjena
iziskuje drugačiju vrstu djelovanja i priprema. Iran je svjestan da svoje
djelovanje treba usredotočiti na elemente unutar Iraka kako bi osigurao svoje
interese, bez potrebe za vojnim prisustvom na terenu koje iziskuje materijalne
troškove i izaziva političke pritiske na Iran, s druge strane.
Iranska vlada je razvila posebnu verziju
priče o njenom odnosu s Irakom još od pada Mosula i slična je verziji koju
plasira kada se govori o dešavanjima u Siriji.
Prema iranskoj verziji priče, prisustvo
Teherana u Iraku postalo je „regionalna nužnost u okviru napora u borbi protiv
tekfirijsko-vehabijskog terorizma koji se širi po Iraku i Siriji“. Drugim
riječima, ova verzija priče fokusira se na to da iransko prisustvo ima neku
vrstu legitimiteta kod pojedinih međunarodnih sila, posebno kod SAD-a i Rusije.
Bitka za Mosul
Kako bi se podržala ova iranska verzija
priče, dolazi do osnivanja milicije Narodna mobilizacija koja je uvedena u
okvire struktura iračkog Ministarstva odbrane. Vojnici Narodne mobilizacije
dobijaju plate od države, jednako kao i ostali pripadnici iračke vojske. Ovaj
korak je bio dodatna i rana pobjeda Irana.
Da to znači pobjedu govori i činjenica da
se ovom odlukom vrši fragmentiranje vojne strukture na profesionalnu i
regularnu vojsku koja ima vojnu doktrinu povezanu s domovinom Irakom i uglavnom
dobija američku podršku i obuku, dok drugu strukturu čine milicije Narodne
mobilizacije koje imaju drugačiju vojnu doktrinu i, naravno, bliske su s Iranom
s obzirom na komandni kadar i metode obuke.
U kontekstu takve historijske pozadine
vojne saradnje tokom nekoliko proteklih godina, iranska vojna i sigurnosna
struktura uspjela je učvrstiti svoje prisustvo u Iraku, daleko od ambijenta
političkog djelovanja koje je izgleda, i to u velikoj mjeri, usklađeno s ritmom
sigurnosnih i vojnih relacija.
Informacija o sporazumu dolazi nakon izjava
iračkog premijera Haidera al-Abadija vezano za oslobađanje Mosula od kontrole
oružane grupe Islamska država Irak i Levant (ISIL). Procjenjuje se da u Mosulu,
u kojem je nekada živjelo oko dva miliona stanovnika, danas nije ostalo više od
nekoliko hiljada njih.
Kraj ISIL-ove kontrole na Mosulom Iran vidi
kao plod sigurnosne i vojne saradnje s Irakom, budući da su iranski savjetnici
pružali podršku Narodnoj mobilizaciji u logističkom smislu i planiranju vojnih
operacija u kojima je stradalo više od 40.000 civila, prema procjenama bivšeg
iračkog ministra vanjskih poslova Hoshyara Zebarija.
Ono što je nazvano kao „Bitka za
oslobođenje Mosula“ upotrebljava se za jačanje uloge Narodne mobilizacije u
iračkom vojnom sistemu, kako bi ove snage dobile dodatni legitimitet i prostor
i time ojačale iransko vojno prisustvo u Iraku.
Svi ovi napori koje ulaže Iran dolaze u
vrijeme kada su Arapi uveliko odsutni sa iračke scene. Jedina stvar koju
pojedini Arapi znaju uraditi jeste da kritiziraju ulogu Irana u Iraku, bez
obzira da li se radi o političkoj ili vojnoj ulozi ove države. Ovakve
konstantne kritike čuju se još od 2003. godine, međutim, od njih nema nikakve
koristi – osim što potvrđuju arapsku nemoć pred ekspanzijom iranskog prisustva
u arapskim prijestolnicama.
O reakcijama
U vrijeme kada Iran jača svoje prisustvo u
Iraku, te sa političkog i ekonomskog prelazi na vojni i sigurnosni aspekt,
zvanični arapski režimi zarobljeni su u verbalne napade, proklinjanje i kritike
onoga što radi Teheran. Pa ako se i desi da neki od njih pređu dalje od ove
faze, njihove reakcije i dalje nemaju jasne ili odlučujuće rezultate koji bi
mogli utjecati na odnose između Irana i Iraka.
Ova dešavanja su vrlo interesantna jer
arapske države, poput Saudijske Arabije, dijele pristup Irana i drugih država
da je borba protiv terorizma ispred svih drugih sukoba. Time se iranska verzija
priče nameće svima, te se i drugi prisiljavaju da daju prednost onome što Iran
smatra prioritetom, a ne onome što drugi misle. Stoga se u sporazumu između
Irana i Iraka možemo pronaći govor o ratu protiv terorizma.
Ovo se ne odnosi samo na sporazum između
Iraka i Irana, s obzirom na to da je postignut sličan dogovor između Saudijske
Arabije i Iraka, prema informacijama koje su procurile u javnost nakon posjete
načelnika Generalštaba saudijske vojske i njegove delegacije Iraku, i to
nekoliko dana prije potpisivanja sporazuma između Bagdada i Teherana.
Na tom sastanku se govorilo o osiguravanju
granica između Saudijske Arabije i Iraka koja se proteže na 814 kilometara, te
o sprečavanju njene zloupotrebe od terorističkih grupa.
Na sastanku se, također, razgovaralo o
otvaranju graničnog prijelaza Arar kako bi se olakšalo putovanje iračkim
hadžijama. Čini se da Rijad pokušava narušiti odnose između Iraka i Irana, što
je već ranije činio slanjem svoga ambasadora Thamera Al-Sabhana, od kojeg je
zatraženo (u septembru 2016. godine) da napusti Bagdad zbog prigovora iračkih
vlasti, posebno onih koji su bliski Iranu.
Reakcije i kritike sporazuma o vojnoj
saradnji između Iraka i Irana došle su iz Washingtona koji smatra da se njime
jača „odmetnuta država“ poput Irana. Međutim, radi se samo o verbalnim osudama
čisto za medijske potrebe, posebno ako se zna da je Washington pokrovitelj
sporazuma o iranskom nuklearnom programu kojeg nije uspio dokinuti ni
predsjednik Donald Trump, iako je to obećavao tokom predizborne kampanje.
Igrač koji ne napušta teren
Sasvim suprotno, Washington smatra, prema
riječima američkog državnog sekretara Rexa Tillersona, da je Iran ispunio sve
svoje obaveze preuzete sporazumom o nuklearnom programu. Stoga američki stavovi
ostaju samo verbalno negodovanje u političkom ambijentu prepunom iranskih
„provokativnih“ akcija koje se ne zaustavljaju.
U kratkim crtama, sporazum o odbrani između
Irana i Iraka možda izgleda poput bilo kojeg drugog bilateralnog sporazuma.
Međutim, kontekst događaja i polemike koje se vode o prirodi iračko-iranskih
odnosa kažu da se radi o neuobičajenom sporazumu.
Čini se da Iran – već duboko involviran u
političke i ekonomske prilike u Iraku – sada ide dalje u pogledu uređenja
svojih odnosa sa Irakom, bez obzira na ishod aktualnih netrpeljivosti u
regionu.
Teheran se pojavljuje u statusu igrača koji
želi ostati u igri čak i kada nije na terenu ili bude prisiljen izaći, što želi
ostvariti ovakvom vrstom sporazuma koji učvršćuju fragmentiranje vojnih
struktura u Iraku, sada suočenih sa unutrašnjim izazovima u kojima će se država
nužno naći u nezavidnom položaju zbog slabosti i podijeljenosti, te širenja
pojave konkurentskih centara moći unutar države koji će nastojati uništiti
ideju o jedinstvenoj državi.
Ovo je u skladu sa strategijom Teherana da
ne smije postojati koherentna i centralizirana država u Iraku. To će onda
učiniti iransku ulogu poželjnom i potrebnom, što Teheran i želi u trenutno
narušenom balansu snaga.
(TBT, Al Jazeera)