KULTURA
Newsweek je bio među prvim publikacijama koje su hvalile
„Kuma“. Ovaj članak je prvobitno objavljen u izdanju Newsweeka od 13. marta
1972
FOTO: Brando (Wikipedia)
Nema više nikakve potrebe da se o karijeri Marlona Branda
govori kao o nečemu tragičnom. Njegova dvije decenije duga burna odiseja kroz
filmove, dobre i loše, ali rijetko dovoljno velike da bi pružili dovoljno
prostora njegovom čudesnom talentu, okončana je trijumfom. On je kum, glavni
lik ostvarenja koje obećava da postane „Prohujalo s vihorom“ gangsterskih
filmova – kako umjetničkim i inteligentnim načinom na koji vlada ovom
intrigantnom, ali i neugodnom materijom, tako i svojim nesumnjivo
senzacionalnim uspjehom na kino-blagajnama.
Ovaj film obezbjeđuje karijere svima koji su s njim povezani
i obnavlja karijeru Marlona Branda. Njegov lik mafijaša iz superbestselera
Marija Puza vraća nas Brandovim briljantnim ulogama iz pedesetih godina u
„Tramvaju zvanom želja“ i „Dokovima New Yorka“, i ulozi Marka Antonija u
„Juliju Cezaru“. U to vrijeme slavljen kao najveći glumac svoje generacije,
kralj se sa 47 godina vratio i opet polaže pravo na svoj prijesto.
Najprije je teško povjerovati da je ona zdepasta figura s
velikim trbuhom u prvim kadrovima filma uopće Brando. Čuda šminkerske vještine
su mišićavog, atletski građenog Branda preobrazila u čovjeka od 65 godina, a
genijalni glumac je učinio ostalo. Utegnut u tesan smoking, crvenog nosa, gleda
pravo u kameru onim svojim tužnim, mudrim očima.
Lice mu je nečitljivo poput stene, površine izbrazdane
pećinama i sjenkama korupcije i vremena. Vilica mu je isturena od života
provedenog u borbi, a u njegovom šušketavom, čudno i sablasno tihom glasu čuje
se odjek decenija opstanka na ulicama.
Vito Corleone u Brandovom tumačenju složena je i misteriozna
figura, istovremeno otac i ubica, nježan i smrtonosan, čudovište kome je stalo
do drugih ljudi, smrtan, ranjiv starac zatvoren u oklop stečene moći.
Tridesetjednogodišnji režiser Francis Ford Coppola te
paradokse koristi da bi izgradio strukturu samog filma. Coppolino
suprotstavljanje tema nedužnosti i iskvarenosti, njegovo vješto miješanje
detalja porodičnog života i hladnokrvnog ubijanja ono je što ovaj film izdiže
iznad uobičajenih epskih ostvarenja o svijetu organizovanog kriminala.
Priča o padu Don Vita Corleonea iz Cosa nostre i usponu do
moći njegovog sina Michaela, u istoj mjeri je priča o porodičnoj lojalnosti,
kao i saga o borbama za moć u svijetu organizovanog kriminala.
PACINOVA LEŽERNOST
Coppola napetost koja u filmu vlada uspostavlja već u
sjajnoj početnoj sceni vjenčanja, u kojoj Don Corleone udaje kćer, a
istovremeno i pristaje da čini kriminalne usluge svojim moliocima. Dok
kriminalci veselo plešu s malom djecom, Corleone pristaje da prebije propalice
koje su silovale kćer jednog pogrebnika. Bez ikakvog prijelaza, vidimo ga kao
ponosnog oca koji pozira sa svojom porodicom, pri čemu njegov smoking
predstavlja simbol onog ugleda koji je bivši sicilijanski seljak i sadašnji kralj
podzemlja tražio tokom godina ratova bandi i naplaćivanja reketa. Kao i svaki
doseljenik, i on sanja svoj američki san – da će njegov sin Michael postati
senator, prihvaćen i uvažavan od „legitimnog“ društva.
Zov porodice se, međutim, pokazuje jačim od poriva za
legitimnošću. Kad Dona ustrijele zbog njegovog odbijanja da se pridruži poslijeratnom
bumu trgovine drogom, Micheal biva neumitno uvučen u smrtonosni porodični
posao. Al Pacino, glumac koga je bio glas da stalno ponavlja istu ulogu
nervoznog, nadrogiranog narkomana ili propalice, ovdje s jezivom ležernošću uspijeva
da prikaže neizbježnost Michaelovog preobražaja iz mladića s prestižnog
univerziteta, zaštićenog kao da je izdanak neke od uglednih porodica, u
hladnokrvnog mladog kriminalca u crnom odijelu, koji pucketa tregerima i nosi
oružje u suspenderima ispod sakoa. To je ključna glumačka uloga; Pacinova
smirena i intenzivna gluma daje uvjerljivost ovom zapravo neubjedljivom
preobražaju.
FOTO: Brando (Wikipedia)
TEŠKO SNIMANJE
Film je, zaista, prepun dobre glume. James Caan u ulozi
Santina, Donovog najstarijeg sina, ubjedljivo je odglumio eksplozivnu narav i
želju za dokazivanjem. Njegova pogibija predstavlja jednu od sirovih i surovih
scena u ovom filmu, baš kao i čitav niz davljenja, gušenja i premlaćivanja
kojima saga obiluje. (Na kraju krajeva, kako bez nasilja napraviti film o
ratovima bandi u svijetu organizovanog kriminala?)
Robert Duval u ulozi advokata Toma Heigena – usvojenog sina
i konsiljerea porodice – glumi svedeno i inteligentno i izražava viziju mafije
koju ovaj film ima – vidi je kao karikaturu korporativne Amerike, koja kao
sredstvo za sticanje monopola, umjesto integracije, koristi ubistvo.
To je stav koji zastupa i sam Brando. „Mislim da je to film
o korporativnom načinu razmišljanja. Na neki način, mafija je najbolji primjer
kapitalizma koji imamo. Don Corleone je samo običan američki poslovni magnat,
koji nastoji da učini najbolje što može za grupu koju predstavlja i za svoju
porodicu.“
Oko ovog filma se vodila grozničava borba, ali Coppola je iz
nje izašao kao pobjednik, sa svojom hvale vrijednom smirenošću, namećući
suptilan i izražajan stil jednoj eksplozivnoj tematici, boreći se oko budžeta,
izbora glumaca za glavne uloge i rasporeda snimanja. „Nesuglasice oko izbora
glumaca bile su strašne“, kaže Paćino. „Tri puta sam se vraćao na test – mislim
da je to atak na dostojanstvo glumca. Dođete na snimanje, a neko ko je prije
bio tu najednom više nije. Upitao bih nekoga: ‘Jesam li još uvijek u filmu? ‘,
a oni bi mi rekli: ‘Da, Al, još si tu. ‘“ Sam Coppola je tri puta gotovo
otpušten. Bob Evans je, međutim, stajao iza njega i Branda i prijetio je da će
i sam napustiti film ako Coppola ode.
Mladi režiser i velika zvijezda koja uživa reputaciju
temperamentnog čovjeka odlično su se slagali. „Svi su mi savjetovali da se
nametnem i da mu kažem: ‘Slušaj, Marlone, ja sam režiser, ti samo glumi’“, kaže
Coppola. „To bi predstavljalo samoubistvo.“ Umjesto toga, Coppola je umio da
sluša. „Mogao sam da shvatim kako je stekao svoju reputaciju jer su mu ideje
bile tako bizarne, naizgled tako lude“, nastavlja Coppola. „Pa ipak,
ispostavilo se da je svaka od njegovih ludih ideja koju sam u filmu iskoristio,
bez izuzetka, ispala sjajan momenat.“
(TBT, Newsweek.rs)