REGIONAL
Nekadašnji britanski diplomata svjedoči da je Milošević u
isto vrijeme bio i piroman i vatrogasac. Otkriva o čemu je razgovarao s
Mladićem, Karadžićem, Dobricom Ćosićem, Vukom Draškovićem…
FOTO:Roberts (Foreign and Commonwealth Office/ Flickr)
Ne dešava se često da neka knjiga doživi uspjeh i privuče
veliku pažnju tek nekoliko godina nakon objavljivanja. Upravo to je slučaj sa
knjigom „Razgovori s Miloševićem“ ser Ajvora Robertsa, britanskog ambasadora
(najprije otpravnika poslova) u Beogradu od 1994. do 1997. godine. Izvorno
objavljena 2012, knjiga je tek početkom ove godine imala promociju izdanja na
engleskom.
Robertsova sjećanja na bezmalo četiri godine provedene u
turbulentnoj Srbiji prepričavaju se kako na najvišim mjestima tako i među
„običnim“ ljudima širom svijeta. I to s razlogom. Jer knjiga zaista vjerno
odslikava Srbiju i krnju Jugoslaviju devedesetih godina, te njene ključne
političke aktere.
Robertsovi susreti sa Slobodanom Miloševićem, Vukom
Draškovićem, Milanom Milutinovićem, Dobricom Ćosićem, Ratkom Mladićem i
Radovanom Karadžićem više su nego vjerno svjedočanstvo o jednom vremenu o kojem
još ni historija nije dala svoj konačan sud. Zato ga treba čitati pažljivo, jer
nam i te kako može pomoći da bolje shvatimo ono što nam se dešavalo zloglasnih
devedesetih, koje ovaj ugledni britanski diplomata opisuje kao „najtežu
deceniju srpske historije od 14. vijeka“.
Vrijeme najveće depresije
Roberts je karijerni diplomata i u britanskoj diplomatskoj
službi radio je od 1968. do 2006. Osim u Jugoslaviji, kao ambasador Velike
Britanije bio je i u Rimu i Dablinu, a službovao je i u Libanu, Parizu,
Luksemburgu, Kanberi, Vanuatuu i Madridu. Od 2006. je predsjednik Triniti
koledža.
U Beograd je, početkom 1994. godine, stigao u nimalo sjajnom
trenutku – ugled Srbije u svijetu je veoma loš, Jugoslavija je pod teretom
međunarodnih sankcija, predsjednik Slobodan Milošević ima ogromnu moć, narod je
potpuno osiromašen… Uz to, rat u Bosni još nije završen, a i situacija na
Kosovu se svakim danom dodatno komplikovala.
Roberts danas ocjenjuje da je to bilo vrijeme najveće
depresije.
„Ulice su bile prazne. Nije bilo goriva, pa je funkcionisala
tek polovina javnog prijevoza, hiperinflacija je dostigla apsurdan nivo… To
je bila najgora inflacija u historiji, što je dovelo do toga da pacijenti umiru
u bolnicama, jer nije bilo grijanja, a također su zatvarane i pekare i mesare.
Bilo je teško živjeti među ljudima koji toliko očajno pate i koji su, u većini
slučajeva, bili nevine žrtve politike jugoslovenske/srpske vlade.“
Govoreći o Slobodanu Miloševiću, s vremenske distance od
skoro dvije i po decenije, naš sagovornik ističe da se uloga nekadašnjeg predsjednika
Srbije i Jugoslavije može tumačiti samo u veoma negativnom smislu. Smatra da je
Milošević – uz hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana – zapalio požar u bivšoj
Jugoslaviji.
„Od toga da je bio jedna od najpopularnijih ličnosti u
Srbiji još od cara Lazara, Milošević je postao jedna od najomraženijih. Na
kraju je Srbija izgubila sve ratove u tom periodu – od Slovenije do Hrvatske,
od Bosne do Kosova. Niko u historiji Srbije nije imao tako katastrofalan
učinak… Kada je Miloševićev san da bude novi Tito ispario, počeo je sebe da
vidi kao lidera svih Srba u velikoj Srbiji. Kada je i ta slika počela da blijedi,
on se predstavljao kao neko ko će biti međunarodni mirotvorac. Kao što je jedan
njegov biograf opisao, Milošević je u isto vrijeme bio i piroman i vatrogasac.“
Milošević je tokom devedesetih imao nekoliko prilika za mir,
koje je, nažalost, propustio. Da ih je iskoristio, historija Balkana bi,
nesumnjivo, bila znatno drugačija.
„Jedan od njegovih propusta bio je taj što, poslije odlaska
Slovenije i Hrvatske iz SFRJ, nije uspio da ubijedi Aliju Izetbegovića da
prihvati mjesto premijera federacije kako bi ubijedio bosanske muslimane da
nemaju čega da se plaše ako ostanu u Jugoslaviji, čak iako Srbi budu dominantni
igrači. Druga, veća greška bila je ta što nije uspio da ubijedi skupštinu na
Palama da prihvati Vens-Ovenov plan u maju 1993. Da je ovaj plan bio prihvaćen
i primijenjen, čak i uz veoma mlaku podršku Amerike, rat bi bio završen dvije
godine ranije i nikad se ne bi dogodilo onakvo krvoproliće, uključujući,
naravno, i masakr u Srebrenici“, kaže Roberts za Newsweek.
FOTO: Milošević, Izetbegović, Tuđman (Profimedia)
Balkanski kasapin
Miloševićev imidž balkanskog kasapina stvorio sam, naravno,
u sebi prije dolaska u Beograd 1994. godine, prisjeća se Roberts u knjizi
„Razgovori s Miloševićem“.
„Međutim, iza neminovno pojednostavljene slike pojavila se
složenija i često paradoksalna figura. Osjećao se, na primjer, neprijatno u
masi – što je bilo iznenađujuće s obzirom na način na koji je stekao slavu – i
gotovo nikada se nije pojavljivao na javnim mjestima. Isto tako se malo
interesovao za pompu i zvanične formalnosti, iako je tokom nekoliko mojih posljednjih
nedjelja u Beogradu pred njegovom rezidencijom mogao da se vidi gardista u
paradnoj uniformi, što nije viđeno još od Titovog vremena. U suštini je bio nezainteresovan
za spoljašnji sjaj vlasti – interesovalo ga je samo ono konkretno“, navodi on.
Sjeća se da mu je podsekretar u Londonu rekao, prije nego
što je krenuo za Beograd, da je na jednom sastanku u Briselu sa evropskim
ministrima spoljnih poslova, u decembru 1993, iz Miloševića „curila moć“.
„Međutim, na prvom susretu (bio je prisutan i britanski ministar spoljnih
poslova Daglas Hog, prim. nov.) nije imalo smisla razmišljati ni o opasnosti,
ni o moći. (…) Prvi susret i upoznavanje s ‘najopasnijim čovjekom Evrope’
(tako je Milošević opisivan u Guardianu, prim. nov.) nisu me uopšte
impresionirali. Djelovao je više tromo nego dominantno; puštao je da se
razgovor odvija dugo, ne pokušavajući da ga usmjeri…“
Slobodan Milošević, „neprikosnoveni autokratski vođa“
Srbije, a potom i nove krnje Jugoslavije duže od deset godina, bio je svakako, ocjenjuje
Roberts, jedan od najzahtjevnijih diplomatskih i vojnih izazova za diplomate,
državnike i generale. Svi oni su ga češće shvatali pogrešno nego pravilno.
„Iako je bio predsjednik u najtežoj deceniji srpske historije
od 14. vijeka, uspijevao je da se održi na vlasti, često se i agresivno
suprotstavljajući usaglašenoj volji međunarodne zajednice.“
Nož u Stambolićeva leđa
Roberts posebno ističe ulogu koju je na početku uspona
Slobodana Miloševića imao Ivan Stambolić.
„Dok je studirao pravo, Milošević se sprijateljio sa čovjekom
za čiju će karijeru vezati sopstvenu u sljedećih 15 godina. Ivan Stambolić je
bio pet godina stariji od Miloševića i pošto se upisao na studije iz redova
radničke klase, odmah je usmjerio pažnju na građenje političke karijere. (…)
Stambolić nije bio samo Miloševićev politički mentor; bio mu je i blizak lični
prijatelj, koji je bez rezerve delio političko i poslovno iskustvo s njim.
(…) Miloševićeva konačna izdaja prijatelja i zaštitnika odlično je
dokumentovana. Pošto je u aprilu 1987. poslat na Kosovo da predstavlja partiju
i čuje pritužbe sa obje strane o pogoršanju situacije u pokrajini, Milošević je
iskoristio glavnu binu čuvenim pozivom Srbima sa Kosova da ostanu na Kosovu
‘zbog predaka i potomaka’ i obećanjem: ‘Niko ne smije da vas bije.’ Godinu dana
poslije prvog javnog pojavljivanja na Kosovu, postao je najpopularnija ličnost
u živom srpskom pamćenju.“
Osvrće se i na čuvenu Osmu sjednicu Centralnog komiteta
Saveza komunista Srbije, održanu septembra 1987, na kojoj su Miloševićeve
pristalice pokrenule svoje snage i izolovale Stambolića.
„Ispostavilo se da predsjednik Srbije (u to vrijeme je bio
Stambolić, prim. nov.) nije pribjegao tradicionalnim političkim lukavstvima,
kao da nije vjerovao da njegov najbliži prijatelj može da upotrebi nož. Kasnije
se sjećao: ‘Kada vam neko gleda u leđa 25 godina, razumljivo je da u nekom
trenutku poželi da vam zabije nož. Mnogi ljudi su me upozoravali, ali ja nisam
prihvatao.’“
S Miloševićem u četiri oka
U sjećanju britanskog diplomate je do detalja ostao njegov
prvi privatni sastanak sa Slobodanom Miloševićem. Do susreta u četiri oka –
kojem je na neki način kumovao profesor i političar Nikola Koljević – došlo je
u nimalo bezazlenom trenutku – u mirovnom procesu se bilo stiglo do kritične
tačke, na Pale uopšte nije uticala blokada na Drini, Mladić je napadao
zaštićenu zonu Bihaća, a razgovori o okončanju rata, ili čak o prekidu vatre, djelovali
su iluzorno.
„Kao što ću kasnije otkriti, svi takvi mali sastanci
održavali su se u Miloševićevim kancelarijama na prvom spratu; bio je to niz od
tri međusobno povezane sobe, sa čekaonicama desno, kancelarijom njegovog ličnog
sekretara u sredini i njegovom kancelarijom lijevo, iz koje se dalje išlo u
druge prostorije koje su se mogle koristiti za obroke. Njegova kancelarija je
bila velika i klasična. Nije bilo televizije ili nekih drugih drangulija.
Veliki sto sa relativno malo hartije za rad – Srbija svakako nije bila
autokratija koja počiva na papiru – i velika fotografija njegove supruge na
zidu lijevo od stola. Milošević me je ponudio da sjednem u jednu od četiri ili
pet fotelja koje su bile razmještene oko okruglog staklenog stola, na kojem je
stajao veliki časovnik. Uprkos očiglednim pokazateljima, on je rijetko
ostavljao utisak da mu se naročito žuri. Formalno oslovljavanje ostalo je
sačuvano: gospodine predsjedniče, gospodine Roberts. Ponudio mi je uobičajeno:
kafu, voćni sok ili šljivovicu.“
Mira Marković sijala strah u narodu
„Uticaj Mire Marković na Slobodana Miloševića je legendaran
i, po mom osjećaju, bio je samo štetan“, ocjenjuje diplomata. Markovićeva je
svog supruga držala u šaci, iako je on bio potpuno racionalan, a ona sva u
vlasti ideologije. U vezi sa svim važnim stvarima Milošević se devedesetih
konsultovao s Markovićevom, pod njenim uticajem počet će da okreće SRJ prema
Istoku, dok će mu uzori u jednom trenutku postati Kina i Sjeverna Koreja.“
„Imao je veoma malo bliskih prijatelja. Odbacivao je kolege
i prijatelje kada bi poslužili svojoj svrsi, ali ih je uklanjao na način koji
ih je obično sprečavao da mu naškode. Jedinog pravog prijatelja imao je u
svojoj supruzi. Lord Oven je isticao paradoks da projugoslovenska
antinacionalistkinja Mira Marković živi sa čovjekom ‘za koga se veruje da je
glavni vinovnik raspada Jugoslavije’. Ona je rekla Dejvidu Ovenu i njegovoj
supruzi da shvata da Milošević nije uspio da ih ubijedi da nije nacionalista.
‘Reći ću vam zbog čega nije nacionalista. Nikada se ne bih udala za njega ili
ostala s njim u braku da je nacionalista.’ Miloševićevo poštovanje njenih
stavova sve više je iz njegovog kruga isključivalo sve one koji su naginjali ka
zapadnom liberalizmu. Njeni činovnici su bili, s njene tačke gledišta,
ideološki zdravi i često su bili odaniji njoj nego njenom mužu. Stalno ih je
unapređivala na uticajna mjesta, tvrdeći da su, za razliku od njegovih ljudi,
oni pravi vjernici. Zbog moći i štetnog uticaja na muža, ona je sijala strah u
narodu“, piše Roberts u svojoj knjizi.
Potom prepričava jednu šalu – mada bi se, gledano s ove
distance, reklo da nije isključeno da je to istinita priča – koja je
svojevremeno kružila srpskom prijestonicom.
„Beogradom je kružila šala o tome kako su se Milošević i
njegova žena nalazili u kolima kada su ona ostala bez goriva. Iako je, zbog
sankcija, vladala akutna nestašica benzina, Mira je ubijedila prodavca na
benzinskoj stanici da napuni njihova kola. Kada ju je on upitao ko je prodavac,
ona je odgovorila: ‘Moja prva ljubav.’ ‘Dakle’, uzvratio je Milošević, ‘da si
se udala za njega, bila bi žena prodavca benzina.’ ‘Ne’, rekla je Mira, ‘da sam
se udala za njega, on bi bio predsjednik Srbije’ (navedeno i kod Slavoljuba
Ðukića u knjizi „Milošević i Marković“)“.
Milošević: Evo gdje sam griješio
Oproštajni susret Robertsa i Miloševića 1997. bio je i
prilika da se sumira pređeni četvorogodišnji put, koliko je ovaj Britanac
proveo u Beogradu. Upitan šta su njegove greške, Milošević je Robertsu
odgovorio da je sigurno mnogo griješio, ali da nije pravio katalog grešaka.
„Ako imam jedno opšte osjećanje, onda je to da sam previše vjerovao ljudima.“
„Sačuvavši ozbiljan izraz lica, vratio sam ga u prve dane na
funkciji. Milošević je rekao da je bio nevjerovatno proamerički čovjek u
početku. SAD su bile apsolutno odlučno protiv raspada Jugoslavije. Dobro je
poznavao SAD i Amerikance iz svoje ranije bankarske inkarnacije i u Americi se
lijepo osjećao. Zato je bio pomalo šokiran kad je shvatio da su se Amerikanci
okrenuli protiv njega. Jedna od njegovih najvećih ličnih grešaka bila je svađa
sa američkim ambasadorom Vorenom Cimermanom. Na 600. godišnjicu Kosovskog boja,
u junu 1989, Milošević je organizovao veliki miting u Kosovu Polju, na kojem su
bila rukovodstva svih republika, cijeli diplomatski kor i predstavnici
centralne i lokalnih vlasti. Jedini uglednici koji nisu prisustvovali bio je
novopostavljeni Cimerman i još nekoliko predstavnika zemalja koje je on natjerao
da bojkotuju ovaj događaj. Zato je Milošević odlučio da ne primi Cimermana.
Tako se nisu sreli duže od godinu dana. Milošević je rekao, ovako iz
retrospektive, da se ponio kao ‘glupa, tvrdoglava budala’. (…) To je bio
najsamokritičniji komentar koji sam ikad čuo od Miloševića.“
(TBT, Newsweek.rs)