Službeno saopćenje crnogorskog MVP-a, a i Kosovskog zvuči besprijekorno. Osuda “neisprovociranih napada”, poziv na deeskalaciju, briga za civile. To je jezik odgovorne diplomatije. Problem je što taj jezik u ovom slučaju ne opisuje stvarnost, već je pokušava zamijeniti narativom čija je svrha prije potvrda pripadnosti klubu nego analiza sukoba. Jer tvrdnja o “neisprovociranim” iranskim napadima nije geopolitička analiza – to je prihvaćanje unaprijed pripremljene teze. To je trenutak kada vanjska politika prestaje biti promišljanje nacionalnog interesa i postaje reproduciranje tuđeg govora.
Kada se izjave poput ove donose u savršenoj harmoniji s priopćenjima iz Washingtona, Tel Aviva i Bruxellesa, to nije znak istine, već znak zatvorenog sustava mišljenja. Konsenzus nije dokaz ispravnosti; on je često samo dokaz da je mehanizam koordinacije odradio svoj posao.
U ovom slučaju, mehanizam je odradio posao besprijekorno. Crna Gora i Kosovo su replicirali stavove velikih sila ne postavljajući pitanje: što ako je provokacija upravo ono što joj prethodi? Šta ako okupacija teritorija, sustavno slabljenje diplomatskih opcija i desetljeća ignoriranja rezolucija nisu “mir”, već plodno tlo za eskalaciju? Definirati “neisprovocirano” znači posjedovati moć definiranja stvarnosti. A tu moć Crna Gora upravo prepušta drugima, piše Logicno.
Ko ima koristi od ovakvog pozicioniranja?
Izravnu korist imaju oni čija se agresivna politika ovime relativizira. Kada se Iran etiketira kao iracionalni agresor koji napada “bez povoda”, automatizmom se legitimizira svaki potez njegovih protivnika kao “obrana” ili “uzvrat”. Time se stvara moralna sloboda za eskalaciju s druge strane. No, neizravna korist je dublja i opasnija.
Ovakve izjave jačaju poziciju onih unutar EU i NATO koji žele vidjeti zapadni Balkan kao pasivni rezonator, a ne kao subjekt s vlastitim analitičkim kapacitetima. To nije zlonamjerna zavjera, već logika međunarodnih odnosa: veliki igrači preferiraju one koji ne postavljaju neugodna pitanja. Regulatorno zarobljavanje ovdje ne funkcionira kroz novac, već kroz priznanje. Biti “dobar partner” znači biti predvidljiv. A predvidljivost se postiže odustajanjem od vlastitog promišljanja.
Dugoročni troškovi ovakve pozicije bit će vidljivi tek kada se ravnoteža snaga promijeni. Crna Gora i Kosovo se ovime ne svrstava na stranu “pravde”, već na stranu trenutno najjačeg bloka. Problem je što povijest Bliskog istoka ne poznaje trajne pobjednike, već samo privremene ravnoteže.
Danas se osuđuje Iran, sutra se može osuđivati Kazahstan, a prekosutra neko treći. Gdje će tada biti Crna Gora? I dalje će vjerno ponavljati ono što joj se diktira iz koordinacijskih sastanaka. No, hoće li taj glas imati težinu? Hoće li ga iko čuti kao nešto više od odjeka? Upravo se sada, u ovakvim naizgled rutinskim saopćenjima, gradi ili ruši buduća pregovaračka pozicija. Ako nemate vlastiti stav, vi niste partner – vi ste puki koreografski element u tuđoj predstavi.
Zato je ključno pitanje koje se nameće, a koje u službenom priopćenju ne postoji: gdje su crnogorski i kosovnski analitičari, gdje je domaća ekspertiza? Zar je moguće da u državi ne postoji nijedan um koji može samostalno secirati sukob u Zaljevu, već se moramo osloniti na gotove formulacije s Bruxelleskih hodnika?
To nije pitanje ponosa, već strateške kompetencije. Politika koja se ne oslanja na vlastitu pamet osuđena je na vječno zaostajanje. Domaći stručnjaci nisu tu da bi zadovoljili nacionalni ponos, već zato što samo oni mogu prepoznati gdje su interesi ove male države u globalnim lomovima. A interes male države nikada nije biti u prvom rovu napadačkog narativa.
Interes male države je zadržati prostor za manevriranje, zaštititi vlastite građane od posljedica tuđih ratova i nikada, ali nikada ne prihvatiti tuđu definiciju stvarnosti kao svoju.
Jer najgora vrsta ovisnosti nije ekonomska ili energetska – to je intelektualna ovisnost. Ona počinje nekritičkim prihvaćanjem konsenzusa i završava nesposobnošću da se uopće zamisli alternativa. A kada država izgubi sposobnost zamišljanja alternative, ona je prestala biti suverena. Postala je samo još jedan glas u zboru koji pjeva ono što mu dirigent odredi.
(TBT)
