REPORTAŽA
Mnogo mlađih ljudi odlučuje se za život van grada, često
privučeni idealističkom predstavom o obrađivanju zemlje ili bijegom iz užurbane
gradske vreve. Za sobom nerijetko ostavljaju dobro plaćene poslove i komforne
živote koji ih, pored svega, ipak ne ispunjavaju
FOTO: (Profimedia)
Elisabeth Lavarde prije dvije godine odlučila je dati otkaz
u pariskoj kancelariji u kojoj je radila i otpočeti novi život u Saulx-les-Chartreuxu,
gradiću sa dvije mesare i jednom pekarom južno od prijestonice.
Lavarde (32) sada je šegrt na imanju od skoro deset hektara
na kojem se uzgaja organsko povrće i direktno prodaje lokalnim konzumentima.
Novi poljoprivrednici poput Lavarde zarađuju između 1.500 i 1.600 eura mjesečno,
malo više nego što iznosi prosječna plata u Francuskoj, i smatraju to sasvim
pristojnom zaradom.
“Željela sam posao koji nešto znači”, kaže.
“Osjećala sam se kao da se borim sa vjetrenjačama.”
Pored iskusnih poljoprivrednika sa kojima su je povezali u
okviru programa za učenje, a koji vodi udruženje koje pomaže male
poljoprivrednike, Lavarde uzgaja oko 40 vrsta organskog povrća, uključujući
paradajz, krompir, karfiol i mrkvu.
Nedavno je, u kasno popodne, posmatrala zemlju koju
obrađuje. Na nekoliko metara od mjesta na kojem je stajala, cerade ogromnog
skloništa talasale su se pod naletom vjetra. Lavarde i njen tutor,
tridesetjednogodišnji Guilain Vergé, u skloništu obavljaju knjigovodstvene
poslove i odatle prate usjeve dok čekaju odobrenje lokalnih vlasti da sagrade
pristojan hambar.
Mnogo mlađih ljudi poput Lavarde odlučuje se za ovakav način
života, često privučeno idealističkom predstavom o obrađivanju zemlje ili bijegom
iz užurbane gradske vreve. Za sobom nerijetko ostavljaju dobro plaćene poslove
i komforne živote koji ih, pored svega, ipak ne ispunjavaju.
Pomaganje ovih malih poljoprivrednih imanja doprinosi
razvijanju naprednog tržišta organske hrane na kojem se u Francuskoj 2016.
godine, prema podacima agencije koja prati trgovinu, okrenulo oko sedam
milijardi evra. Potražnja za organskom hranom podstaknuta je sve višim nivoom
svesti o životnoj sredini i koristi konzumiranja domaćih proizvoda po zdravlje.
Ipak, prije nego što uđu u posao, novajlije moraju prevazići
čitav niz prepreka, uključujući i put kroz lavirint birokratije koja nadgleda
dozvole za izgradnju i podjelu zemljišta.
Prvi test za nove poljoprivrednike je upravo pronalazak
zemljišta. Od šezdesetih godina pristup zemlji veoma se striktno regulira
pomoću agencija koje posreduju između onih kojima je zemlja potrebna i onih
koji je prodaju ili iznajmljuju.
Čak i kada je pronađu, mnogi se zadese u situaciji da moraju
sužavati svoju zemlju s obzirom na starije poljoprivrednike koji često žive na
obodima njihovih novostečenih polja. Novi u ovom poslu takođe često ne mogu
priuštiti sebi kupovinu objekata na imanju, ako ih uopće ima.
Poljoprivreda je dugo bila romantizirana u zemlji koja veoma
ceni gastronomska blaga poput kamember sira i vina iz Bordeauxa.
Ali stvarnost je nerijetko mnogo sumornija za većinu
poljoprivrednika koji se žale da su, ograničeni regulativom Evropske unije i na
udaru svjetske konkurencije, posljednjih godina sasvim skrajnuti, te da su im
žetve sve lošije.
Velikodušne poljoprivredne subvencije mahom su povlastica
velikih imanja.
U Francuskoj skoro svakog drugog dana jedan poljoprivrednik
izvrši samoubistvo, što je 20 odsto više od nacionalnog prosjeka.
Ipak, ne baš sjajni izgledi nisu odvratili Lavarde i ostale
da se late poljoprivrede, i pored toga što neki uhodani poljoprivrednici na
njihove napore gledaju sa skepticizmom.
Stojeći pored promrzlog polja pšenice u blizini imanja Elisabet
Lavarde, Bruno Gilles, četrdesetsedmogodišnji poljoprivrednik u čijoj se
porodici već tri generacije uzgajaju karfiol, paradajz i drugo povrće, veoma je
skeptičan kada je Lavarde u pitanju; navodi da su joj šanse za uspjeh tijesne,
te da je dodatno otežavajuća okolnost konkurencija sa imanja na kojima se
povrće proizvodi tokom čitave godine.
Posao jeste težak, priznaje Lavarde. “Ali vidjeti nebo
svakog dana, bilo da je plavo ili tmurno, nevjerovatno je.”
(TBT, NYT, Autor Benoît Morenne)
