KOLUMNA
Ogroman broj žitelja Mosula nikad nije
dočekao oslobođenje, izginuli su pri pokušaju bijega od ISIL-ovih egzekutora,
snajperista, dronova i bombaša samoubojica ili ih je smrt dočekala u vlastitim
kućama, pod granatama iračke artiljerije i bombama američkih aviona
Piše: Petar Stošić, thebosniatimes.ba
Pune tri sedmice nakon što je irački
premijer Hajdar al-Abadi proglasio grad Mosul oslobođenim od barbara Islamske
države – “države laži i terorizma“, kako ju je nazvao – tačan broj
poginulih boraca i civila nije utvrđen. Možda nikad i neće biti.
Iračke vlasti ne objavljuju službene
podatke o svojim mrtvim i ranjenim vojnicima, ali procjena američkog ministarstva
obrane da su elitne antiterorističke snage pretrpjele gubitke od čak 40%
dovoljno govori o tome koliko je bitka za Mosul bila pogubna. Irački dužnosnik
još je krajem travnja priznao Al Jazeeri da je broj poginulih vojnika i
policajaca veći od 8 hiljada, a to je bilo prije završne i najteže faze bitke,
kada su morali čistiti Stari grad u Mosulu od utvrđenih i fanatičnih džihadista
ulicu po ulicu, zgradu po zgradu, podrum po podrum.
Osim toga, ovaj broj ne uključuje poginule
borce iračkih Snaga narodne mobilizacije (Al Hašd al-Šaabi), šijitske
paravojske koja ratuje uz odobrenje službenog Bagdada. Nije uključena ni
značajna podrška Irana, regionalne šijitske sile koja već godinama širi svoj
utjecaj preko sektaških paravojski koje u manjoj ili većoj mjeri kontrolira: od
Iraka preko zloglasnih Šabiha (koji su postali Nacionalne obrambene jedinice)
do Hezbolaha, terorističke organizacije i svojevrsne države unutar države u
Libanonu te pobunjenih Hutija koji ratuju protiv centralne vlasti u Jemenu i njenog
saudijskog saveznika.
Golema cijena oslobođenja
Naravno, Saudijska Arabija, ali i područje
Iraka i Sirije koje je ISISLdonedavno kontrolirao, od Mosula do Rake, pretežno
je sunitsko. Tu leži možda i najvažniji uzrok tragedije koja je zadesila ovaj irački
grad koji je imao više od 2 miliona stanovnika kad ga je nekih hiljadu
militanata ISISL-a na prepad osvojilo u maju 2014. U jednom od najapsurdnijih
vojnih poraza u povijesti, trideset puta brojnije iračke snage raspale su se
pred osvajačima u pickupovima, a crna zastava džihada se zavijorila nad
Mosulom. Ako je dobar dio populacije i vidio ISIL kao manje zlo od demokratski
izabrane, ali sektaške, korumpirane i represivne vlasti iz Bagdada za vrijeme
bivšeg premijera Nourija al-Malikija (Irak je većinski šijitski), uskoro je
gorko zažalio zbog svoje zablude kad je samozvani kalifat Abu Bakr al-Bagdadija
pokazao svoje krvoločno lice.
I tu dolazimo do goleme cijene oslobođenja
Mosula od strahovlade ovog kalifata. Uz stotine tisuća koji su pobjegli od njegove
tiranije, gotovo milijun ljudi, prema podacima UN-a i iračke vlade, postali su
izbjeglice za vrijeme bitke koja je pokrenuta u listopadu prošle godine, a
okončana tek prošlog mjeseca. Dok se veliki dio stanovnika već vratio u istočni
dio grada koji je oslobođen prvi i pretrpio manje razaranje, zapadni Mosul i
dalje je grad duhova. Ogroman broj žitelja Mosula nikad nije dočekao
oslobođenje, izginuli su pri pokušaju bijega od ISIL-ovih egzekutora,
snajperista, dronova i bombaša samoubojica ili ih je smrt dočekala u vlastitim
kućama, pod granatama iračke artiljerije i bombama američkih aviona. Neki su
umrli od gladi i žeđi, drugi od ozljeda koje ne bi bile smrtonosne uz adekvatnu
medicinsku njegu. Procjene civilnih žrtava drastično se razlikuju: Amnesty International
procjenjuje broj mrtvih na 5800; britanski Telegraph na više od 8000;
Independent, pozivajući se na procjenu obavještajne službe iračkog Kurdistana,
na preko 40.000.
Veći broj žrtava nego u Alepu
Nažalost, kad vidimo razmjere razaranje grada,
posljednji broj zvuči realno. Kako su potvrdili američki zapovjednici
međunarodne anti-ISIS koalicije, ovako žestoke urbane borbe nisu vođene od
Drugog svjetskog rata. No može li to biti opravdanje za toliki broj nevinih
žrtava? U izvještaju prikladno naslovljenom “Pod svaku cijenu: Civilna
katastrofa u zapadnom Mosulu, Irak”, Amnesty International navodi da je
ISIS počinio ratne zločine zatočivši civile kao ljudski štit i ubijajući sve
koji su pokušali pobjeći, ali da su ih počinili i iračka vojska i zračne snage
koalicije koristeći neprecizno ili pretjerano razorno naoružanje, bez dovoljnih
mjera zaštite civila.
Nakon završetka borbi počeli su stizati
izvještaji o mučenju i smaknućima zarobljenih terorista, ali i civila. Svjedoci
govore o leševima pogubljenih zarobljenika koji leže među ruševinama i plivaju
Tigrisom. Jedan vojnik čak je naveo kako su dobili zapovijed da ubiju svakoga
koga pronađu nakon završetka borbi. “Ovdje nema zakona. Svaki dan vidim da
radimo iste stvari kao ISIS“, priznao je. Šijitsko-sunitsko sektaštvo zasigurno
je odigralo ulogu u ovoj brutalnoj odmazdi.
Ako je najveći procijenjeni broj žrtava
točan, to znači da je bitka za Mosul bila pogubnija i od one za Alep, koja je
prema Violations Documentation Center for Syria odnijela 31.183 života, što
uključuje 7406 boraca obiju strana. Za razliku od Mosula, ova je bitka trajala
više od četiri godine. Bila je ubojitija i od američke ofenzive na Faludžu
2004., čak i od izraelskog razaranja Gaze 2014. ili 2009.
Možemo li ovo uopće zvati oslobođenjem?
S obzirom na nepojmljivo uništenje istočnog
Alepa i brojne ratne zločine koje je sirijski režim sa svojim saveznicima
izvršio, samo okorjeli Putinovi i Asadovi obožavatelji kojima su kult ličnosti
i tribalizam potisnuli humanost, imaju obraza reći da je taj grad oslobođen, pa
čak – kao naš “eminentni” analitičar Zlatko Dizdarević – da je
“deratiziran”. Kako onda možemo to reći za Mosul, kad neki od
preživjelih stanovnika tvrde suprotno? To je pitanje postavio i politički
analitičar Ian Bremmer, priloživši na Twitteru sliku koja
pokazuje”oslobođenje”:
Neko mu je na to odgovorio fotografijama
Dresdena nakon savezničkog bombardiranja 1945. i danas, implicirajući da je to
razumljiva cijena borbe protiv fašizma. Mogao je dodati i slike Hirošime i
Nagasakija kao potvrdu svojoj tezi. No jesu li ti gradovi, uz tolike nevine
žrtve, morali biti cijena pobjede nad Trećim Reichom i japanskim imperijem? I
je li Mosul morao podnijeti ovakvu žrtvu pobjede nad islamofašistima ISIS-a?
Ako je “slobodni svijet” mogao dozvoliti takva zvjerstva prije 70
godina, zar nismo postigli nikakav progres?
I Alep i Mosul se moglo spriječiti na
vrijeme
Nemam decidiran odgovor na to pitanje. U
situaciji u koju je antidžihadistička koalicija dovedena možda je ta žrtva
zaista bila nužna. Možda je britanski general Rupert Jones u pravu kad kaže da
Amnesty “ne razumije brutalnost ratovanja” s protivnikom koji
“nema nikakvu ljudskost”. Za razliku od Alepa, najvećeg pobunjeničkog
uporišta prije pada u kojem ekstremisti, unatoč asadovskoj propagandi, nisu
bili u većini (ISIS nije bio prisutan, dok je sirijska Al-Kaida imala tek
nekoliko stotina boraca u gradu), s fanaticima koji su držali Mosul i sustavno
likvidirali vlastite podanike nije se moglo pregovarati, to je jasno. Primirje
ni mir, kao ni u Raki, nisu bili opcija.
Alep je, da je u Damasku bilo imalo dobre
volje i obzira za vlastite građane, mogao dobiti autonomiju i postati jedna od
tzv. sigurnih zona kakve sada Moskva, barem deklarativno, zagovara za preostala
područja pod kontrolom pobunjenika. Ogroman dio odgovornosti ima “svjetski
policajac” SAD i ostatak međunarodne zajednice koji su sjedili skrštenih
ruku, odlučni u tome da neće intervenirati i zaustaviti krvoproliće ni pod koju
cijenu. A da je u Bagdadu i Washingtonu bilo više razboritosti i odgovornosti,
nikad se ne bi stvorili uvjeti u kojima je ISIS mogao jednostavno ujahati u
Mosul. Nikad se ne bi stvorili uvjeti u kojima bi se irački ili sirijski suniti
mogli prikloniti džihadistima kao zaštitniku od državne represije i iranske
hegemonije koja širi svoje pipke od Teherana do Bejruta.
Dvostruki kriteriji za sirijske pobunjenike
i iračke vojnike
Ne samo to da sirijski pobunjenici, a
kamoli ISIS, nisu američki klijenti, nego je Amerika ostavila umjerene pobunjenike
Slobodne sirijske vojske na cjedilu potpuno iracionalnom politikom. Stala je uz
njih riječima, ali ne i djelima; pomogla ih, preko CIA-e, naoružati dovoljno da
se nastave boriti, ali ne i da pobijede ili barem zadrže teritorij. Potom ih je
pokušala ucijeniti da odustanu od borbe protiv Asada i usredotoče se samo na
ISIS, pa ostala u čudu kad je ovaj plan Pentagona s budžetom od 500 milijuna
dolara propao; sad prekida svu podršku pa će ih Al-Kaida uništiti ili
asimilirati do kraja.
Donald Trump je navodno donio ovu odluku
kad je vidio snimku barbarske dekapitacije dječaka-vojnika zarobljenog u borbi
(što potvrđuju iskazi njegove obitelji i njegova vojna iskaznica) koju je
izvršila pobunjenička jedinica ranije uključena u CIA-in program naoružanja. Ta
se frakcija u međuvremenu pridružila savezu koji predvodi sirijska Al-Kaida,
Tahrir al-Šamu, i tako do kraja razotkrila svoju ekstremističku prirodu,
potvrdivši da se nije radilo samo o “izoliranom incidentu”. Naravno
da je s pobunjeničke strane bilo i drugih ratnih zločina. Međutim, što bi Trump
napravio kad bi mu neko pokazao još jeziviju snimku, koju je objavio Middle
East Monitor, pogubljenja iračkog dječaka tenkom američke proizvodnje koju su
njegovi “osloboditelji”, također američki saveznici, isto tako
snimili za svoje bolesno zadovoljstvo? Bi li odmah prekinuo sve veze s iračkim
snagama dok ne iskorijene sektaški ekstremizam iz svojih redova – pogotovo s
obzirom na to da su duboko povezane s Iranom kojeg američki predsjednik ionako
vidi kao glavnog neprijatelja u regiji?
Ako ovakva zvjerstva nazivamo oslobađanjem,
onda nema posebnog razloga da istim imenom ne nazovemo i ono što su sirijske,
ruske, iračke, iranske i libanske vojne i paravojne snage napravile s Alepom
ili Homsom – za čiju obnovu Asad valjda čeka da je svijet financira. On je svoj
posao odradio.
Uskoro nova “oslobođenja”?
Nema razloga ni da se bunimo zbog onoga što
će, vrlo vjerojatno, napraviti s Idlibom u budućnosti, možda čak uz blagoslov i
sudjelovanje SAD-a. Činjenica da su džihadisti Tahrir al-Šama dominantni u ovoj
provinciji bit će dovoljno opravdanje. Ostavit ćemo postrani razloge zbog kojih
je došlo do toga i činjenicu da tu živi dva miliona ljudi, od toga gotovo
milijun izbjeglica iz svih krajeva Sirije, i da se većina tih ljudi jednako
srčano protivi i Asadu i Al-Kaidi.
(TBT, Index.hr)