KULTURA
Meksički karteli su oduševljeni prednostima koje će im donijeti
antiimigracijska opsesija novog američkog mandatara
FOTO: Ljosa (acidconga.com)
Dobra reportaža može biti jednako impresivna i poučna po
pitanju stvarnog svijeta kao i odlična priča ili veličanstven roman. Ako neko
sumnja u to, molim ga da pročita hroniku Joana Grila Bring On the Wall koja je
objavljena u New York Timesu 5. maja ove godine. On bilježi ispovijest
meksičkog krijumčara po imenu Mršavi (“Olio”), koji je u školskim
danima, sa petnaest godina, počeo da švercuje drogu i ilegalne imigrante u
Sjedinjene Američke Države. Iako je bio pet godina u zatvoru, nije se pokajao
zbog posla kojim se bavi, pogotovo sada jer, kako tvrdi, njegova nezakonita
profesija cvijeta više nego ikada.
Kada je Mršavi počeo da trguje marihuanom, kokainom, svojim
sunarodnicima i stanovnicima Srednje Amerike koji su došli preko Sonorske
pustinje maštajući o tome da uđu u Sjedinjene Države, krijumčarenje je bilo
posao takozvanih “kojota”, koji su radili za svoj groš i naplaćivali
pedeset centi po imigrantu. Međutim, što su sjevernoameričke vlasti više obezbjeđivale
granicu rešetkama, zidovima, carinama i policajcima, to je cijena više rasla,
te sada svaki ilegalac plaća najmanje pet hiljada dolara za prelazak. Taj
biznis su preuzeli narko-karteli, naročito Sinaloa, Huares, Zaliv i Seta, i
sada – uz česte i žestoke međusobne svađe – kontrolišu tajne prolaze duž tri
hiljade kilometara prostranstva te granice, od obala Pacifika do Meksičkog
zaliva. Ako neki ilegalac pređe bez njihovog znanja, karteli ga kažnjavaju,
ponekad i smrću.
Načini da se nadmudri granica su beskonačni, a Mršavi je
pokazao Joanu Grilu dobre primjere oštroumlja i lukavstva krijumčara:
katapultove ili tramboline pomoću kojih može da se preleti zid, skrovišta
izgrađena unutar vozova, kamiona i automobila, i tunele, od kojih neki imaju
električnu struju i klima-uređaj kako bi korisnici mogli da uživaju u lagodnom
prelasku. Koliko ih ima? Po svoj prilici veoma mnogo, uprkos tome što je
policija otkrila 224 takva prolaza između 1990. i 2016. godine, jer, po riječima
Mršavog, biznis ne samo što ne opada već se i razgranava sa porastom zabrana i
progona. Po njegovim riječima, na meksičko-američkoj granici ima toliko tunela
kao da je riječ “o švajcarskom siru”.
Da li to znači da čuveni zid, za koji predsjednik Trump
užurbano traži više milijardi dolara kako bi mogao da ga plati, zapravo ne
zabrinjava kartele? “Naprotiv”, tvrdi Mršavi, “što bude više
prepreka za prelazak, to biznis bolje ide.” Dakle ono da “niko ne zna
za koga radi” u ovom slučaju u potpunosti važi: meksički karteli su
oduševljeni prednostima koje će im donijeti antiimigracijska opsesija novog
američkog mandatara. I to će, bez sumnje, biti veliki podsticaj da
infrastruktura ilegalnih poslova dosegne nove domete tehnološkog razvoja.(…)
(TBT, Nedeljnik)