KOLUMNA
Danas je naš zadatak da ponovo naučimo razmišljati
kao slobodna ljudska bića, a ne samo kao ekonomski subjekti.
Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
Ovlašan pregled događaja koji su se
odigrali u julu i mogu se dovesti u vezu sa općim trendom propadanja
demokratije uključuje suđenje poznatom novinaru opozicionog lista Cumhuriyet u
Turskoj, Putinovu zabranu upotrebe zaštićenih VPN mreža koje su prodemokratski
aktivisti koristili da bi izbjegli cenzuru, i odluku kompanije Apple da iz
svoje online prodavnice za kinesko tržište povuče aplikacije koje koriste VPN
tehnologiju.
Tu je, zatim, kampanja lijepljenja plakata
koju finansira mađarska vlada da bi opozicione partije i nevladine organizacije
prikazala kao marionete u rukama jevrejskog milijardera Georgea Sorosa; pokušaj
ukidanja nezavisnosti sudstva u Poljskoj i predsjednički veto kojim je to spriječeno;
i najzad, referendum o promjeni ustava u Venecueli koji je bojkotiralo više od
polovine stanovništva zemlje koja klizi u građanski rat.
Ali svi ti događaji su zasjenjeni trojnim
rovovskim ratom koji se vodi u Americi između Trumpa (optuženog za suradnju sa
Rusijom), njegovog sekretara za pravosuđe (koji se proglasio nenadležnim za
istragu o vezama sa Rusijom) i specijalnog tužioca nadležnog za istragu o
Trumpu, koga Trump pokušava smijeniti.
Budimo brutalno otvoreni: demokratija je na
samrti. Ono što najviše uznemirava je zapanjujuće mali broj građana koje to
zabrinjava. Problem se zaobilazi tako što se usitnjava i dijeli na pojedinačne
manifestacije. Tako Amerikanci očajavaju zbog Trumpa – a ne zbog saznanja da je
najviše fetišizirani ustav u historiji postao podložan kleptokratskim
mahinacijama. Kada Erdoğanova partija ospe paljbu po evropskim demokratijama,
političari iz EU se zadovoljavaju izražavanjem blagog diplomatskog
nezadovoljstva. Kao i početkom 30-ih godina 20-og vijeka, kod većine
preovladava utisak da ako demokratija zaista umire, onda to čini u nekom drugom
dijelu sveta, ali svakako ne kod nas.
Problem je u tome što se na taj način uvode
nove norme ponašanja. Ne treba nas čuditi što su parole o „neprijateljima
naroda“ sve popularnije: Orban ih koristi u ratu protiv Sorosa, Trump protiv
liberalnih medija, a Kina ih je iskoristila da uhapsi pjesnika Liu Sjaoboa i
drži ga u zatvoru do smrti.
Druga popularna tehnika je mikromenadžment
svakog pokušaja izražavanja neslaganja. Erdoğan se nije zadovoljio otpuštanjem
desetina hiljada neposlušnih profesora, od kojih je neke čak poslao u zatvor,
nego im je oduzeo i socijalno osiguranje, ukinuo pravo na rad, a nekima
zabranio da putuju. Trump koristi slične tehnike u obračunu sa takozvanim
„zaštićenim gradovima“. Oko 300 lokalnih administracija u Americi odbilo je da
sarađuje sa federalnom imigracionom agencijom ICE – ne kršeći pritom zakon.
Prošle sedmice, sekretar za pravosuđe Jeff Sessions zaprijetio im je obustavom
federalnih budžetskih sredstava namijenjenih lokalnim pravosudnim upravama, a
Trump je taj potez podržao koristeći još jednu danas popularnu tehniku – neprovjerene
tvrdnje.
Pred skupom svojih pristalica u Ohiou Trump
je izjavio da federalna administracija, zapravo, „štiti“ američke gradove od
opasnosti imigrantskih kriminalnih bandi. Oni „uhvate neku mladu, lijepu devojku,
od 16 ili 15 godina, a onda je kasape noževima da bi joj nanijeli što više bola
prije nego što umre“, rekao je. U školi – već u osnovnoj školi – naučili smo da
na takve tvrdnje o rasnim manjinama reagujemo pitanjem: „Zaista? Kada i gdje se
to dogodilo?“ Trump nije naveo izvor – ali američki mediji su uspjeli pronaći
primjere kada su se članovi bandi tako ubijali između sebe.
Naravno, repertoar tehnika autokratske
vladavine već nam je poznat iz historije. Ono što dosad nismo imali prilike da
vidimo je koordinirana i koncentrirana primjena tih tehnika od strane
demokratski izabranih lidera – Putina, Erdoğana, Orbána, Trumpa, Madura,
Dutertea na Filipinima i Modija u Indiji – lidera koji očigledno nastoje da
brzo, djelotvorno i zajedničkim snagama potkopaju demokratiju.
Jednako je zapanjujuće što danas nijedna od
vodećih zemalja u svijetu čak i ne pokušava da ponudi pozitivan primjer
demokratskih standarda. U knjizi objavljenoj 2015, Demontiranje demosa, Wendy
Brown, profesorica političkih nauka na Berkleyju, ubjedljivo izlaže tezu da je
rušenje demokratskih vrijednosti širom svijeta posledica prihvatanja
neoliberalne ekonomije.
To ne znači da su elite slobodnog tržišta
proračunato podržavale autokratske projekte, smatra ona, već da su ekonomske
mikrostrukture izgrađene u posljednjih 30 godina „preoblikovale sve domene
ljudskog života i postupanja, pa i ljude same, prema liku ekonomske vrednosti“.
Sve ocjenjujemo prema ekonomskim učincima: slobodu govora, obrazovanje, učešće
u političkom životu. Načela koja bi morala imati opće važenje vagamo kao da je
u pitanju roba. Pitanje glasi: „isplati“ li se dopustiti pojedinim gradovima da
štite ilegalne imigrante? Kakve će biti ekonomske posljedice otpuštanja
desetina hiljada profesora i ograničavanja područja istraživanja kojima se oni
bave?
U veoma utjecajnoj knjizi iz 2010. godine,
Indignez-Vous (Pobjesnite!), pripadnik francuskog pokreta otpora Stéphane
Hessel pozvao je nove generacije boraca za društvenu pravdu da ne zaborave
bitke koje su on i drugi vodili kada je sastavljana Univerzalna deklaracija o
ljudskim pravima 1948. godine. Borili su se za pridjev univerzalno (umjesto
„internacionalno“, što je bio prijedlog vodećih država) iako su znali da će
argument suvereniteta ranije ili kasnije biti iskorišten za osporavanje onih
istih prava za koja su vjerovali da su ih osigurali. U vreme kada je knjiga
izašla, činilo se da je njegovo opširno izlaganje o konceptu univerzalnosti
suvišno. Ali izgleda da je Hessel slutio šta se sprema.
Tragedija našeg doba je u tome što na
čitavoj planeti nema nijedne vlade spremne ustati u odbranu tih načela.
Naravno, izdaju se saopćenja i izražava negodovanje zbog smrti Liu Sjaoboa ili
Madurovih sukoba s demonstrantima. Ali niko nije spreman potvrditi
univerzalnost načela koja su tim postupcima narušena. Bitku za univerzalna
načela – kao što zaključuje Hessel – moraju povesti pojedinci. Uvijek iznova
moramo potvrđivati sebi i drugima da su ljudska prava, kao što piše u
Deklaraciji iz 1948, „jednaka i neotuđiva“. To znači da ako ih neki
klepotokrata na drugom kraju svijeta oduzme svojim podanicima, on ta ista prava
oduzima i nama.
Iza svakog od velikih demokratskih proboja
u istoriji, od Engleske revolucije 1642. do pada sovjetskog komunizma 1989,
stajalo je razumijevanje da se ljudi rađaju sa određenim pravima koja im niko
ne može oduzimati i davati. Danas je naš zadatak da ponovo naučimo razmišljati
kao slobodna ljudska bića, a ne samo kao ekonomski subjekti.
(TBT, The Guardian)