POLEMIKA
Narodu koji je dao Hamdiju Kreševljakovića,
Hazima Šabanovića i Nedima Filipovića između ostalih,frizeri povijesti ala Mahmutčehajić
nisu potrebni
FOTO: Mahmutčehajić (Courtesy Photo)
Sarajevski list za književnost,umjetnost,kulturuidruštvena
pitanja Književna revija br.33-34 juni- juli 1990 godine ,objavio je podugačku
“disputaciju” Rusmira Mahmutčehajića sa naslovom Bosnjaci I/li Muslimani!? Ta
trakavica od četrnaest stupaca štampanih petitom u svakom pogledu je teško
čitljiva, ali ipak zavređuje određenu pažnju. Autor je u njoj pokazao izrazito
nepoznavanje islama, podjednako i njegove šerijatske i njegove ezoteričke
dimenzije, te povijesti islama u Bosni te na Balkanu, a s tim i povijesti Bošnjaka
koje on naziva Muslimani.
Svrha te (pre)dugačke mazbate je da se na
neki način diskreditira bošnjacka nacionalna opcija muslimana Bosne, Sandžaka, Crne
Gore, Hrvatske , Slovenije. No,kako to pravilo biva kada se želi nešto po svaku
cijenu,ne argumentirano i sa hillom diskreditirati,na koncu diskreditiran
ostaje samo autor takvog poduhvata. To se desilo i sa nesretnim Rusmirom i bilo
bi mu pametnije da se takvoga posla uopće nije ni lačao. Rusmir Mahmutčehajić
je sam sebi priskrbio kompetencije mudžtehida (nezavisnog tumača islama i njegove poruke), što nije
palo na pamet u petstoljetnoj povijesti bošnjačkog i bosanskog islama ni nekim
neusporedivo većim znalcima islama nego što je ovaj indžilir. Ovom replikom želimo
ukazati na apsolutnu neutemeljenost tvrdnji što ih je on iznio u svojoj
mazbati. I pored toga, naša je malenkost veliki skeptik glede toga hoće li ovaj
samozvani mudžtehid okaniti onoga sto mu
nije posao (književnost,filozofija, islam uopće, tesavvuf, Bosna i Bošnjaci te
njihova historija).
Rusmirove nevolje sa islamom
Prvi dio svoje mazbate Rusmir je posvetio
analizi nekih problema islama onako kako ih on vidi. Kako je Rusmirovo
izlaganje nekonzistetno opterećeno preciznim i nečitljivim stilom te brojnim ponavljanjima, odista je teško
dokučiti šta je pisac zapravo htio reći. Rusmir, otvoreni protivnik agnostickog
i kriptokušćanskog evropejskog scijentizma i akademizma tj.jasnosti,
preciznosti i konciznosti u izlaganju, vjerovatno je zaljubljen u ovu svoju papazjahniju
onako kako to samo mogu indžiliri zalutali u ezoteriju. Za njega je njegov
kvaziislamski izrijek u kome je nadrobljeno svašta,pa čak i neprovareni
strukturalistički i postmodernistički žargon,očit trag “kerameta” vlastite mu
nadrievlijanske osobitosti. Ipak se u toj drobi mogu izdvojiti dvije osnovne
tvrdnje:
Islam je neshvaćen u Evropi i evropski
agnestički scijentizam i akademizam (čitaj:orijentalistika) ne može o njemu
ništa reći. Naprotiv orijentalistika je islamu nanijela silno zlo. Povrh svega,
ona odnosno njen scijentizam i akademizam samo su prividno rasterećeni balasta
kršćanstva i njegove netrpeljivosti islama.
Islam su stoljećima pogrešno tumačili
tradicionalisti (čitaj:ulema pogotovo sunitska) i oni su svojim pristupom to
učenje začahurili u klerikalističku opnu.
Prva tvrdnja predstavlja pojednostavljenu i
svih finesa lišenu recepciju kritike evropske orijentalistike koja se u
islamskim duhovnim krugovima etablirala tokom zadnjih dvadeset godina i koja je
svoju evropsko-sjevero-američku promociju i duhovni uzlet doživjela još 1979. godine
knjigom Orientalism američkog književnog historičara i teoretičara palestinskog
porijekla Edwarda W.Saida. I dok je tradicionalna arapska i uopće islamska
kritika orijentalistike bila neproduktivna jer se nikada nije mogla izdići
iznad apologetike po svaku cijenu, dotle je Saidova knjiga ponudila neke nove
horizonte. To je provokativno i misaono prebogato djelo. Ali i podosta
nepravedno i isključivo. Temeljni Saidov , zaista teško oborivi,nalaz jeste
ukazivanje na počestu (zlo)upotrebu orijentalistike kao teorijskog opravdanja
kolonijalizma. Intelektualno daleko značajniji Saidov rezultat je kritka
prevelike upotrebe komparativnog
metoda u evropskoj orijentalistici u sferama koje su inkomparabilne . Said se
založio za fenomenološki pristup tumačenju islama, kao i drugih vanevropskih
duhovnih formi. Ako pregleda orijentalističke monografije i prilog u stručnim
glasilima, objavljene u vremenu 1980-1990 godine, čitalac može utvrditi da su
evropski i američki orijentalisti usvojili Saidovu metodološku primjedbu te da
su uspjeli izgraditi jedan novi kompozitivni metod koji respektira i
fenomenološki i komparativni pristup. Evropska orijentalistika je evropska naučna
disciplina i njeno ishodište je u kršćanstvu i evropskom duhu. Nju se ne može
optuživati što je takva niti se ona može disklasificirati što je takva. Takav
pristup potpuno je jednak onim raznoraznimnapadima na islam koji tu vjeru i
civilizaciju disklasificiraju samo zato što je drugačija od kršćanstva i
smatraju da takvom diskvalificiranju nije potrebna nikava argumentacija. Islamski
svijet treba ponuditi svoju interpretaciju islama koja neće stajati na klimavim nogama misaono
jalove apologetike. Ako se malo promotri ta islamska apologetika ,onda se može
utvrditi kako djela i rasprave tradicionalista posjeduju barem neku duhovnu
konzistenciju sto se ne bi moglo reći za spise modernista i fundamentalista. (Ovdje
po izrazom fundamentalistipodrazumijevamo one islamske teologe i ideologe koji
zastupaju vraćanjima izvorima Islama bez
respektiranja baštine historijskog islama. Odrednica fundamentalizam u našem
tekstu nema nikakve veze sa današnjom prizemnom političkom zloupotrebom toga
izraza u Jugoslaviji). I islamski fundamentalist i iskamski tradicionalisti u
većini slučajeva ne samo da su neupućeni u evropsku duhovnost, nego je njihovo poznavanje Islama površno. Jedina
islamska zemlja koja je stvorila naučno prihvatljivu islamski utemeljenu nacionalnu nauku koja je
u stanju ponuditi vlastitu interpretaciju islama uopće te nacionalne prošlosti
u okviru islamskog svijeta je Republika Turska. Radi se o kemalističkoj Ii
postkemalističkoj humaniori (historija ,historija književnosti i umjetnosti,islamistika).
Obrazovavši se u Evropi i usvojiv evropski metod naučnici formata jednog
Kopruluja, Barkana, Tarlana, Golpinarlija, Ipsiroglua,Inalcika itd.uspjeli su
naučno osporiti brojne postavke evropske orijenalistike o islamu i Osmanskom
carstvu. Njihova rješenja se poštuju u Evropi baš zato što su zasnovana na
kritičkom metodu ,a ne na apologestici.Bošnjacima koji su evropski islamski
narod to bi trebalo biti poukom. I pored svega,može se respektirati napor
islamskih apologeta u kritici evropske orijentalistike ukoliko se radi o
ljudima koji zaista posjeduju tradicionalno islamsko obrazovanje. Takvi ljudi
se neposredno mogu koristiti izvorima (Kur“an,Hadis,,teološke I pravno teološke
rasprave itd.) Oni zasta ispovijedaju islam i duhovno ga žive. A novokomponirani
apologetic poput Mahmutčehajića koji nisu u stanju pročitati i prevesti niti
jedan kraći tekst sa tri odabrana jezika islamske civilizacije(elsine i selase)
tj.arapskog, perzijskog i turskog i koji svoje znanje o islamu brste od one
iste orijentalistike koju svojski napadaji, prije su komične kreature
karakteristične za ovaj balkanski prostor nego ozbiljni poznavaoci
određene problematike.Ako već želi
napadati evropske orijentaliste, Mahmutčehajić bi trebao poznavati islamske
jezike i duhovnost, ako ne bolje od njih, onda barem, onoliko koliko i oni.Ne
može tako ad hoc i ex catherda suditi o najsuptilnijim pitanjima islama na
osnovu činjenice što je, po svoj prilici,pročitao samo par knjiga i rasprava o
islamu. (Izgleda da Rusmir od Burckhardta i Schuona nije dalje ni
odmakao).Osoba koja ne razlikuje pojmove ilah ili Allah zaista nema šta tražiti
kako u islamistici, tako i u islamskoj teologiji i tesavvufu.
Druga Rusmirova tvrdnja da je tradicionalistička
ulema godinama pogrešno tumačila islam i da ga je takvim pristupom začahurila u
klerikalističku opnu također nije tačna. U izvornom, klasičnom i tradicionalnom
islamu nema klera. Dovoljno je podsjetiti na poznati princip koji glasi: La
ruhbaniyyata fi al islam. (Nema
svećenstva i redovništva u islamu). Ulema ne predstavlja nikakvu klerikalnu
organizaciju. Alimi su vjeroznanci,a ne svećenici i redovnici. Moguće je povući
izvjesne paralele između islamske uleme i židovskih rabbia (učitelja i tumača
vjere) te propovijednika iz nekih izrazito antiklerikalno nastrojenih protestantskih
zajednica kalvinističkog porijekla.Ulema osobito sunitska, kroz svoju historiju
do početka XX stoljeća uvijek je bila sastavni dio korpusa islamske države te
joj kao takvoj nije bilo ni potrebno da izrasta u klerikalističku zajednicu koja
se postaviti iznad države i društva i
nasuprot njega. Problemi su nastali kada je kuća islama postala kućom rata
odnosno sa prodorom evropskog kolonijalizma. Ali I tada je sistem vakufske
autonomije zaštitio islamske zajednice od spoljne klerikalizacije. Pored
toga,veliki branič klerikalizmu bio je socijalni princip prema kome vjerski rad
nije bio jedini izvor prihoda uleme . Gradska ulema bavila se slobodnim
zanimanjima, najčešće trgovinom, a seoska poljoprivredom. Prateći na osnovu
osmanske građe historiju bošnjačke uleme utvrdio sam da je od XV-XIX stoljeća 70% alima svoje prihode ostvarivalo
i baveći se slobodnim profesijama.Danas kada se zapaža fenomen klerikalizacije
uleme i u nas, ali nosioci te tradicije su isključivo modernisti i
fundamentalist, ova povijesna ilustracija mogla bi biti poukom kako riješiti
taj problem. Klerikalizam su u islamu unijeli s jedne strane fundamentalisti i
to njihov drugi val s početka XX stoljeća jer je starija generacija vehabitskih
fundamentalista bila legitimirana unutar tradicionalnog islama budući je
slijedila nauk Ibn Tajmijje i Ahmeda Ibn
Hanbela koje uvažavaju sve tradicionalne islamske sunitske frakcije. S druge
strane, klerikalizam ili elemente klerikalizma su u Islam unijeli i modernisti
odnosno reformatori. I jedna i druga struja za razliku od tradicionalizma imaju
kao svoj temelj imitativni model spram evropske kulturne i duhovne paradigme te
su na taj način usvojili i klerikalizam koji nije islamski duhovni fenomen nego
evropski. Zaista je tragično po historiju duha koji se htio nazvati islamskim
kada čovjek bez imalo muke, utvrdi kako su neki ljuti protivnici Evrope među
arapskim, osobito egipatskim, te indijskim fundamentalistima prve polovine XX
stoljeća ustvari zauvijek ostali opčinjeni sirenskim zovom te iste Evrope.
Takav slučaj je sa i Rusmirom Mahmutčehajićem. Njegovo negiranje islamskog
tradicionalizma, uništavanje islamske historije naspram islamske
hijerohistorije u corbinovskom smislu koju on nije u stanju pojmiti kako valja,
smiješna optužba protiv halifa Muavije Ibn Abi Sufjana te abbasitskih halifa i
osmanskih sultana i halifa za nakakav nacionalizam,samo su izrazi njegove
duboke podsvjesne nevjerice u islam i mogućnost njegove bilo kakve historijske
realizacije. U tom stavu prepoznaju se duhovna lutanja onih neislamski
obrazovanih “Mladih muslimana” koji
započeše, naspram svojih učitelja Handžića I Pandže manjine njihovih islamski
obrazovanih učenika, kao neskriveni poklonici ahmedijskog raskola .Poslije se
nakratko oduševiše evropskim novim poretkom i germanskim novim čovjekom koji je
kako su oni ranih četrdesetih godina znali pisati trebamo zgromiti počasti
kapitalizma i parlamentarne demokratije i osloboditi porobljene islamske
narode.I dok su oni svoj obol oslobođenju islamskih porobljenih naroda davali
pod Stanjingradom, dotle su četnici i ustanici oštrili svoje tupe kame na
vratovima nejakih mumina i muminki od Višegrada i Foče do Nevesinja i
Kulen-Vakufa. Iza toga duhovni im orijentir postadoše egipatska Muslimanska
braća, na kraju balade prema tom pokretu veoma neraspoloženi imam Homejini.
Ovako duhovno lutanje ilustrira njihovu posvemašnju
nesigurnost I podsvjesnu nevjericu u Islam te neizlječivi subjektivni osjećaj
manje vrijednosti što ih je Allah dao takvima kakvi jesu. Ti nesretnici, što su
odavno napustili Istok a nikada nisu dospjeli na ljubljeni im Zapad, zaslužuju
ljudsko sažaljenje dok kao indžiliri i liječnici zgrću dolare po Libijskim
bolnicama i Iračkim gradilištima posredstvom samouprave Jugoslavije koju su
doskora jedino na sijelima tankim glasom napadali. Ali onoga trena kada se
nahoroze i počnu vaziti o onome o čemu pojma nemaju treba im reći ono što su
odavna zaslužili:”Kuš, munafici!”
Mahmutčehajić
sa, ako ozbiljno shvatimo njegovo deklariranje muslimanom u svojoj mazbati nije
ustručavao ni od toga da počini irtidad (vjeroodstupništvo). Naime, pošto je
dosta pregledno iznio niz neoborivih argumenata prema kojima pojam musliman ne
može biti nacionalne odrednice, on je ipak ustvrdio da je bosanski i jugoslovenski
slučaj drugačiji i da tu,pored muslimana, postoje i “Muslimani” u nacionalnom
smislu. Time ne samo da je počinio, znanstveno gledano, silovanje istine, nego je
pokušao osporiti jednu od osnovnih značajki Islama. Jer temelj islama je i
njegova univerzalnost.Islam kao takav je anacionalan. Rasa, država, nacija,
jezik nebitni su za poruku islama. Postoje hadisi, svjedočanstva kod kroničara
kao što je Taberi i interpretacije šerijatskih autoriteta koji govore o tome
pitanju. Naime,kada su Poslaniku islama jedanput u Medini pristupili ashabi i
ensarije i upitali ga jesu li muslimani samo Arapi i to punokrvni po ocu i
majci,on im je rukom pokazao na svog mujezina Bilala Habešija.Isto tako, Muhamed
nikada nije dozvolio da muslimani Arapi za sebe prisvoje ime musliman.U tom su
ga slijedili ne samo četvorica pravovjernih halifa, nego i halife iz umejjadske
i abbasidske dinastije. Poslanik je dobro znao da bi Islam bio dežavuisan
ukoliko bi ime musliman poprimilo onu nacionalnu isključivost , ako su te
kategorije uopće primjenjive na njegovo doba i njegov svijet,kako je već u
njegovo vrijeme i prije njega dobilo ime Jevrej. Analogno tome, mi Bošnjaci ukoliko vjerujemo u Allaha i
slijedimo sunnet Muhamedov, ne smijemo uzurpirati uzvišeno ime musliman u uske
i njemu neprimjerene nacionalne svrhe.U protivnom istupamo iz islama.To je
Mahmutčehajić već učinio, pokušavši relativizirati jedno od temeljnih načela islama.
II
Rusmirove nevolje sa Bosnom i Bošnjacima
Mahmutčehajić ne pozna povijest Bosne niti
pozna povijest Bošnjaka te je njegova elaboracija neprikladnosti imena Bošnjak
kao nacionalnog imena samim tim neodrživa .Autora,također, kompromitira očito
izvrtanje općepoznatih istina, a samo u cilju dokazivanja po svaku cijenu
unaprijed postavljene i neodržive teze da su Bošnjaci u nacionalnom smislu “Muslimani” i da se i dalje trebaju tako nazivati. Nastojeći
da tekst rasteretimo od ponavljanja mi ćemo osnove od Mahmutčehajićeve teze o
Bosni i Bošnjacima kritizirati tako što ćemo ih koliko god je to moguće
vjernije reproducirati,a odmah zatim iznijeti naš protustav. Ukoliko se neke
tvrdnje ponavljaju,a to je u Mahmutčehajića čest slučaj, mi se na njih nećemo
osvrtati.
1.Mahmutčehajić tvrdi da je prosta zamjena
imena “Musliman” imenom Bošnjak nemoguća
jer je, navodno, narod ustrajan u imenu “Musliman“ i prilično ravnodušan spram
imena Bošnjak.
Ad 1. O tome koliko je i kako narod
raspoložen prema imenu Bošnjak moglo bi se govoriti jedino ukoliko bi neke na
naučnoj objektivnosti utemeljene statistike. Kako tih statistika nema i kako je
ime Bošnjak od 1918.godine pa do pred koji dan na svaki način bilo proskribirano
u Bosni i Jugoslaviji, bošnjački narod je na jedan način bio lišen mogućnosti
da se nacionalno izrazi onako koako je to on želio.Danas,kada se mogućnosti da
se i Bošnjaci nacionalno izraze u skladu sa njihovim stvarnim željama i
potrebama ukazuje realnom, vjerujem da bi rezultati za jednog takvog
izjašnjavanja bili porazni za mislioce Mahmutčehajićeva kova. Što se tiče imena
“Musliman”, nije ono živjelo i ne živi među narodom nego njegov opozit, vjerska
odrednica Musliman.Prema rezultatima anketiranja što sam ih u zadnji pet godina
sam i na vlastiti trošak vršio u selima srednje Bosne, Posavine, Bosanske
Krajine i donje Hercegovine, tamošnje Bošnjačko seosko stanovništvo ime
musliman shvata u svom jedinom izvornom
značenju,tj.kao vjersko ime. Nacionalno ime „Musliman” oni ne shvataju i ne prihvataju ga. A to su već neki
pokazatelji pravoga stanja stvari.
2. Indžilir smatra da ime “Musliman” ima
dvije perspektive.Prva je vjerska ili panoramska,ontološka I metahistorijska.Druga
je povijesna i zemljopisna i on je ujedno naziva “južnoslovenskom”.On smatra da
je ime „Musliman“ historijsko i nacionalno ime južnoslovenskih muslimana.
Ad 2. Historijsko ime južnoslovenskih
muslimana jeste Bošnjak, a ne „Musliman”. Na hiljade dokumenata to potvrđuje. Nekada
regionalna odrednica, ime Bošnjak transcendira regionalnost i dobiva se novo semantičko
polje narodnog i nacionalnog imena.Već od XVI stoljeća u bošnjačkom jeziku
postoji distinkcija između narodnog imena Bošnjak i regionalnih odrednica
Bošnjanin i Bosanac.Mahmutčehajić, kome maternji jezik očito ne leži, ne shvata
tu finu značenjsku razliku i tokom cijelog teksta brka pojmove Bošnjak i
Bosanac. On ne shvata da su i Bošnjaci i bosanski Srbi i Hrvati Bosanci, ali da
su jedini Bosanci koji su Bošnjaci isključivo i samo Bošnjaci tj. muslimani
srpskohrvatskog jezika.Imenom Bošnjak nazvali su se južnoslovenski muslimani ne
samo Bosne, nego i u Srbiji odnosno Smederevskom sandžaku te oni u Crnoj Gori i
u onim dijelovima te zemlje koji su uvijek pripadali Skadarskom sandžaku.I
danas se stanovnici stočarskih sela na jugoslovensko-albanskoj granici u
blizini Plava i Gusinja a koji govore srpaskohrvatskim jezikom sami nazivaju,a
tako ih zovu i Crnogorci te Albanci Bošnjacima.Ime Bošnjak bilo je osnovno
narodno ime u velikoj muslimanskoj južnoslovenskoj dijaspori u Mađarskoj , nekadašnjoj
Undurovini,koja je tamo postojala od 1526-1717 godine. Ime Bošnjak i danas živi
u južnoslovenskoj muslimanskoj dijaspori u Turskoj, Jordanu, Siriji, Palestini.
Ti su ljudi doseljeni iz Bosne i Hercegovine, Novopazarskog sandžaka, Crne Gore. Izrastanje imena Bošnjak
iz regionalne u narodnosnu i nacionalnu odrednicu analogno je izrastanju
nekadašnjih regionalnih odrednica Srbin i Hrvat u narodnosne i nacionalne
termine. Slavenski jezik kojim su Bošnjaci govorili oni sami su nazivali
bošnjačkim i bosanskim,a tako su ga i druhi imenovali.Ovo je osobito važno jer
zaista nikada neće biti “muslimanske” književnosti, “muslimanskog” jezika, “muslimanske”
povijesti. Ali zato može biti bosanskog jezika, bošnjačke povijesti književnosti. Ostajanje pri pridjevu “muslimanski” Bošnjaci bi se lišili nacionalne kulture i
zauvijek bi je morali etabžirati po komunističkom principu „i…i…i“ tj.
„ni…ni…ni“. Danas kada se u Bosni kroz nacionalna društva i na neke druge
načine do kraja obnavlja i uspostavlja srpska i hrvatska nacionalna kultura i
nacionalna interpretacija bosanske povijesti, jezika i kulture tvrdoglavo
insistiranje na hibridnom nacionalnom imenu “Musliman” značio bi veliki
hendikep za Bošnjake. Jer,upravo
njihovoj povijesti, jeziku, kulturi uopće potrebna je srazmjerno najveća i
najšira afirmacija. Zašto je tako mislimo da ne trebamo objašnjavati.
No,vratimo se povijesti. Od kraja XVI
stoljeća pa do početka XIX stoljeća traje izgradnja narodnosne svijesti
Bošnjaka.Osnovno međaši tog povijesnog procesa su bitka podb Siskom 1593 godine
i uspostava odžakluk-timara(nasljednih dobara) što je označilo početak bosanske
i bošnjačke političke
posebnosti,uspostava ajanskog vijeća u Travniku, boj pod Banjalukom 1737 godine
gdje su svi društveni slojevi Bošnjaka zajednički odbranili svoju domovinu
Bosnu itd. Već od kraja XVIII i početka XIX stoljeca u zvaničnim osmanskim
dokumentima centralne administracije srećemo izraze Bosnak milleti i Bosnak
kavmi što se ne može prevestu nikako drugačije nego bošnjački narod. Pokret
Husein-kapetana Gradaščevića predstavlja kulminaciju toga razvoja. Bošnjaci se
tada na južnoslovenskoj , balkanskoj i evropskoj sceni pojavljuju kao politički
narod tj.nacija. I to je historijska činjenica koju niko ne može osporiti. Kasnija
zlehuda sudbina imena Bošnjak opće je poznata. Kako ono nije odgovaralo ni
Osmanlijama ni Austro-Ugarskoj ni novostvorenim srpskim državama Srbiji ni
Crnoj Gori ni nacionalnim aspiracijama Hrvata, bošnjačko je ime,osobito u
1878.godine sve više potiskivano. Mali bošnjački narod, ostavljen samim na
povijesnoj vjetrometini, teško da se je iole mogao suprotstaviti konsenzusu
ovih, inače često nepomirljivo suprotstavljenih političkih faktora glede marginalizacije
bošnjačkog imena, a samim tim svega onoga što to ime predstavlja. A od 1918
godine pa do naših dana bošnjačko je ime otvoreno i nesmiljeno progonjeno. Unatocč
svemu, opstalo je što govori o njegovom dubokom korijenju u narodu.
3. Pisac tvrdi da je muslimansko
stanovništvo činilo većinu žitelja na području današnje Slavonije sve do kraja
XVII stoljeća.
Ad 3. Takva tvrdnja ne odgovara
historijskoj istini. Zahvaljujući osmanističkim istraživanjima Fazilete Cviko i
Nenada Moačanina utvrđeno je na temelju prvorazredne građe, da je u Slavoniji
tokom XVI i XVII stoljeća većina gradskog
stanovništva ispovijedala islam. Međutim,seosko stanovništvo bilo je katoličke
vjere,a postojale su i velike skupine pravoslavnih stočara Vlaha koji su imali
poseban društveni status. Islamizacija seoskog stanovništva nije bila onoliko
raširena kao u Bosni. Gornju Mahmutčehajićevu tvrdnju naveo sam samo da bi ukazao koliko je
neproduktivno I kontraproduktivno kada se amateri pačaju u ono što im nije
posao. Ovakvi izlivi nekritičkog pristupa i falsificiranja povijesti Bošnjacima
mogu samo štetiti. Narodu koji je dao Hamdiju Kreševljakovića, Hazima
Šabanovića i Nedima Filipovića između ostalih, frizeri povijesti ala
Mahmutčehajić nisu potrebni.
4. U mazbati je iznesena tvrdnja da gdje
god su isčezle I posljednje komponente muslimanske samosvjesnosti s izvorima u
Islamu(sic!-op.N.F.)tamo je I nestala potreba samoopredjeljivanja a nastala je
posvemašnja pripravnost za “pohrvaćenje” ili “posrbljenje”.
Ad.4. To je samo jednim dijelom tačno. Neprijesporna
činjenica je da je ateiziranje,osobito u dijaspori,bilo prva etapa procesa
opredjeljivanja. Ali,upravo u Zagrebu iz kog nam Rusmir odapinje svoje otupjele
i zahrđale protivbošnjačke strijele postoji 30.000 ljudi koji ispovijedaju
Islam. Međutim,26.000 njih nacionalno se izražava kao Hrvati. Ovo su podaci
koje je iznio Male Meštrović, služeći se rezultatima popisa stanovništva iz
1981 godine. Fenomen nacionalne apostazije koji korespondira sa pojačanjem
vjerskih osjećaja tih ljudi, a uočava se u muslimanskim zajednicama Zagreba i
Hrvatske sociološki je veoma interesantan. Mogu se povući neke vrlo upadne
analogije sa zagrebačkim i hrvatskim Židovima u vremenu 1890-1941 godine. (Sve
ono što su ti ljudi ugradili u hrvatsku nacionalnu zgradu i duboka iskrenost
njihova hrvatskog nacionalnog osjećanja nije mogla spasiti većinu njih od toga
da im u II svjetskom ratu kosti budu spepeljene po raznim ljudodernicama
Hrvatske, Njemačke, Poljske. Nekima bi ta tragična historija trebala biti
poukom. Ali,to nije predmet ovog teksta.) Jedno je jasno: islam nije tako
nikako sigurna brana od nacionalne asimilacije,kako to vjeruje Mahmutčehajić. Ime
Bošnjak koje u sebi implicira Bosnu i islam kao dva stožera duhovnog bića ljudi
koji nose takvu nacionalnu odrednicu ,naprotiv, jeste bedem pred svakom vrstom
utapanja. Dokle god Bošnjaci budu nosili apstraktno ime “Muslimani” mogu, mirne
duše, biti svedeni ukazom u status vjerske zajednice bez prava na vlastitu
povijest, književnost, kulture uopće. Ime Bošnjak im osigurava njihove
četiristogodišnje opstojnosti na južnoslavenskom prostoru i njihovu vezu sa
svojim praocima koji su zasnovali najstariju južnoslavensku državu,dok će sa
imemom “Muslimani” ostati uvijek apstrakcija sa primjetnim okusom komunističkim
dekretom oktroirane I isforsirane nacije.
5. Pisac veli da političko i kulturno
suživljenje nikada nije postalo političkim načelom neke od južnoslavenskih
srednjovjekovnih država.
Ad 5. Na stranu to što je indžilir
zaboravio i vrapcima znani slučaj multiregionalne i multikulturne
srednjovjekovne Bosne. Upravo ta otvorenost bila je temeljom prihvatanja islama
na bosanskom tlu.Ali,kada neko hoće rješavati najsuptilnija pitanja duhovne
povijesti njegov jedini izgovor ne bi trebale biti enciklopedije. Mahmutčehajić
ništa ne zna o srednjovjekovnom srpskom katoličanstvu. Kroz čitavo svoje
postojanje, srpska srdnjovjekovna država bila je ne samo pravoslavna, nego i katolička država.O srpskom
katoličanstvu antologijske stranice su napisali Konstantin Jireček i Ivan
Božić, te bi ing. Mahmutčehajić mogao pročitati, ako ništa drugo, ono barem
Jirečekovu biljurnu historiju Srba i Božićevu zbirku rasprava “Nemirno Pomorje”
XV vijeka gdje može naći iscrpne informacije o katoličanstvu u srpskoj
srednjovjekovnoj državi. Izlišno je ponavljati naše konstatacije o naučnom
amaterizmu i pogubnosti falsificiranja povijesti.
6. Prema Mahmutčehajiću Bosna ne predstavlja duhovni korpus koji se može
povezati sa “Muslimanima” odnosno Bošnjacima na način da bi ona peredstavljala
njihovu odlučnu odrednicu.
Ad 6. Na ovakvu egzemplarnostupidnu tvrdnju
ne treba trošiti previse tinte. U nekim predhodnim tačkama potpuno smo je
osporili. Samo bismo zapisali da nam se kosa na glavi diže pred ovolikim
nedostatkom elementarnog domoljublja I pred ovolikom dozom pragmatičnog
nacionalnog nihilizma.
7. Shodno svojoj sklonosti da olahko
krivotvori povijest i neke druge duhovne odrednice naroda iz koga potječe,pisac
tvrdi da u duhovnom habitusu Bošnjaka srednjovjekovna Bosna i njena historija
ne igraju nikakvu ulogu.
Ad 7. Zaista je jadno kako Mahmutčehajić
svoju antibodansku posvijest potura kao svijest bošnjačkog naroda. Neću
spominjati dijalektalne osobenosti koje današnje bošnjačke govore vežu sa
srednjovjekovljem,neću nabrajati brojne predislamske relikte u bošnjačkom
Islamu, samo ću indžiliru podastrijeti jedan kraći navod. Naime,hafiz
Zakir-efendija Kaniža koji je svoju želju da 23.VI.1947. godine učini zijaret
Ajvaz-dedi platio višegodišnjim zatvorom, dakle jedan istinski putnik na Allahovom
putu, rekao je isljedniku: „.. Ja sam Bosanac, a tako mi ne date da se
opredjeljujem, nije me ni srpska ni hrvatska majka zadojila već muslimanka „.
Isljednik je odvratio: “Ne možeš biti Bosanac jer ne postoje istorijski razlozi
po kojima bi se mogla tvoriti bosanska nacija „. (Svaka sličnost sa mišljenjem
Rusmira Mahmutčehajića slučajna je – op.N.F.) A Zakir-efendija odvrati: “A koji
je klinac bio Stjepan Tomašević koji je upravo u Jajcu imao svoje sjedište. Zar
to nije historija?!“(CF.Preporod 15.juli 1990.p.15). Eto kako istinski mumini
poimaju povijest svoga naroda i svoje zemlje. Svaki drugi komentar je izlišan.
8. Sljedeća proizvoljna tvrdnja u pismu je
da bošnjaštvo dovodi u pitanje budući razvoj „muslimanskog“ naroda kao cjeline
sa onom njegovom petinomkoja živi izvan Bosne i Hercegovine.
Ad 8. Prije svega nigdje na svijetu petina
ne diktira kakvu će nacionalnu orijentaciju zauzeti četiri petine jednog
naroda. A zatim, ova tvrdnja o tobožnjoj ugroženosti petine bošnjačkog naeoda
koji živi van BIH, ukoliko bi se ona opredijelila za bošnjačko ime, zaista
predstavlja prejadnu i smiješnu mistifikaciju. Naime, Srbi u Hrvatskoj već
četiri stotine godina, a gdje gdje jos i duže, žive kao hrvatski Srbi i niko ih
više ne pita odakle su došli. Ali, nikome i ne pada na pamet da bi zbog
postojanja zemlje Srbije hrvatski Srbi trebali da se preimenuju u pravoslavce. Isto
tako, apsurdno bi bilo tražiti da se bosanski Srbi i Hrvati izjašnjavaju kao
katolici i pravoslavci zato što su se rodili i žive van Hrvatske i
Srbije.Pučanstvo islamske vjeroispovijesti u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori, Srbiji
ima šansu samoodržanja svevelikog napretka jedino ako istupi sa bošnjačkim
imenom. Ponovimo, bošnjačko im ime osigurava status historijskog naroda,a ne
proizvoljne tvorevine jedne partije. To će stanovništvo kao bošnjačko imati
svoju matičnu državu i imat će pravo da zahtijeva, gdje god živjelo, kulturnu
autonomiju. Simptomatično je da gospodin Tuđman u svom posljednjem istupu u
Hrvatskom saboru,u povodu donošenja ustavnih amandmana, veli da je Hrvatska
država hrvatskog, srpskog, talijanskog, češkog, mađarskog….naroda. A Bošnjake
odnosno „Muslimane“ uopće ne spominje. Još je simptomatičnije da jedan statista
u Tuđmanovoj vladi, Hrvat-musliman i ekspert za mehaniku kostiju, savija pred
Tuđmanom kičmu do tla toliko da ne osjeća potrebu da se na bilo kakav način
ogradi od takvog brisanja čitavog jednog naroda sa političke karte Hrvatske.Eto
koliko je apstraktno nacionalno ime „Musliman“ garancija za opstojnost samobitnost bošnjačkih
zajednica u dijaspori.
9. Mahmutčehajić tvrdi da će ime Bošnjak i
bošnjačka nacionalna opcija ugroziti suverenost bosanskih Srba i Hrvata te
smatra da to može imati loših posljedica po „Muslimane“ odnosno Bošnjake.
Ad 9. Prije svakog komentara ove
tvrdnje,smatramo da Mahmutčehajić ne treba baš toliko bit zabrinut za bosanske
Srbe i Hrvate. Oni već preko stotinu godina vode svoju nacionalnu politiku na
bosanskom tlu, njihovi politički interesi su odavno profilirani i niko ih u
Bosni ne može proglasiti građanima drugog reda. Sama tvrdnja je najobičnija
parola i sračunata ideološka floskula, karakteristična za misaoni
instrumentarij boljševizma . Ime Bošnjak i kategorije bošnjački narod i nacija
ne znače da su samim tom isključivi vlasnici Bosne. Pitanje suvereniteta jedne
zemlje ne rješava se imenovanjem nekog naroda odnosno nacije, nego preciznm
formulacijama u ustavno-pravnim aktima.Ne vidim zašto bi bila nemoguća formula
u kojoj bi se reklo da su nosioci suvereniteta u Bosni Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
A i ne razumijem šta to Mahmutčehajića goni da poseže za boševljičkim
propagandnim metodama i da poput Nijaza Durakovića plaši Bošnjake da će takvo
njihovo izjašnjavanje probuditi i pobuditi nečije atavističke nagone.
Riječ na
kraju ili kome to treba
Iz svega što smo napisali,jasno je da smo dokazali
da Mahmutčehajić ni o islamu niti o Bosni i Bošnjacima. Njegovo mišljenje nije
mišljenje muslimana niti je mišljenje Bošnjaka,ali također,nije ni mišljenje
nezavisnog intelektualca. Ono savršeno koresporendirai pored kvaziislamske
jalove pseudometaforike njegova pisanja sa govorima i javnim istupima prvog
čovjeka CK SKBIH, stavovima nekadašnjih ideoloških promotora imena „Musliman“ i
sa jednom stravičnom antibošnjačkom kampanjom koju već oko mjesec dana protura
partijski veoma svrstan, tobož nezavisan, list Oslobođenje. Bošnjaci islamskog
vjerozakona su dovoljno pametni te ih te slatkoriječive indžilirove ponude ne mogu
zavesti. Oni vrlo dobro znaju šta je munafikluk. Za njih su putokazi na
Allahovom putu i u ljudskoj borbi za postizanje svekolikog dostojanstva svog
bića svježa pamet , istinska vjera i spremnost da se predura svaka nedaća
,odnosno osobine koje krase ljude poput Zakir-efendije Kaniže, autentičnog
Bošnjaka. A krasile su i Husein-kapetana Gradašćevića , Hadžijamakovića, Kaukčiju,
Hadži-Loju,Mehmed-bega Kapetanovića, Ljubušaka, Safet-bega Bašagića, reisa
Čauševića, dr.Mehmed Spahu, Ali-bega Firdusa, dr.Sakiba Sikirića, hadži Mehmed
efendiju Handžića, Suljagu Salihagića, Envera Čolakovića,Muhamed-efendiju
Pašića, Ibrahim-efendiju Kirlića, Husein-efendiju Đozu,Taiba Okića….Svi oni
bijahu Bošnjaci.
Za razliku od njih, Rusmiru je u njegovu
stanju letargične opijenosti „nacionalnim“ poklonom KPJ sasvim dobro te ga
treba i dalje pustiti da uživa u tom „halu“ i na tom „mekamu“. Bolje nije ni
zaslužio.
(Sarajevo,26. VII. 1990.godine. Islamska
misao, Autor Nenad Filipović)
(TBT)