KULTURA
Uspavavši se na lovorikama, živeći od nostalgije za starim
sjajem, etatizmom i merkantilističkim samoljubljem, Francuska se svih ovih
godina približavala paničnom ponoru koji nacionalizam i populizam samo što joj
nisu nametnuli. Sa Macronom bi mogla da počne oporavak, ostavljajući još jedino
književnosti taj opasan običaj da svojeglavo i nostalgično gleda na nepovratnu
prošlost
FOTO: Ljosa (Profimedia)
“Pobjeda Nacionalnog fronta ne bi podrazumijevala da će
na vlast u jednoj velikoj evropskoj zemlji doći pokret nesumnjivo fašističkog
porekla, već bi donijela i izlazak Francuske iz eurozone, smrt Evropske unije
za vrlo kratko vrijeme, preporod destruktivnog nacionalizma i, naposljetku,
nadmoć obnovljene Rusije na Starom kontinentu, pod imperijalnim vođstvom novog
cara, Vladimira Putina”, napisao je nobelovac Mario Vargas Ljosa, čije
kolumne svake dvije nedjelje možete da čitate u Nedeljniku.
On je svoje misli o izborima u Francuskoj zapisao neposredno
uoči izbora.
“Uprkos predviđanjima na osnovu anketa, trijumf Emmanuela
Macrona, ili, bolje rečeno, svega što on predstavlja, svojevrsno je čudo u
današnjoj Francuskoj. Nemojmo se zavaravati: univerzalistička i oslobodilačka
struja Voltairea, Tocquevillea, Francuske revolucije, ljudskih prava, Raymonda
Arona, bila je izuzetno oslabljena vaskrsenjem one druge, tradicionalističke i
reakcionarne, nacionalističke i konzervativne – čiji je nepatvoreni predstavnik
bio višijevski režim i čiji je simbol i barjaktar Nacionalni front – koja se
užasava globalizacije, svjetskog tržišta, otvorenog društva bez granica, velike
revolucije biznisa i tehnologije u našem vremenu, i koja bi željela da vrati vrijeme
unazad, u doba moćne i besmrtne grandeur Francuske, iluzije kojoj su zarazna
volja i zavodljiva retorika generala De Gaullea nakratko udahnule život”,
piše Ljosa u kolumni koja je objavljena u aktuelnom broju Nedeljnika.
Ljosa izvodi tezu da se Francuska zapravo nije modernizovala
i da ta država i dalje “umnogome zaostaje u razvoju, sa svojim parališućim
intervencionizmom u ekonomskom životu, sa zakržljalom birokratijom, zagušenim
oporezivanjem i sve siromašnijim socijalnim uslugama, koje su teoretski
izuzetno izdašne, ali u praksi sve manje efikasne usljed sve veće nemogućnosti
države da ih finansira”.
“Francuska je dobila ogroman broj imigranata, u dobroj
mjeri porijeklom iz svoje nestale imperijalne kolonije, ali nije umjela niti htjela
da ih integriše, i oni su sada izvor nezadovoljstva i nasilja u predgrađima,
gde regruteri islamističkog terorizma nalaze brojne sljedbenike. A ogromno
nezadovoljstvo radnika u zastarelom industrijskom sektoru koji zatvara
proizvodne pogone i ne zamjenjuje ih novima, doprinijelo je da stari crveni
pojas Pariza, gdje je Komunistička partija dominirala prije samo deset godina,
sada postane utvrđenje Nacionalnog fronta. Sve to Emmanuel Macron želi da promijeni,
i to je govorio gotovo samoubistveno jasno tokom čitave kampanje, ne praveći ni
na trenutak populističke ustupke, jer dobro zna da, ako ih napravi, sutra kada
bude na vlasti neće moći da sprovede reforme koje će izvući Francusku iz historijske
inercije i preobraziti je u modernu zemlju, u operativnu demokratiju i, uz Njemačku
koja to već jeste, u drugu lokomotivu Evropske unije.” (…)
(TBT, Nedeljnik)