KOLUMNA
U svojoj politici
prema Rusiji, Turskoj, Kini i SAD, Njemačka je u sve većoj mjeri koristila
svoju ekonomsku snagu da bi postigla veće strateške ciljeve.
Piše: Mark
Leonard, thebosniatimes.ba
Ministar vanjskih
poslova Njemačke Sigmar Gabriel nedavno je prekinuo svoj odmor na Sjevernom
moru kako bi odgovorio na to što je Turska zatvorila njemačkog aktivistu, borca
za ljudska prava.
Gabriel je
upozorio njemačke turiste na opasnosti koje im prijete ako posjete Tursku i savjetovao
firmama iz Njemačke da dva puta razmisle prije nego što investiraju u zemlju u
kojoj se sve više dovodi u pitanje koliko su vlasti posvećene vladavini prava.
Ovo je doprinijelo
novoj politici Njemačke prema Turskoj, i dodatno je potvrdilo status Njemačke
kao ekonomski velike sile. Gabrielova izjava izazvala šok u turskoj vladi, zbog
toga što je podsjetila na reakciju ruskog predsjednika Vladimira Putina kada je
Turska oborila ruski vojni avion 2015. Sankcije koje je Rusija nametnula
koštale su tursku ekonomiju, koja je već bila u krizi, 15 milijardi dolara, što
je na kraju primoralo turskog predsjednika Recepa Tayiba Erdogana da ponudi
svoje ponizno izvinjenje. Putinov agresivni odgovor nije predstavljao
iznenađenje. Za razliku od toga, odluka Njemačke da odgovori u sličnom maniru
označava njen raskid sa inače mnogo predusretljivijim diplomatskim stilom.
Penzionirani njemački
diplomata Volker Stanzel mi je rekao da je Gabrielov posljednji potez u skladu
sa njegovom ličnošću i talentom za politički proračun. U očekivanju nacionalnih
izbora u Njemačkoj u septembru, Gabriel zna da njegova Socijaldemokratska
partija (SPD) nema šta izgubiti time što će se suprotstaviti Erdoganu, koji je
okrenuo Nijemce protiv sebe zbog svoje autoritativne ličnosti, sklonosti ka
islamistima i bezobzirnih aluzija na holokaust.
Stanzel naglašava
i da Gabriel, na koga mediji utječu koliko i drugi diplomati, želi da za 21. vijek
stvori stil diplomatije koji je više okrenut javnosti. A s obzirom na to da je
njegov prethodni položaj u vladi bio u Ministarstvu za ekonomske poslove i energiju,
prirodno je da će mu ekonomski pritisak biti prvi izbor kada su mjere u
pitanju. Ipak, promjena globalnih stavova Njemačke je počela prije Gabriela,
koji je relativno nov u ministarstvu vanjskih poslova. Tokom krize eura, Njemačka
je razvila ekonomska sredstva za ekonomske ciljeve unutar Evrope. Ali u svojoj
politici prema Rusiji, Turskoj, Kini i SAD, Njemačka je u sve većoj mjeri
koristila svoju ekonomsku snagu da bi postigla veće strateške ciljeve.
Nakon što je
Putin anektirao Krim u martu 2014, odgovor Zapada nije vodila Amerika, već Njemačka,
koja je predvodila diplomatske odnose sa Rusijom i Ukrajinom kako bi se ublažio
sukob. Zatim je Njemačka ubijedila ostatak EU da podrži nezapamćeno teške
sankcije Rusiji da bi se spriječila dalja agresija.
Njemačka je održala
taj evropski front na okupu tokom tri godine, uprkos svim očekivanjima. A sada
kad skandal povezan sa Rusijom uveliko visi iznad glave administraciji
američkog predsjednika Donalda Trumpa, Evropljani sve više očekuju da Njemačka
nastavi svoje vođstvo po tom pitanju.
Njemačka je sa
Turskom pregovarala i o tome da se smanji priliv izbjeglica sa Bliskog istoka u
Evropu, što je efikasno preoblikovalo odnos između EU i Turske. Umjesto da
podrži zamisao da je Turska još pogodan kandidat za prijem u EU, Njemačka je
stvorila realističnije strateške bilateralne odnose. Evropa i dalje može
zajedno sa Turskom da radi na unapređenju zajedničkih interesa, ali može i da
zamjera zbog Erdoganovog sve većeg autoritarizma.
Naravno,
spremnost kancelarke Angele Merkel da se sukobi sa Trumpom je možda najveća
promjena u vanjskoj politici. Ubrzo pošto se sastala sa Trumpom na samitu G7 u
maju, ona je pozvala Evropu “da uzme sudbinu u svoje ruke”. Već to označava
pomak od decenijskog smjera njemačke diplomatije.
Do sada, prekid u
njemačko-američkim odnosima je bio uglavnom retorički. Ali Merkel pokušava da
očuva geopolitičku poziciju Njemačke i time što povećava raznovrsnost globalnih
partnerstava, naročito sa Kinom. Prema Stanzelu, koji je ranije bio Njemački
ambasador u Pekingu, “Merkel nema iluzija kada je u pitanju Kina, ali je vidi
kao partnera u oblasti klime, trgovine i politike”.
Novi pristup Njemačke
politici velikih sila je postepeno evoluirao, kao odgovor na naizgled
nepovezane događaje. Ali čak i ako Njemačka ne slijedi jedan master plan, njena
snaga joj je omogućila da uveća ekonomsku moć, da upotrijebi institucije i
budžet EU da dodatno ojača, i da gradi međunarodne koalicije vođena strateškim
ciljevima. Osim toga, promjene u Njemačkoj diplomatiji predstavljaju nastavak
procesa “normalizacije” koji je otpočeo sa ujedinjenjem Njemačke 1989, što je u
domaćoj javnosti izazvalo brojne rasprave o upotrebi vojne sile i o značaju
odnosa sa SAD, Rusijom i drugim evropskim silama.
Sve ovo ukazuje
da bi Njemačka konačno mogla da se oslobodi dvaju “kompleksa” koji su dugo
ograničavali njeno strateško razmišljanje. Prvi je psiho-historijski kompleks,
zbog kojeg su njemački lideri činili sve kako bi uvjerili strance kakve su
njihove namjere. To objašnjava zašto je Njemačka dugo insistirala na tome da “doprinosi,
a ne vodi”, ili na “vodstvu iz sredine”, a sada prihvata ideju “vođstva iz
pozicije sluge”. Drugi kompleks se tiče vojnog položaja zemlje. Njemačka i
dalje troši skromnih 1,2 odsto bruto domaćeg proizvoda na odbranu, a njene
unutrašnje rasprave o moći vođene su brigama o vojnom budžetu, rasporedu
vojnika i stranim intervencijama.
U isto vrijeme,
konsenzus unutar Njemačkih bezbjednosnih ustanova o upotrebi sile se mijenja. Njemačka
je gradila bilateralne vojne veze sa zemljama u rasponu od Norveške i Holandije
do Japana. Također je počela i da igra aktivniju ulogu u različitim
operacijama, raspoređujući vojnike u Afganistanu i Maliju i obezbjeđujući
podršku za kurdske borce u Siriji i Iraku. I, zajedno sa Francuskom, predvodila
je pokušaje da se oformi fond za odbranu EU.
To su sve važni
događaji. Ali nisu ni blizu toliko važni kao odluka Njemačke da svoju veliku
ekonomsku snagu dovede na svjetsku pozornicu. Gabrielov odgovor Turskoj je
korak ka tome. Zašto slati vojsku u inozemstvo kada možete više utjecati
zadržavanjem turista i svjetskih kompanija kod kuće?
/Autor je
direktor Evropskog savjeta za vanjske poslove/
(TBT, Project
Syndicate, 2017)