ANALITIKA
Međutim, za razliku od karikature čovjeka
koji traži moć zbog same moći, turski vođa zapravo ima viziju transformacije
Turske u bogatiju, moćniju zemlju s više muslimana, što zapravo znači s više
konzervativnih i vjerskih vrijednosti.
FOTO: Erdogan (Yasin Bulbul/Presidential
Press Service via AP)
20. januara 1921. u Turskoj je donesen
Teşkilât-i Esasîye Kanunu, odnosno Zakon o temeljnoj organizaciji.
Proći će gotovo tri godine dok Mustafa
Kemal, poznatiji kao Ataturk, otac moderne Turske, ne proglasi Republiku
Tursku, međutim, taj zakon će označiti kritičnu tačku novog poretka u
Anatoliji,.
Suverenitet naroda
Nova zemlja, potpuno drukčija od Osmanskog
carstva, bila je moderno ustrojena. Ono što je nekad bio autoritet sultana,
koji je vladao sam i uživao politički i vjerski legitimitet, sad je bilo u
rukama zakonodavaca kojima je suverenitet naroda bio na prvom mjestu.
Više od bilo koje reforme, Zakon o
temeljnoj organizaciji je predstavljao promjenu, put od dinastije do modernog
doba. I upravo ta promjena je stavljena na kocku na referendumu u Turskoj.
Veliki dio pažnje bio je usmjeren na
činjenicu da se radi o referendumu o količini moći turskog predsjednika Recepa
Tayyipa Erdogana. Međutim, radi se o nečemu puno većem.
Glasali protiv moderne države
Bez obzira razumjeli to Turci ili ne, kad
su zaokružili “da”, glasali su protiv Teşkilât-i Esasîye Kanuna i
moderne države koju je Ataturk zamišljao i predstavljao.
Iako se opozicija i dalje svađa oko
konačnih rezultata, čini se kako je turska javnost dala Erdoganu i AKP-u
dopuštenje za reorganizaciju turske države i proces u kojem će sravniti sa
zemljom vrijednosti na kojima je izgrađena. Erdoganov projekt će izazvati otpor
onih koji su zaokružili “ne”, a ono što nam vjerojatno slijedi je
nastavak čistki koje traju od augusta prošle godine. To uključuje masovna hapšenja
i dodatnu delegitimizaciju parlamentarne opozicije. Sve će to još dodatno destabilizirati
tursku politiku.
Prezir prema Republici
Turski islamisti već dugo štuju Osmanski
period. Tako implicitno izražavaju prikriveni prezir prema Republici. Za
Necmettina Erbakana, koji je vodio pokret od kasnih 1960-ih sve do pojave
Stranke pravde i razvitka (AKP) u kolovozu 2001., Republika je predstavljala
kulturno odricanje i represivni sekularizam.
Vjerovao je da je Ataturkova ideja nastala
kako bi se zemlja mogla približiti Zapadu koji će je prihvatiti. On nije
smatrao da je Turskoj prirodno mjesto u sjedištu NATO-a u Bruxellesu, nego da
su njeni prirodni partneri, kao lideru muslimanskog svijeta, Pakistan,
Malezija, Egipat, Iran i Indonezija.
Kada su Erbakanovi štićenici, među kojima i
Erdogan i bivši predsjednik Abdullah Gul, prekinuli s njim i stvorili AKP,
odbacili su antizapadnu retoriku stare garde te se obvezali da će napraviti sve
za napredovanje turske kandidature prema članstvu Europske unije. Međutim,
svejedno su zadržali tradicionalne islamističke ideje o ulozi Turske na Bliskom
istoku i širem muslimanskom svijetu.
Potkopavanje Ataturkovog nasljeđa
Mislioci unutar AKP-a, posebno bivši
premijer Ahmet Davutoglu, bili su suzdržani oko kompatibilnosti zapadnih
političkih i društvenih institucija sa svojim pretežno muslimanskim društvom.
Ali vodstvo AKP-a odlučilo je potkopati dijelove Ataturkova nasljeđa pod
okvirima Republike. To sada više nije slučaj.
AKP i njihovi pristaše, koji su jučer
zaokružili “da” na referendumu, smatraju kritiku ustavnih amandmana
nepravednom. Ističu kako promjene ne ometaju izabrani parlament i predsjednika,
kao ni nezavisnost pravosuđa. To je sve na neki način istina, ali ono što će
sada Erdogan imati pod svojom nadležnosti zadire u gotovo sve pore vlasti. On
će moći imenovati suce bez potvrde parlamenta, donositi uredbe sa zakonskom
snagom i raspustiti parlament.
Moći će kontrolirati oružane snage, a
funkcija premijera će biti ukinuta.
Erdoganova ambicija
Velika narodna skupština zadržat će neku
vrstu nadzora i zakonodavne ovlasti, ali sve će to ostati dosta ograničeno.
Ispada kako je Erdoganova vladavina, koja podrazumijeva količinu vlasti koju
turski lideri nisu imali još od doba sultana, zapravo neoosmanska.
Njegova ambicija je ono što je dovelo
Tursku na ovu tačku.
Međutim, za razliku od karikature čovjeka
koji traži moć zbog same moći, turski vođa zapravo ima viziju transformacije
Turske u bogatiju, moćniju zemlju s više muslimana, što zapravo znači s više
konzervativnih i vjerskih vrijednosti.
Problem je u tome što je Erdogan uvjeren u to
da jedino on ima političke vještine i sposobnost provesti takve promjene.
Za sve Erdoganove političke uspjehe kovanje
“izvršnog predsjedništva” bilo je izvor frustracija, sve do sada. Još u oktobru
2011. najavio je novi Ustav u roku od godine dana. Do 2013. parlamentarni
odbor, koji je imao zadatak raditi na novom dokumentu, nije napravio ništa.
AKP je stoga napravio Ustav za koji je, da
bi zaživio, Erdogan trebao ojačati svoju parlamentarnu većinu. Kada tokom dvaju
održanih izbora u 2015. nije dobio potrebnih 367 od 550 mjesta u parlamentu,
kako bi imao potrebnu većinu za ratifikaciju Ustava, bio je prisiljen putem
ustavnih promjena i referenduma doći do svoga cilja.
Autoritaran i inspiriran osmanskom
poviješću
Erdogan je nadišao spektar političke i
ekonomske nestabilnosti u Turskoj tokom devedesetih i ranih 2000-ih kad se niz
koalicijskih vlada u Turskoj pokazalo nesposobnima vladati državom. Mnogi
Turci, i to s pravom, smatraju kako je to bilo doba izgubljenih prilika i
radije ne bi da se to vrijeme ponovi. Val terorističkih napada kurdskih
pobunjenika tijekom 2015. i 2016. dodao je na hitnosti Erdoganove poruke o
mudrosti predsjedničkoga sustava.
Erdogan se već tokom godina svoje vladavine
potrudio očistiti teren svojih realnih i vjerojatnih protivnika, produbljujući
tako autoritarnost vladavine u Turskoj. Očistio je birokratski aparat, ugušio
Gulenov pokret, ušutkao novinare po zatvorima, progonio aktiviste.
Erdogan je autoritaran, kao i mnogi vođe u
svijetu, ali je i inspiriran osmanskom povijesti. Postoje aspekti njegove
vladavine koji su odjek toga doba. Osim što se oslanja na sve manji broj
savjetnika, koji uključuju i članove vlastite obitelji, Erdoganova “Bijela
palača” u Ankari, na zemljištu koje je nekada pripadalo Ataturku, sve više
podsjeća na palače osmanskih sultana.
Rušenje Republike
Erdoganov trud da sebi osigura izvršno
predsjedništvo ide dublje od toga, Erdogan želi srušiti Republiku.
Milioni Turaka koji su na jučerašnjem
referendumu zaokružili “da” te time dali podršku Erdoganovoj ideji, vesele se
još većim uspjesima. Jezgru toga tabora čine uglavnom birači AKP-a, kojima je
ovo zlatna era. Oni se nadaju još većim podvizima sad kad su Erdoganu proširene
ovlasti. Međutim, naravno da tu ima i milijuna onih koji su zaokružili “ne” u
strahu od konsolidacije autoritarizma.
Turska Republika neosporno ima kompliciranu
povijest. Ona je ogromno postignuće.
U vremenu od gotovo jednoga stoljeća, u
velikoj mjeri poljoprivredno društvo, koje je bilo devastirano ratom, pretvoreno
je u prosperitetnu snagu, najutjecajniju u svojoj regiji i dalje.
Savršena prilika za Erdogana
U isto vrijeme, povijest moderne Turske
bila je ponekad i represivna, nasilna, nedemokratska. Zato je, u političkom
smislu, ovo savršena prilika za Erdogana da osnaži predsjedništvo i na taj
način zatvori mogućnost za sve ljude poput njega da ne postanu žrtve Republike.
Erdogan jednostavno mijenja jedan oblik
autoritarnosti drugim. Zakon o temeljnoj organizaciji i Republika bili su
izrazi modernosti. Turska Republika je uvijek bila manjkava i s manama, ali je
težila tome da postane demokracija. Erdoganova nova Turska zatvara tu mogućnost.
(TBT,
Foreign Policy)
