REGIONAL
Novi savjetnik za nacionalnu sigurnost u administraciji
Donalda Trumpa, smatra kako je NATO 1999. zanemario činjenicu da ishod rata
zavisi i od “jugoslovenskih reakcija i inicijativa koje su se pokazale
nemoguće za predvidjeti”
FOTO: Trump, McMaster (AP)
Američki predsjednik Donald Trump imenovao je generala Herberta
Raymonda McMastera za savjetnika za nacionalnu bezbjednost. Prekaljeni
komandant poznat je po svom vođstvu u Iraku, pokazao se kao majstor obračuna sa
gerilskim i pobunjeničkim frakcijama, a mediji u SAD ga karakterišu i kao pravu
“intelektualnu gromadu”.
Njegova nagrađivana knjiga “Zanemarivanje dužnosti”
sugerisala je kako je zapravo strah komandanata američke vojske da se odupru
pritiscima političke agende Bijele kuće tokom rata u Vijetnamu bio jedan od
ključnih uzroka poraza.
McMaster je, osim knjige, veoma cijenjen i zbog uspjeha na
bojnom polju tokom dva rata u Iraku 1991. i 2003. godine, kao i zbog operacija
protiv Al Kaide u iračkom gradu Tal Afar 2005. godine. Kao takav, McMaster je
preko potreban glas u Bijeloj kući koju vode ideolozi bez ikakvog borbenog
iskustva.
Tokom svoje karijere u vojsci, McMaster je napisao brojne
eseje i analize rada američke vojske i njenih strateških ciljeva, među kojima
se ističe analiza pod naslovom “Pukotine u temelju: Transformacija odbrane
i polazna pretpostavka dominantnog znanja u budućem ratu”, u kojem se McMaster
iscrpno bavi NATO bombardovanjem Jugoslavije 1999. godine.
U poglavlju “Teorija ispred prakse”, koji počinje
citatom da “teorija ne može biti prihvaćena kao konačna, kad praksa
ukazuje drukčije”, McMaster se bavi strategijom za uspostavljanje dominacije
Američkog ratnog vazduhoplovstva na potencijalnim bojnim poljima budućnosti.
Dajući osvrt na NATO bombardovanje Jugoslavije, McMaster definiše
“hibris” – starogrčki pojam koji označava pretjerano samopouzdanje
koje dovodi do prekoračenja mogućnosti i tragičnog kraja – kao jedan od glavnih
uzroka loših rezultata američkih snaga u Srbiji.
McMaster smatra da su upozorenja na negativne efekte pretjeranog
samopouzdanja morala da budu ozbiljno shvaćena već u Somaliji 1992 – 1994
godine, kada je Washingtonsko polaganje nade u tehnologiju doživjelo težak
udarac. Tada je predsjednik SAD Bill Clinton odlučio da se umjesto na
projektile i bombe, više osloni na kopnene trupe koje bi dejstvovale sa, kako
navodi McMaster, “bezbjedne distance”.
“Balkan je postao test poligon za strategiju baziranu
na američkoj vojnoj tehnologiji”, piše McMaster i navodi kako su kombinovani napori
NATO vazduhoplovstva i hrvatsko-bošnjačkih trupa donijeli rezultate u Bosni
početkom devedesetih, jer su bili bazirani na “širokoj strategiji za
spajanje (vazdušnih operacija) sa komplementarnim kopnenim snagama”.
Ipak, ono što je naučeno početkom devedesetih u Jugoslaviji,
potpuno je zanemareno 1999. godine na Kosovu, piše McMaster.
“Kada se 1999. godine Clintonova administracija suočila
sa srpskom brutalnošću na Kosovu, akcenat rata bio je na precizne vazdušne
udare kao potencijalno rješenje za problem. Udari projektilima i bombardovanje,
koji su postajali sve efikasniji sa tehnološkim napretkom, izgledali su vrlo
privlačno administraciji koja je željela da upotrebi silu i umanji rizik ili izbjegne
neodobravanje javnosti ili kongresa”.
Prvobitni plan za operaciju “Saveznička sila”
podrazumijevao je petodnevnu vazdušnu kampanju koja bi primorala Slobodana
Miloševića da se povuče. “Postojalo je veliko samopouzdanje u ishod rata.
Okrnjena Jugoslavija bila je slaba država koja nije mogla da zaprijeti NATO
bazama ili linijama komunikacije… Samopouzdanje međutim, nije jednako
sigurnosti, čak ni kada je rat pri kraju”.
McMaster navodi kako je zbog Clintonovih manevara kojima je želio
da odloži kongresnu debatu o Jugoslaviji, otpisana upotreba kopnenih trupa i da
je na taj način izgubljena nada da će Milošević popustiti.
Osim problema unutar SAD, postojao je i manjak konsenzusa
povodom bombardovanja Jugoslavije i među samim NATO saveznicima – Grčka je
protestovala protiv operacija i nije ustupila svoje baze, dok su Italija i
Francuska bile “neodlučne”.
“Akcenat na što manjoj kolateralnoj šteti (među NATO
trupama) i želja da se održi konsenzus među saveznicima doveli su do razmirica
između visokih civilnih i vojnih zvaničnika, gdje su vojni zvaničnici smatrali
kako su ograničenja na upotrebu sile pretjerana… Operacija ‘Saveznička sila’
pokazala je kako su politička razmatranja neraskidivo povezana sa sprovođenjem
ratnih dejstava, kao i da nesigurnost ishoda rata crpi dijelom i iz interakcije
vojske sa političkim faktorima koji ometaju njihovu koheziju”.
FOTO: Solana (Profimedia)
Pretjerano samopouzdanje
Iskusni general kao krivca za ubijeđenost američkih vojnih
zvaničnika u ishod rata označava “linearno razmišljanje”. Prema
njegovom mišljenju, NATO je zanemario činjenicu da ishod zavisi i od
“jugoslovenskih reakcija i inicijativa koje su se pokazale nemoguće za predvidjeti”.
“Bez neophodne sile koju bi NATO upotrijebio kako bi
nametnuo svoju bolju Jugoslaviji i baziranjem inicijalnih akcija na
nerealističnim pretpostavkama o moći vazdušnih udara, Jugoslavija je preuzela
inicijativu ubrzo nakon što je rat počeo. Uprkos dobrih priprema i slabijeg
neprijatelja, NATO nije uspio da ostvari informacionu nadmoć. Mnogo se znalo o
neprijatelju, ali obavještajni podaci nisu bili dovoljni za praćenje srpske
armije. Loše vrijeme, oblaci, planinski šumovit teren umanjio je efikasnost
satelita, dronova i radara. Srpske odluke su iznenadile NATO uprkos brojnim
interakcija sa jugoslovenskim liderom Slobodanom Miloševićem tokom prethodne
četiri godine i prilike da se naprave detaljne obavještajne procjene”.
Dalje, McMaster piše kako je Milošević iskoristio situaciju
kako bi intenzivirao obračun sa Albancima:
“Milošević je predvidio poteze NATO i kontrirao im. Pomjerio
je trupe na granicu s Kosovom nekoliko nedjelja prije početka vazdušnih napada.
Kada je kampanja počela, te snage su izbacile albansku populaciju na ulice, oduzele
im lična dokumenta, opljačkale imovinu, spalile njihove kuće i pogurali ih kao
stoku ka makedonskoj i albanskoj granici. NATO je bio iznenađen i
nepripremljen. Vazdušna kampanja imala je neželjene posljedice – zapravo je
ubrzala brutalne operacije etničkog čišćenja koje je trebalo da zaustavi”.
Tako je petodnevna operacija, prerasla u višemjesečnu
kampanju.
“Iskustvo je razotkrilo opasnosti linearnog
razmišljanja i nespremnosti za interakciju do koje dolazi sa neprijateljem kada
rat počne”, smatra McMaster.
Poslije sedam dana bombardovanja, general Wesley Clark je primjetio
da se NATO suočava sa inteligentnim i sposobnim protivnikom koji nastoji da
obesmisli sve strategije. McMaster piše da, iako su srpske PVO snage bile veoma
zastarjele, one su primorale NATO avione da lete na velikim visinama, zbog čega
je identifikacija mete bila naročito teška.
“Također, koristili su inovativne metode da održe
radare aktivnima, a da ne budu pogođeni. Srbi su koristili nisko-tehnološkim taktikama i improvizacijom
kojom su oborili F-117 stelt lovca. Te taktike primorale su NATO da preusmjeri
35 odsto borbenih zaliha na obračun sa srpskom PVO. Srbi su naučili da prevare
i izmanipulišu američke obavještajce. Srpske snage su dozvoljavale izviđačkim
avionima da identifikuju mete, pa su ih onda mijenjale maketama. Oko 500 od
3.000 preciznih projektila pogodilo je ove makete.”
Uprkos očiglednom uvažavanju srpskih snaga na nivou
domišljatosti, McMaster glavnu krivicu za neuspjehe kampanje pripisuje
Sjedinjenim Državama.
“Sposobnost Srba da dođu do ozbiljnih obavještajnih
podataka o savezničkim operacijama, uprkos njihove tehnološke inferiornosti,
dovodi u pitanje komponentu poricanja u okviru ‘informacione superiornosti’,
čak i protiv neprijatelja sa veoma osnovnim sposobnosti. Srbi su evakuisali
određene mete čim su se našle na listi meta. Vjerovatno je da je jugoslovenska
vlada imala špijune u NATO štabu. Osim toga, špijuni stacionirani ispred Aviano
vazdušne baze, redovno su javljali kada avioni uzlijeću na misije”.
McMaster piše i kako su se srpske kopnene snage često
infiltrirale među civile i izbjeglice kako ih NATO ne bi locirao, što je
dodatno otežavalo zadatak Alijanse. General navodi kako se događalo da NATO iz
vazduha “vidi Albance raspršene po padinama brda, ali uopšte ne vidi
odakle ih Srbi napadaju”.
Prema mišljenju novog američkog savjetnika za nacionalnu
bezbjednost, NATO kampanja u Jugoslaviji 1999. godine doživjela je neuspjeh:
“Manje od 5 odsto srpskih borbenih sistema uništeno za 78 dana
bombardovanja. NATO napori da napadne kopnene trupe neprijatelja nisu uspjeli. Razmjere
neuspjeha postale su očigledne tek kada je rat bio gotov”, zaključuje McMaster.
Greške
McMaster navodi kako su dvosmislenosti u selekciji i
identifikaciji meta doveli do brojnih grešaka u bombardovanju, od kojih je
najveća udar na kinesku ambasadu u Beogradu.
“Greške su se događale ne zbog manjka informacija;
količina podataka i razdvajanju dobrih od loših informacija stvorili su
poteškoće… U vrijeme bombardovanja (kineske ambasade), planeri su bili pod
pritiskom da pronađu 2.000 meta u Srbiji, jer su mete za petodnevnu kampanju
istrošene. Ljudske greške, među kojima su i upotreba stare mape i neažurirana
mapa lokacija koje se ne smiju napadati, dovela je do greške. Bilo je još
najmanje 20 drugih incidenata “kolateralne štete” koja uključuje
bombardovanje bugarske teritorije, vozova, konvoja, škola i bolnica. Ove greške
dogodile su se uprkos velikoj disciplini pilota. Nakon incidenta u kojem je
ubijeno oko 80 albanskih izbjeglica, za koje su greškom pomislili da su konvoj,
general Lif, komandir jedinice koja je izvela napad, rekao je kako je u pitanju
‘veoma komplikovan scenario u kojem nikada neće biti moguće utvrditi sve
detalje”.
Prema McMasteru, kolateralna šteta i nerealistična
očekivanja doveli su do produbljivanja nesigurnosti i sve manje podrške
međunarodne zajednice.
“Kosovsko iskustvo pokazalo je da ekstremna tehnološka
superiornost ne vodi do informacione superiornosti i ne uklanja nesigurnost.
Srbi nisu bili jednak takmac. NATO je imao vazdušnu nadmoć i suočavao se sa
starom, minimalnom PVO. Srbi nisu mogli da ometaju NATO komunikacije i
informacione sisteme. Kosovo je pokazalo da uzroci nesigurnosti leže uglavnom
izvan dohvata tehnologije: u političkoj prirodi rata, njegovoj ljudskoj dimenziji,
složenosti i interakciji s neprijateljem… Na Kosovu, NATO je pretpostavio ubjeđenost
u ishod i bio je nespreman”, zaključuje McMaster.
Na kraju, američki general dodaje da je način na koji je
NATO vodio rat doveo do prolongiranja patnji kako Srba, tako i Albanaca. Glavni
problem bio je to što NATO nije iskoristio nadmoć u vazduhu, kako bi uspostavio
dominaciju na zemlji. Čim su efekti NATO operacija upareni sa diplomatskim
pritiscima i kopnenom ofanzivom takozvane “Oslobodilačke vojske Kosova”
(OVK), napori su urodili plodom i Milošević je morao da popusti, smatra
Mekmaster.
(TBT, Newsweek.rs)