NAUKA
Peter Thiel, milijarder i suosnivač „Paypala“, namjerava doživjeti
sto dvadesetu
FOTO: (Peter Thiel, Reuters)
U poređenju sa ostalim milijarderima iz svijeta visoke
tehnologije, on i nije pretjerano ambiciozan. Dmitrij Ickov, „kum“ ruskog
interneta, kaže da mu je cilj da živi deset hiljada godina. Za Larryja Ellisona,
suosnivača „Oraclea“, prihvatanje smrtnosti je „neshvatljivo“, dok se Sergey
Brin, suosnivač „Googlea“, nada da će jednog dana „izliječiti smrt“.
Ovi tehnološki titani nisu smešni niti čak razmetljivi;
njihove težnje zasnivaju se na stvarnoj nauci, koja bi, iako je u povoju, iz
temelja mogla promijeniti naše shvatanje života i smrti. Ipak, u to je teško
povjerovati pošto je ljudska potraga za besmrtnošću stara koliko i sam ljudski
rod, a taj put posut je kobnim neuspjesima. Otprilike 200. godine prije nove
ere prvi kineski car Qin Shi Huang slučajno se ubio u pokušaju da živi zauvijek
– otrovao se nakon što je popio pilule žive, nadajući se da će mu donijeti
besmrtnost.
Nekoliko vjekova kasnije potraga za vječnim životom nije
bila mnogo sigurnija. Godine 1492. papa Inocentije VIII umro je poslije
transfuzije krvi primljene od trojice zdravih dječaka, čiju je mladost želio da
upije. Nešto bliže modernim vremenima, godine 1868. u Americi, Leonard Jones,
političar iz Kentuckyja, kandidirao se za američkog predsjednika pod sloganom
da je postigao besmrtnost kroz molitvu i post, nudeći javnosti da joj otkrije
tajnu kako prevariti smrt. Kasnije iste godine Jones je umro od upale pluća.
Međutim, ovi primjeri iz historije nisu obeshrabrili neke od
najvećih imena u Silicijskoj dolini. Thiel je, na primjer, poklonio 3,5 miliona
dolara Fondaciji „Metuzalem“. Aubrey de Gray, suosnivač „Metuzalema“, kaže da
je ta neprofitna organizacija usvojila istraživačku inicijativu pod nazivom
„Strategije za zanemarljivo biološko starenje“ (SENS) i da joj je cilj
„pronalaženje lijeka za sedam tipova oštećenja izazvanih starenjem, kao što su
gubitak ćelija, prekomjerna dioba ćelija, defektna smrt ćelija, đubre unutar
ćelija, đubre izvan ćelija, mutacije u mitohondrijama i spajanje vanćelijskih
matrica. Polazi se od pretpostavke da ljudsko tijelo, budući da je nalik
mašini, ima konstrukciju koja određuje sve aspekte njegovog funkcioniranja,
tako da ako možemo obnoviti tu konstrukciju – na molekularnom i ćelijskom nivou
– onda možemo obnovimo i njeno funkcioniranje, pa ćemo dobiti sveobuhvatno
podmlađeno tijelo.“
Ali SENS, koji ima godišnji budžet od pet miliona dolara,
nije ništa u poređenju sa projektom „Calico“ Sergeya Brina i njegovim pokušajem
da „izliječi smrt“. „Google“ namjerava da uloži milijarde dolara u partnerstvo
sa farmaceutskim gigantom „AbbVie“. „Google“ je kao i uvijek tajanstven, ali se
šuška da je u toku proizvodnja lijeka koji imitira FOX03, gen odgovoran za
dugovječnost.
Tu je i Glennova fondacija za medicinska istraživanja, koju
je osnovao Paul F. Glenn, poznat po ulaganju u rizični kapital, davne 1965.
godine. Glennova fondacija usko surađuje sa Ellisonovom medicinskom fondacijom,
mnogo mlađom institucijom (osnovanom 1997). Relativno skroman istraživački
projekat koji finansiraju ove dvije fondacije po svoj prilici prerasta u uspješne
eksperimente za zaustavljanje starenja kod laboratorijskih miševa. Ključno
pitanje glasi – mogu li ti laboratorijski rezultati da se primjene na čovjeka?
STARENJE UNAZAD
Godine 1956. gerontolog Clive M. McCay izveo je pomalo
morbidan eksperiment na Univerzitetu Cornell u državi New York. On je zašio
više parova živih miševa kako bi spojio njihove krvotoke. U tim prišivenim
parovima jedan miš je bio živahan, zdrav i mlad, dok je drugi bio star i
relativno u lošem zdravstvenom stanju. Nakon što su im krvotoci povezani, stari
miš je počeo da stari unazad, postajao je sve zdraviji i mlađi kako je
eksperiment odmicao. Mladi miševi su pak preuranjeno starili.
U to vrijeme malo toga znalo se o sastavu krvi. McCayevi
eksperimenti bili su fascinantni, ali su ga odveli u ćorsokak, tako da se on
kasnije preorijentirao na istraživanje efekta smanjenog unosa kalorija, što ga
je na kraju i proslavilo, dok je njegovo originalno proučavanje krvi bilo
uglavnom zaboravljeno.
Četrdeset osam godina kasnije, 2004, Amy Wagers, sa odsjeka
za matične ćelije i regenerativnu biologiju na Univerzitetu Harvard, ponovila
je McCayeve eksperimente sa prišivanjem miševa da bi vidjela može li postići
njegove rezultate. I uspjelo joj je. Stoga je Wagers, koju su finansirale Glennova
i Ellisonova fondacija, odlučila da pokuša izdvojiti pojedinačne bjelančevine
iz krvi miševa da bi vidjela šta izaziva taj nevjerovatni efekat.
Otkrila je da bjelančevina GDF11, uobičajena u krvi mladih
miševa, ali rijetka u krvotoku starijih glodara, izaziva „obrnuto starenje“ kod
životinjica. Ova bjelančevina održava aktivnost matičnih ćelija. Kad
koncentracija GDF11 opada, što se dešava s godinama, matične ćelije (zadužene
za obnavljanje tkiva) ne mogu tako dobro obavljati svoj zadatak, pa povrede
sporije zarastaju i počinje neumitno starenje. Međutim, čak i u veoma starim
organizmima sa veoma malo GDF11 te matične ćelije ne nestaju – one se
jednostavno uspavaju pošto se količina GDF11 u njima smanjuje. Kada se mlada
krv, sa visokom koncentracijom GDF11, ubrizga u stare miševe, te usnule matične
ćelije se bude, a stari miševi se podmlađuju pošto njihov organizam ponovo
proizvodi zdrava i vitalna tkiva tipična za mladost.
U međuvremenu, u Centru za rak „M. D. Anderson“ u Houstonu,
jedan od stručnjaka za starenje iz Ellisonove medicinske fondacije također
eksperimentira sa miševima. Doktor Ronald Depinho zainteresirao se za telomere,
strukture na krajevima hromozoma nalik na kapice na krajevima pertli, koje
služe kao zaštita hromosoma od oštećenja. U mladim organizmima enzim telomeraza
doprinosi zdravlju telomera. U starijim organizmima nivo telomeraze opada,
telomere se skraćuju i hromosomi počinju da se „habaju“. Izgleda da su ti
„pohabani“ hromoszomi odgovorni za neke od fizičkih efekata starenja, a Depinho
je želio saznati na koji način.
Njegov tim je genetskim inženjeringom stvorio miševe kod
kojih je proizvodnja telomeraze mogla da se regulira i otkrio da su miševi
preuranjeno starili ako se proizvodnja telomeraze isključivala. „Doveli smo ih
do starosti koja kod čovjeka odgovara devedesetogodišnjacima, sa smanjenim
mozgom, oštećenom kognicijom, neplodnošću, stanjenim kostima, gubitkom kose,
itd.“ objašnjava on.
Zatim su Depinho i njegove kolege ponovo „uključili“
proizvodnju telomeraze, a ono što su vidjeli bilo je nevjerovatno. „Organi su
počeli da se obnavljaju. Mozak se povećao, kognicija se popravila, plodnost se
obnovila, kosa je povratila zdrav sjaj, a sve ostale tegobe kod životinja bile
su ublažene. Ubacivanje telomeraze nije samo zaustavilo proces starenja, kao
što je slučaj sa GDF11, već je dovelo do podmlađivanja životinja.
Mogu li ova dva otkrića da se iskoriste za stvaranje vrela
mladosti poput onoga za kojim je tragao istraživač Ponce de Leon? „Nismo
proučavali životni vijek ovih životinja, tako da ne znamo da li bi to utjecalo
na njihovu dugovječnost. Međutim, mislim da bi to utjecalo na njihov
zdravstveni vijek – to jest na broj godina tokom kojih bi živjeli bez
ozbiljnijih bolesti“, kaže Wagers. Preliminarna istraživanja djeluju
ohrabrujuće.
Nakon što su otkrića Wagers i Depinha izazvala erupciju
uzbuđenja u naučnom svuhetu, ideja da bismo mogli živjeti duže – ali ne samo
nekoliko godina duže već možda cio vijek ili čak nekoliko stotina godina duže –
iznenada je postala jedna od kontroverznih tema ovog vijeka. „Ako budemo živjeli
u prosjeku 400 godina umjesto 80, morat ćemo iznova napisati mnogo toga što se
odnosi na život i smrt“, ističe Aubrey de Grey.
Ako starenje može da se zaustavi, kaže Wagers, umjesto
sporog i kontinuiranog biološkog starenja, na koje smo navikli, mogli bismo
jednostavno da živimo, živimo i živimo kao zdrava i naizgled mlada ljudska bića
sve dok nam neki od organa potpuno ne otkaže. To je u oštroj suprotnosti sa
zastrašujućom budućnošću kakvu je, na primer, zamislio Greg Easterbrook u
prošlogodišnjem članku „Šta će se dešavati kad svi budemo živjeli sto godina?“
objavljenom u Atlanticu. Easterbrook i njegovi istomišljenici prikazuju
budućnost u kojoj se životni vijek produžava, ali ne i „zdravstveni vijek“,
tako da dugovječni bolesni i nemoćni starci decenijama isisavaju sav novac iz
privrede. Ali u verziji Wagers svi ljudi su zdravi dok ne umru, tako da možda
neće ni morati da odlaze u penziju, pa će privreda nastaviti kontinuirano da se
razvija. To je, međutim, još jedan recept za zastrašujuću orvelovsku budućnost
u kojoj radimo, radimo i ne prestajemo da radimo 384 godine, sve dok ne umremo.
ODŠTAMPAJTE SEBI NOVU JETRU
Možda ipak u budućnosti nećemo morati da se plašimo
otkazivanja organa. Kada ne bude bilo dovoljno rezervnih organa, uskoro će
postojati klonirane kopije, bilo da se uzgajaju u laboratoriji ili štampaju
pomoću 3D štampača. Već imamo štampane jetre i bubrege na 3D štampaču, ćelije
kože pretvaramo u matične ćelije, a matične ćelije u organe, i redefiniramo
smrtnost zahvaljujući proceduri poznatoj pod nazivom oživljavanje hladnim
slanim rastvorom. Ako se krv umirućeg pacijenta zamijeni hladnim slanim
rastvorom, temperatura tijela može da se snizi, a pacijent dovede u stanje
suspendirane animacije u kome su sve životne funkcije bitno usporene. A kada je
pacijent u tom stanju, ljekari mogu mnogo toga popraviti: ranu od metka ili
noža, krvarenja i otkazivanje organa – naročito ako pri ruci imaju zalihu
rezervnih, kloniranih organa u operacionoj sali.
Za ukus današnjeg čovjeka ima nečeg pomalo morbidnog u ovoj
paradigmi: živjeti zauvijek, ili barem veoma dugo, u vječnoj, statičnoj
mladosti sa sve učestalijim odlascima u urgentni centar kako budemo starili, da
bismo povremeno zamijenili organe koji nam otkazuju. Prema istraživanju
kompanije „Pfizer“ iz 2012, kada je riječ o starenju, ljudi se najviše plaše da
će „postati zavisni od drugih“ ili „živjeti u bolovima“. U našoj kulturnoj
mašti taj strah mogao bi biti zamijenjen strahom od vječne mladosti koja vodi u
iznenadnu smrt – šta ako vam srce, staro 200 godina, odjednom otkaže kada ste
daleko od bilo kakve bolnice? Tjelesni horor budućnosti možda se veoma
razlikuje od današnjeg, ali to je ipak tjelesni horor.
FOTO: (Ilustracija, AP)
Možda se rješenje krije u zamijeni tijela – tih nepouzdanih
kontejnera sklonih kvarovima. To je cilj Ickovljeve „Inicijative 2045“,
najambicioznijeg od svih projekata milijardera iz Silicijske doline. Ova
inicijativa, pokrenuta početkom 2011, već je okupila impresivnu grupu eksperata
iz takvih oblasti, kao što su robotika i neuralni interfejs ili stvaranje vještačkih
organa. Njihov cilj je da se naše tijelo zamijeni robotima ili holografskim
avatarima do 2045. godine.
U izvjesnom smislu rok do 2045. nije toliko besmislen kao
što se čini. Teledirigovani roboti-avatari postoje, iako se zasad više nalaze u
domenu naučnih inovacija nego stvarnog života. Ickov smatra da će sa usavršavanjem
teledirigovanih avatara „poslovi sa povećanim rizikom za ljudski život i
zdravlje, kao što su posao vatrogasca, policajca, minera i sličnih, nestati“.
Na kraju će ti teledirigovani avatari postati „superiorni u odnosu na biološko
tijelo“ i stoga će utrti put eri povećane popularnosti avatara.
Međutim, bilo da ostvarimo besmrtnost posredstvom robota,
injekcija ili proteinskih tableta, ostaje jedno ozbiljno i uznemirujuće
pitanje: da li zaista želimo živjeti vječno? I, ako želimo, zašto?
Ickov kaže da je njegov motiv frustracija. Kao neko ko se
bavi brojnim hobijima, ruski milijarder je trenirao džudo, dizanje tegova, ronjenje,
streljaštvo, „ali svaki put kada bih ostvario izvjesne rezultate u nekom novom
sportu ili hobiju, shvatio bih da, ako želim ozbiljne rezultate, onda moram da
stavim tu aktivnost u središte čitavog života i žrtvujem nešto drugo ništa
manje zanimljivo.“ Zahvaljujući toj dilemi, kaže on, duboko je svjestan koliko
je život kratak. „Uprkos brojnim prilikama koje nam život pruža, malo toga uspijevamo
da otkrijemo i uradimo. Kad najzad ostvarim ovaj moj megaprojekat, konačno ću
imati 10.000 godina za brojne hobije.“
Što se ostalih milijardera tiče, kratak životni vijek ne djeluje
tako strašno u poređenju sa patnjama koje sa sobom nosi starenje – sporim
smanjenjem tjelesnih i intelektualnih funkcija i smrću, koje većina nas
prihvata kao neizbježne. Za Ellisona, propadanje ljudskog tijela ima lične
asocijacije: „Majka mi je umrla od raka i za svakoga ko je posmatrao takve
patnje život ne može biti strašniji“, izjavio je on.
STRAH OD STOGODIŠNJAKA
Ako pitate etičare za mišljenje o besmrtnosti, ta potraga
postaje manje herojska. Paul Root Wolpe, direktor Centra za etiku na
Univerzitetu Emory, smatra da bi trebalo da obratimo pažnju na to kako se
društvo danas odnosi prema starima prije nego što počnemo razmišljati o
produžetku životnog vijeka. „Mi smo već sada udvostručili prosječni životni vijek
čovjeka, a to je stvorilo kult mladosti u savremenom društvu“, ističe on. A
društvo se prema starima odnosi kao prema otpadu. Između osam i deset odsto
starijih Amerikanaca prijavilo je zlostavljanje prošle godine, prema statistici
Nacionalnog centra za zlostavljanje starih (NCEA), a na svaki prijavljeni
slučaj otpada između 14 i 24 neprijavljena. Iz studije Univerziteta De Montfort
proističe da 61 odsto starih smatra da društvo na njih gleda kao na teret, dok
57 odsto misli da mediji podstiču ideju da su stari ljudi problem za društvo. Wolpe
smatra da cilj savremenog čovjeka treba da bude potraga za načinima „kako da
živimo zdravije u starosti, kako da usporimo štetne aspekte starenja. Treba da
otkrijemo kako ljudi duže da budu zdravi i kako da produžimo vrijeme u kome
možemo da uživamo u životu. I ako u tom procesu uspijemo produžiti i životni vijek,
onda je to u redu“, smatra on.
Međutim, najalarmantnije pitanje koje se postavlja u vezi sa
perspektivom da će milioni (čak milijarde) stogodišnjaka šetati planetom glasi
da li planeta može izdržati takav porast stanovništva. Današnje prognoze govore
da će svjetsko stanovništvo sa sadašnjih sedam milijardi da se poveća na devet
milijardi 2050, poslije čega slijedi stagnacija. I već sada se postavlja
pitanje šta će te milijarde ljudi raditi, a da ne pominjemo gdje će pronaći
čistu vodu za piće i hranu za zdrav život. Ali sve te prognoze ne uzimaju u
obzir mogućnost da ćemo prestati da umiremo. A ako se to desi, slijedeća generacija
preduzetnika iz Silicijske doline suočit će se sa još većim izazovom: kako da
redizajniraju planetu da bi mogla izdržati ogromno stanovništvo superiornije
ljudske rase, čovječanstvo 2.0.
(TBT, Newsweek.rs)