Strah i moć: stara formula sukoba
U petom stoljeću prije Krista grčki povjesničar Tukidid zapisao je o Peloponeskom ratu:
„Uspon Atene i strah koji je to izazvalo u Sparti učinili su rat neizbježnim.”
Ova spoznaja— koju je suvremeno oživio američki politički analitičar Graham Allison pod nazivom Tukididova zamka (Thucydides Trap)—pokazuje da sukobi često nastaju kada rastuća sila ugrozi postojeću. Allisonova analiza šesnaest povijesnih slučajeva kroz pet stoljeća pokazuje da je u dvanaest došlo do rata— obrazac koji govori više o strahu i osjećaju gubitka moći nego o samoj namjeri.
Kako Allison upozorava, „Krize koje bi inače bile obuzdane mogu pokrenuti lanac reakcija koje nitko nije planirao.”
Danas, dok Kina ekonomski i tehnološki sustiže i izaziva američku dominaciju, Tukididova zamka ponovno se nazire. No ispod same geopolitike, čini se da se odvija dublja igra, piše Eugen Brčić Jones u svojoj analizi objvaljenoj na portalu Geopolitika News.
Carstvo u padu: od Iraka do Irana
Sjedinjene Države pokazuju tipične znakove kasne faze carstva: preopterećenost ratovima, velike unutarnje podjele i ekonomiju koja previše živi od banaka i burze, a premalo od pravog rada i proizvodnje. Povijest je takve obrasce već vidjela.
Edward Gibbon u Povijesti opadanja i pada Rimskog Carstva opisuje kako unutarnja erozija, korupcija i gubitak građanske vrline dovode do propasti, dok je Oswald Spengler govorio o “zimi civilizacije,” fazi obilježenoj tehnokratijom, kulturnim umorom i koncentracijom moći. Paul Kennedy upozoravao je na “imperijalno prenaprezanje,” kada globalne ambicije nadmaše realne kapacitete.
Godine 2003. SAD su napale Irak pod izgovorom uništenja oružja za masovno uništenje. Oružje nikad nije pronađeno, podaci su bili manipulirani, a rat koji je trebao biti brz pretvorio se u dugogodišnju okupaciju, građanski rat i stotine tisuća mrtvih. Umjesto jačanja, Amerika se oslabila – bilionski troškovi, gubitak ugleda i buđenje neprijatelja.
Danas se iste tendencije ponavljaju u Iranu, samo brže i opasnije.
Prediktivna povijest i logika eskalacije
Novopridošli kinesko-kanadski komentator Jiang Xueqin, poznat po Youtube kanalu Predictive History, promatra ove cikluse kroz modernu prizmu teorije igara, povijesnih ponavljanja i povratnih petlji. Prema njemu, sile u opadanju postaju agresivnije upravo zato što gube tlo pod nogama.
Jiang, koji je već 2024. predvidio tri stvari: Donald Trumpov povratak, rat s Iranom i – najvažnije – američki poraz kroz dugotrajno iscrpljivanje, naglašava asimetrične oblike sukoba. Jeftini iranski dronovi i proxy mreže nameću ogromne troškove američkom vojno-industrijskom kompleksu, prijete Hormuzu, dižu cijene nafte i razotkrivaju unutarnje slabosti.
U takvom okružju rat prestaje biti pitanje pobjede, a postaje pitanje iscrpljivanja, izlaganja slabosti i kontrole narativa.
Trumpovi paradoksalni narativi – „potpuna pobjeda,” „pregovori su blizu,” „situacija je pod kontrolom” – zvuče poznato, baš kao 2003. A stvarnost na terenu ostaje mutna. Sve više ne slušamo stvarnost, nego njezinu verziju.
U predavanjima o „tajnoj povijesti,” Jiang razotkriva kako elite izmišljaju hijerarhije da bi legitimizirale nejednakost i kontrolirale percepciju stvarnosti. Irak 2003. bio je probni balon; Iran 2026. postaje završni čin američkog imperijalnog prenaprezanja.
Skrivene strukture: elite, mreže i kontinuitet
Ispod razine država postoji još jedan sloj— manje vidljiv, ali uporan: kontinuitet elita.
- Wright Mills opisivao je kako se vojna, politička i korporativna moć preklapaju, dok su Vilfredo Pareto i Gaetano Mosca tvrdili da društvima uvijek upravljaju organizirane manjine. Ono što se često naziva “dubokom državom,” oligarsima ili ideološkim blokovima može se preciznije opisati kao isprepleteni sustavi elita koji djeluju kroz institucije i preko granica.
Posebno je uočljiv utjecaj pro-izraelskih lobija u američkoj politici. Organizacija poput AIPAC-a (American Israel Public Affairs Committee) ima izuzetno snažan utjecaj u Kongresu, a značajan dio financijske i političke podrške Trumpovoj administraciji dolazio je od utjecajnih donatora poput Sheldona Adelsona i njegove supruge Miriam. Ovaj utjecaj proteže se i na ključne pozicije u Trumpovoj vladi, velike dijelove američkog biznisa i medijski prostor.
Ne moraju biti savršeno koordinirani niti u potpunosti usklađeni. Dovoljno je da dijele osnovni interes: očuvanje utjecaja u razdoblju nestabilnosti.
U takvim trenucima oni se ne povlače—oni se prilagođavaju.
Tajne mreže moći: Bill Cooper i skrivene elite
Bivši američki mornarički obavještajac i autsajderski teoretičar zavjere William Milton “Bill” Cooper u knjizi Behold a Pale Horse tvrdio je da se moć oduvijek temelji na skrivanju drevnog znanja, mudrosti i zabranjene znanosti. Elite – carevi, vlade i tajne organizacije – koriste makijavelističku strategiju: skrivaju istine o svijesti, naprednim tehnologijama i okultnim stvarnostima kako bi održale mase u neznanju i strahu. Cooper je upozoravao da se ta „zabranjena znanost” (nula-tačka energija, drevna astronomija, svijest kao pravo bogatstvo) drži pod ključem kako bi se spriječilo buđenje naroda koje bi moglo srušiti piramidu moći.
Irak i Iran savršeno potvrđuju tu tezu. Obavještajni podaci se filtriraju, mediji ponavljaju službenu verziju, a kritičari se marginaliziraju.
Tajna moći nije u sili, nego u oblikovanju narativa: „Mi donosimo slobodu i demokratiju”, dok se u pozadini dogovaraju energetski interesi, vojni profit i regionalna dominacija. Trumpove izjave o „pobjedi” u Iranu samo su najsvježiji primjer istog mehanizma koji su koristile sve tajne mreže kroz povijest.
Te organizacije nisu monolitna zavjera, već labavo povezane mreže ujedinjene zajedničkim interesima. UN-ova Agenda 2030, s pametnim gradovima, ugljičnim praćenjem, bezgotovinskim društvom, obveznim cijepljenjima i nadzornim tehnologijama, postaje suvremeni alat za istu svrhu.
„Do 2030. nećete imati ništa i bit ćete sretni” – uz prijedlog da jedemo bube – savršeno se uklapa u viziju u kojoj se stari imperijalni poredak ruši da bi se rodio novi, tehnokratski oblik kontrole. Big Tech, Big Pharma, Big Ag i vojno-industrijski kompleks konvergiraju prema istom cilju.
Globalna mreža kontrole
Kako se globalna moć preslaguje, sistemi—američki, kineski, evropski—počinju koristiti slične alate upravljanja.
Irak je pokazao kako rat postaje katalizator za veću kontrolu. Iran ubrzava taj proces: AI prati svaki korak, digitalni novac svaku transakciju, a „klimu” i „zdravlje” koriste kao izgovor za ograničavanje slobode.
Svaki element može izgledati racionalno sam za sebe, ali zajedno tvori mrežu nadzora i upravljanja koja podsjeća na Michel Foucaultov panoptikon. To ne mora biti rezultat jedinstvenog plana. Sustavi mogu spontano konvergirati jer odgovaraju na iste pritiske. Ali rezultat ostaje isti: svijet koji je istovremeno učinkovitiji i nadziraniji, povezaniji i ograničeniji.
Rat kao katalizator, kriza kao ubrzivač
Velike promjene rijetko dolaze mirno. Ratovi, krize i šokovi ubrzavaju procese koji bi inače trajali desetljećima.
Joseph Schumpeterova “kreativna destrukcija” opisuje kako se stari sustavi razgrađuju da bi nastali novi. U tom smislu, suvremeni sukobi nisu samo borbe za teritorij ili utjecaj, već i mehanizmi kroz koje se postojeći poredak testira i preoblikuje.
Nejasnoća ishoda u savremenim sukobima kao u Iranu — ko pobjeđuje, što znači pobjeda — nije slučajna. Ona odražava nestabilnost samog sistema.
Umjetna inteligencija: ključna nagrada novog poretka
Ono što ovu tranziciju razlikuje od svih prethodnih jest umjetna inteligencija.
U tom kontekstu, ideja da će se vlasništvo zamijeniti pristupom, a autonomija sudjelovanjem u digitalnim sustavima, više ne djeluje kao teorija, nego kao mogući smjer.
AI pojačava ono što je u Iraku počelo s tradicionalnim medijima: oblikovanje percepcije u realnom vremenu. AI nije samo tehnologija, već infrastruktura moći — alat za upravljanje ekonomijom, nadzorom, vojskom i informacijama. Tko definira njezina pravila, definira i granice unutar kojih svi ostali djeluju.
Ko kontrolira algoritme, taj kontrolira budućnost. Agenda 2030 samo daje institucionalni okvir za tu novu infrastrukturu moći.
Smjena straže: haos i prilagodba
Razdoblja tranzicije su haotična, Irak je rani znak dok je Iran završna faza.
Jiang opisuje tranzicije kao smjenu straže – trenutak kada se hijerarhije raspadaju i ponovno grade.
Unutar elita pojavljuju se različite strategije—eskalacija radi očuvanja dominacije, prilagodba multipolarnom svijetu, konsolidacija tehnoloških nadzora. Te strategije mogu izgledati kontradiktorno, ali su paralelni odgovori na isti problem.
Zato sistem danas djeluje istovremeno kontrolirano i haotično. Narativi se sudaraju, istine se razilaze, a autoritet gubi čvrstoću.
Unutarnja zamka
Američka avantura u Iranu, kao i ona u Iraku prije nje, nije samo vanjskopolitička pogreška. Ona je ogledalo unutarnje zamke u kojoj se imperij urušava kad počne vjerovati vlastitoj propagandi i skrivati istinu od vlastitog naroda.
Pad američke dominacije, uspon Kine i BRICS-a, širenje digitalnih sistema i rast AI-a ukazuju na duboku transformaciju. Istodobno, nemogućnost da se razluči istina — od bojišta do političkih izjava — otkriva borbu za samu stvarnost.
Tukididova zamka s Kinom samo je vanjski izraz iste bolesti. Kad hijerarhije postanu vidljive, a jaz između narativa i stvarnosti prevelik, autoritet slabi. Kad nestane vjera u službene priče – o oružju za masovno uništenje, o sreći bez vlasništva, o insektima kao spasiteljima – sustav se mijenja.
Zamka nije samo geopolitička. Ona je unutarnja.
Hoće li ova smjena straže dovesti do buđenja ili do još dublje tehnokratske tame, ovisi o tome hoćemo li probiti zavjesu skrivene mudrosti koju su elite stoljećima čuvale za sebe. U eri prediktivne povijesti, izbor je jasan: poricati zamku ili je razotkriti.
(TBT)
