KULTURA
Teroristi naših dana polaze od pretpostavke da nema nevinih,
krivi su svi koji ne dijele s njima religijsku ili političku istinu koja ih
pretvara u ljudski eksploziv. Stoga oni ubijaju u gomili i apstraktno, u što
većem broju, u vozovima, na stanicama, koncertima, jer će zahvaljujući tom moru
krvi što prije stići u raj
Ljosa: (Profimedia)
Italijanski gradovi, čak i oni najmanji, ljeti vrcaju od
kulturnih aktivnosti: tu su sajmovi knjiga, muzički festivali, koncerti,
recitali, okrugli stolovi, konferencije, izložbe, koji privlače mase gledalaca
najrazličitije vrste i društvenog statusa. To je doživljaj koji, kako su
govorili u jednoj reklami za alkoholno piće “pisko Vargas” u Peruu
mog djetinjstva, “razveseljava duh i razgaljuje srce”.
Boravim nekoliko dana u Bolonji, povodom aktivnosti koje je
organizovao dnevni list La Republika, i imam zakazan jednočasovni razgovor s
direktorom tih novina, Mariom Kalabrezijem, ispred frontalnog ulaza u romaničku
crkvu iz 13. vijeka, na trgu Santo Stefano koji je pretvoren u gledalište, i
okružen barovima, kafeima i restoranima. Dok nas dvojica razgovaramo o
književnosti i politici, publika među kojom preovladavaju mladi pije pivo i
sluša nas, naizgled veoma pažljivo. Podsticajno je i prijatno biti na tom lijepom
mjestu, gdje po svoj prilici vladaju kultura, suživot tamošnjih stanovnika i
mir.
Ali, nakon večere u vidu obaveznog vina, testa i tiramisua,
druga strana Italije nagnala me je da probdim mnoge sate u svojoj hotelskoj
sobi, čitajući Spingendo la notte piů in lŕ, knjigu Marija Kalabrezija koja
pripovijeda o životu njegove porodice i drugim žrtvama terorizma.
Mariov otac, komesar Luiđi Kalabrezi, ubijen je hicem u leđa
i još jednim u potiljak kada je izlazio iz svoje kuće, a to su učinila trojica
ekstremista, pripadnika organizacije Lotta Continua, 17. maja 1972. Ubistvu je
prethodila nepoštena kampanja, gde je on optužen da je ubio Đuzepea Pinelija,
pripadnika te organizacije, koji je pao s prozora dok ga je policija ispitivala
o bombi koja je eksplodirala u jednoj milanskoj banci. Kampanja se sastojala od
transparenata, manifesta progresivnih intelektualaca, flajera, javnih optužbi,
novinskih članaka, plakata po zidovima Milana. Tako se ta spletka nametala
javnom mnijenju.
Međutim, tokom godina ona će biti sistematski opovrgavana
zahvaljujući raznim zvaničnim istragama koje su neosporno dokazale da se
komesar Kalabrezi nije nalazio u sobi – to je posvjedočilo svih pet osoba koje
su tamo bile — kada je anarhistički separatista bačen kroz prozor. Ali ipak je
istina ono “kada lažeš, laži na veliko i drži se toga”. Sve do naših
dana, ta nepravedna sumnja, proizvod fanatizma i demagogije, pratila je poput sjenke
nesrećnu figuru komesara Kalabrezija. (…)
(TBT)