INTERVIEW
Otprilike petinu današnjeg stanovništva čine muslimani.
Njihova se društva nalaze u svakom uglu svijeta i razlikuju se po jeziku, narodnosti,
političkoj ideologiji, nacionalnosti, kulturi i imetku. Ipak, ovih 1.5
milijardi ljudi, uprkos ovakvoj raznolikosti, mi smatramo kohezivnom i
povezanom cjelinom koju iznad svega definira njihov muslimanski identitet.
FOTO: Aydin (public)
Otprilike petinu današnjeg stanovništva čine muslimani.
Njihova se društva nalaze u svakom uglu svijeta i razlikuju se po jeziku,
narodnosti, političkoj ideologiji, nacionalnosti, kulturi i imetku. Ipak, ovih
1.5 milijardi ljudi, uprkos ovakvoj raznolikosti, mi smatramo kohezivnom i
povezanom cjelinom koju iznad svega definira njihov muslimanski identitet.
Profesor Cemil Aydin, vanjski suradnik na univerzitetu u
Sjevernoj Carolini, u svojoj novoj knjizi „Ideja muslimanskog svijeta“ dovodi u
pitanje ovaj pristup. Ideju „muslimanskog svijeta“ opisuje kao „ahistorijsku
iluziju“ koja vodi porijeklo s kraja 19.st. i uspona evropskog imperijalizma te
odgovora muslimanskih intelektualaca. Ironično, ideju prepoznatljive
„muslimanske civilizacije“ specifičnih, nepromjenjivih karakteristika na sve
četiri strane svijeta podjednako su usvojili i islamofobi i panislamisti. Ovo
je i danas slučaj u žustrim raspravama oko „islama i Zapada“ i „sukoba
civilizacija“.
O svojoj knjizi Aydin je govorio za Hürriyet Daily News. U
nastavku slijedi dio intervjua.
Možete li nam sumirati, u širem smislu, Vašu tvrdnju?
Knjiga se fokusira na način na koji se rasizacija muslimana
u Evropi i Americi, od imperijalnih vremena s kraja 19.st. do danas, oslanja na
ovaj pristup muslimanskog geopolitičkog jedinstva zasnovanog na njihovom
vjerskom identitetu. Rasizacija različitih neevropskih društava dogodila se
Azijatima, Afrikancima i mnogim drugim grupama, a vrijeme imperije krajem
19.st. je također vrijeme rase i rasnog promišljanja. Knjiga pojašnjava kako je
biti musliman postala rasna kategorija. Evropljani su muslimane počeli smatrati
jednom rasnom grupom putem njihove religije, slično židovima i hindusima. Ali,
za razliku od židova, koji su smatrani unutrašnjim neprijateljem, muslimani su
smatrani vanjskom političkom prijetnjom s velikom populacijom i velikom geopolitičkom
snagom.
Knjiga se također fokusira na pitanje zašto rasno poimanje
muslimana, naslijeđeno iz imperijalnog vremena, nije izblijedjelo sa
dekolonizacijom. Naprotiv, vratilo se tokom Hladnog rata. Rasizacija muslimana
na Zapadu opet se ponovila, po istom uzusu imperijalnog vremena, ali zarad
mnogo drugačijih političkih ciljeva. Još uvijek imamo posla s ovim. Knjiga
počinje govorom „muslimanskom svijetu“ Baracka Obame u Cairu 2008., pokazujući
kako se upravo on oslanja na rasizirano poimanje postojanja muslimanskog
svijeta: muslimani od Senegala i Nigerije do Maroka i Indonezije su iznad svega
muslimani i upravo to ih definira.
Knjiga također opisuje kako su panislamisti i muslimanski
modernisti te politički islamisti iz 1980-ih slično prihvatili poimanje
muslimanskog svijeta i povezali ga s ranijim pojimanjem ummeta. Učinili su tako
radi geopolitičkih ciljeva, ali su usput stvorili i simbiotsku vezu između
panislamizma i evropskog rasizma prema muslimanima.
Želim pozvati čitatelje da preispitaju svoje uvjerenje u
ideju muslimanskog jedinstva ili muslimanskog svijeta. Ova ideja je polazna
tačka da ih se ne posmatra kao pojedince, ili narod s državljanstvom i pravima,
nego kao predstavnike, alate, pijune ili produžetke opasnog geopolitičkog
bloka. To pogađa prava muslimana u Evropi i Americi. Također potiče na takav
stav gdje svaka osoba koja želi biti „lider muslimanskog svijeta“ poziva
muslimane u Evropi, na primjer, da djeluju kao sredstvo infiltriranja sve šireg
muslimanskog svijeta.
Opisujete kako se ideja pojavila krajem 19.st. i kako je
zapravo bila kraj onih ideja koje su postojale stoljećima ranije.
Knjiga se bori protiv sveprisutnog narativa o sukobu
civilizacija, ili islam vs. Zapad. Podsjeća nas da se ova priča o vječnom
konfliktu između islamskog i kršćanskog svijeta – imaginarnim entitetima u oba
slučaja – oslanja na fikciju. Pretpostavka je da je od vremena poslanika
Muhammeda s.a.v.s. i kasnije, oduvijek postojao „konflikt između muslimanskog
svijeta i ostatka“. Ali cijeli milenij muslimani žive u različitim imperijalnim
okruženjima i to jako blizu nemuslimana. Ovaj globalni koncept zapravo nije
postojao. Muslimanske dinastije su primarno bile imperijalne – Osmanlije,
Moguli, Safavidi, na primjer – i nisu razmišljali o sebi kao da pripadaju
globalnom geopolitičkom jedinstvu u odnosu na neprijatelja.
Termin „ummet“ je također korišten za drugačiji religijski
kontekst. Poslanik Muhammed s.a.v.s. je rekao da će okupiti svoj ummet na onom
svijetu, ali da ummet podrazumijeva samo pobožne ljude kroz mnoge generacije.
Nigdje nije rečeno da je ummet označen na nekoj karti s jasnim neprijateljem.
Knjiga, dakle, podsjeća ljude da u 15., 16. i 17.st. ideja „muslimanskog
svijeta“ ljudima ne bi imala smisla. Porijeklo termina tek naziremo krajem
19.st.
Jedno poglavlje knjige navodi da prva reakcija na evropsku
imperijalnu rekaciju nije bila panislamizam, što bi također trebalo
nagovijestiti važnost carstava. Kada je Napoleon bio u Egiptu, ili kada su
Francuzi prvi put bili u Alžiru, nismo vidjeli globalni utisak o muslimanskoj
solidarnosti protiv kršćanskih carstava. Prve primjere utisaka o pojavi
islamskog svijeta vidimo 1870-ih i 1880-ih.
Opisujete i da je postojala vrsta simbioze. Susretom
rastućih evropskih carstava i često muslimanskih naroda kojima su vladali ideja
muslimanskog svijeta uzela je zamah. Obje strane su to iskoristile za vlastite
svrhe.
Kad su Britanci ili Francuzi putovali oko svijeta, od Afrike
do Azije, da bi osnovali trgovačke kolonije ili pribavili carsku imovinu,
postojala je svojevrsna identifikacijska etiketa muslimanstva. Iz ko zna kojeg
razloga, muslimanstvo je bilo primarno obilježje evropskih posmatrača koji su
gledali drugačija, raznolika društva iako Osmansko Carstvo nije imalo veze s
Nigerijom ili Senegalom, te sasvim malo s nekim dijelovima Indije. Dok se ovo
dešavalo, postepeno osnažena muslimanska javnost prihvatila je ovu, s vana
nametnutu, ideju o muslimanskom svijetu kako bi „uzvratili“ evropskom rasizmu.
Ovo je veoma važna prekretnica koja se vjerovatno desila u
isto vrijeme za Aziju, hinduse i židove. Postojala je generacija obrazovanih muslimanskih intelektualaca iz
1880-ih koji su bili bolje povezani i pratili su vijesti. Bili su nesretni oko
carstva, ali još uvijek nisu nužno zamišljali postimperijalni svijet; bili su
zainteresirani za poboljšanje pozicije muslimana u carstvima i odbijali su evropske
rasne diskurse o muslimanskoj inferiornosti. Ova grupa – Jamal al-Afghani, Syed
Ahmad Khan, Said Amir Ali, osnivači muslimanskog modernizma – također je
smatrala da je ideja muslimanskog svijeta sa svojom civilizacijom i
univerzalnim vjerskim vrijednostima dobar način da se evropskim imperijalnim
elitama da do znanja da je njihov rasizam iracionalan, nelogičan i neosnovan.
Ideja islama kao „svjetske religije“ ili civilizacije je razvila predstavu da
su muslimani bili povezani od Senegala do Maroka, i Istanbula do Delhija.
Također je muslimanima dala osjećaj snage i kolektivne sloge oko kritiziranja
rasizacijskih carstava.
Jedan fascinantan primjer koji se odnosi na sve ovo je
kasniji poziv Njemačkog Carstva tokom Prvog svjetskog rata da Osmansko Carstvo
proglasi džihad strateškim korakom. Kaiser Wilhelm je kazao da je želio
isprovocirati „cijeli muhamedanski svijet“ na „divlji otpor“ Britanskom
Carstvu. Ovakvo nešto se nikada ranije nije desilo. Možete li reći šta je sve
ovo značilo i kakvi su bili ishodi?
Imperijalno rasuđivanje na kraju su preplavili geopolitika i
rasno promišljanje. Kaiser Wilhelm je mislio, „Islamski svijet postoji pod
Britanskim Carstvom. Ali to bi mogla biti slaba tačka Britanaca.“ Smatrao je da
trebaju isprovocirati pobunu muslimana protiv Britanaca. Umjesto da su islamski
svijet gledali kao plod osmansko-britanske suradnje, mladoturci i Nijemci tokom
Prvog svjetskog rata mislili su da u biti mogu tražiti od islamskog svijeta da
pruži otpor. Prvobitno, indijski muslimani su bili veoma zabrinuti zbog ovog
poziva jer su insistirali da mogu biti lojalni podanici Britanskog Carstva i da
mogu iskazati svoje poštovanje i vjersku odanost halifi. Posljednja stvar koju
su željeli bio je rat između Osmanlija i Britanaca. Odmah su uzvratili pismenim
odgovorom da je proglašenje džihada neprihvatljivo.
Ironija nastupa u sljedećem poglavlju s padom imperijalnog
sistema nakon rata. Veći problem postala je izdaja obećanja muslimanima koje je
dalo Britansko Carstvo. Antikolonijalizam je postao jači među muslimanima u
Britanskom Cartsvu jer su vjerovali da su Balfourova deklaracija, Sporazum
Sykies-Picot, i izdaja nakon Arapskog ustanka sve redom kršenja britanskih
obećanja muslimanskom narodu pod njihovom vlašću.
Misleći tačno na Bliski istok u ovom periodu, današnji
mediji često uočavaju da sadašnji problemi u regiji potječu od tzv.
„vještačkih“ nacija-država koje su se pojavile nakon pada Osmanskog Carstva
prije 100 godina. Ovo se čini veoma pojednostavljeno, zamišljati da se regija
razvijala kao prirodna i jedinstvena cjelina prije nametanja modernih
nacionalističkih ideologija.
Veoma mi smeta što je isplivao narativ da je „kraj Osmanskog
Carstva bio kraj muslimanskog jedinstva“. Ljudi koji to tvrde samo se
fokusiraju na tragičnu historiju arapskog Bliskog istoka nakon pada Osmanskog
Carstva. Istina da je više podjela unutar arapskog Bliskog istoka; barem su
veći dijelovi Iraka, Sirije, Jordana, Palestine i Hijaza bili povezani za
vrijeme Osmanlija. Ali ljudi zaboravljaju da su veće podjele ustvari odvajanje
Turaka i Grka i odstranjivanje Armenaca iz Anadolije. Ljudi koji pamte kraj
Osmanskog Carstva kao kraj arapskog jedinstva nikada ne pričaju o tim
primjerima, iako su oni zapravo važnije prekretnice.
Druga bitna stavka je da tokom Prvog svjetskog rata Osmansko
Carstvo čak i nije bilo najveće carstvo koje vlada muslimanima. Ustvari je
riječ o Britanskom Carstvu. Samim tim, narativ da su muslimani bili ujedinjeni
i da ih je imperijalizam podijelio nije istinit. Uvijek su bili podijeljeni
među carstvima i kraljevinama kroz historiju. Privremeno su Britanci nenamjerno
ujedinili polovinu muslimana oko Indijskog okeana, i nakon Prvog svjetskog rata
Britanija je ustvari povezala Arape na Bliskom istoku i u Indiji preko Londona.
Ali, Britansko Carstvo je uz velike teškoće uvjeravalo muslimane da je ovo
carstvo prema njima pošteno.
Narativ da je Sporazum Sykies-Picot podijelo ujedinjen
„ummet“ nije istinit. Njega gura ISIL, koji izjavljuje da će ujediniti Siriju i
Irak u „eliminaciji Sykies-Picota“. Ali Sykies-Picot je samo jedan od mnogih
faktora koji je doveo do trenutnih granica na Bliskom istoku. Ovaj Sporazum
nikada u suštini nije realiziran. Desile su se druge stvari i sve je bilo mnogo
kompliciranije.
Kasniji ključni trenutak desio se tokom Hladnog rata kada su
SAD zaključile da muslimani svijeta mogu biti važan saveznik protiv SSSR-a, i
to na osnovu pretpostavki da su činili koherentan blok sa zajedničkim
fundamentalnim karakteristikama. Ovo razmišljanje je dovelo do neslužbenog i
indirektnog saveza sa islamistima u različitim dijelovima svijeta tokom Hladnog
rata, od kojih je najozloglašenije sa Talibanima u Afganistanu tokom 1980-ih.
Postoje sličnosti i intelektualni kontinuitet između ranije
i kasnije vrste „muslimanskog svijeta“. Nakon Drugog svjetskog rata, ideja je
izblijedjela, ali je nju Saudijska Arabija na kraju uzela da se ojača prvo
protiv Gamala Abdel Nassera u Egiptu i onda da se izgradi u veliku regionalnu
silu, u savezu sa SAD-om. Tako saudijski kralj Faisal djeluje poput osmanskog
sultana Abdulhamida II, 80 ili 90 godina kasnije; uspostavlja nove mreže i
vjeruje da se novi blok muslimanskog svijeta može pojaviti u Ujedinjenim
nacijama.
U knjizi također pišete o ISIL-u. ISIL bi zapravo mogao biti
jako dobar primjer kako se ova fantazija „muslimanskog svijeta“ otela kontroli.
Pišete da se „njihova ideologija oslanja na ahistorijsku karikaturu halifata,
onu koja kao da se razvila iz islamofobičnih stereotipa, a ne stvarnih
abasidskih ili osmanskih praksi.“ Možete li malo pojasniti ovo?
Pokušavam ukazati na ovaj problem historijske amnezije, kako
i muslimani i nemuslimani stvaraju ove priče o muslimanskoj politici i
povijesti koje su postale tako dehistorizirane i apstraktne. Oni zamišljaju da
postoji direktna veza između prvih muslimanskih društava nakon poslanika
Muhammeda s.a.v.s. i moderne muslimanske politike. Kao da 1400 godina
historijskog iskustva ne predstavlja ništa. Kao da iskustva Akbara Velikog u
Indiji ili Sulejmana Veličanstvenog u Osmanskom Carstvu, ili da čak tanzimatske
reforme iz 19.st., ne znače ništa.
Oni umjesto toga vjeruju da se morate vratiti na rani islam
kako biste bili dobar musliman. Ali ovo je sasvim nova ideja. Ako u ISIL-u ikad
pročitaju nešto o osmanskim sultanima, sigurno bi ih proglasili nevjernicima.
Abdulhamid II, na primjer, kojeg mnogi pamte kao skrušenog, pobožnog halifu
koji je stvorio muslimansku solidarnost, bio je veliki ljubitelj evropske
operne muzike.
(TBT, Prevela Jasmina Drljević)