Bivši reisul-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić podijelio je na svom Facebook profilu analizu imama Medžlisa Islamske zajednice Zenica i pročelnik tekije Pehare Džemala Salkića u kojem se upozorava na optužbe “internet predavača” kojima nastoje urušiti Islamsku zajednicu te obezvrijediti višestoljetnu praksa islama u Bosni i Hercegovini pod optužbama da se radi o “novotariji”.
Analizu šejha Džemala Salkića prenosimo u cijelosti:
„ U posljednje vrijeme svjedoci smo sve češćih optužbi da su višestoljetna praksa islama u Bosni i Hercegovini, djelovanje sufija, postojanje tekija, pa čak i institucionalni rad Islamske zajednice, navodno “novotarije” (bid‘ati) koje treba odbaciti. Takve tvrdnje zahtijevaju ozbiljan, argumentiran i smiren odgovor, lišen strasti, ali čvrsto utemeljen u historiji, teologiji i iskustvu našeg naroda.
Prije svega, važno je razumjeti da islam na prostorima Balkana nije nastao jučer niti je uvezen iz ideoloških laboratorija savremenog doba, a niti je formiran putem anonimnih internet predavača. Islam je na ove prostore došao prije više od pet stoljeća, a njegovu su duhovnu, obrazovnu i institucionalnu strukturu gradile generacije učenjaka, derviša, šejhova i imama.
Upravo su sufije, okupljene u tekijama, dale ogroman doprinos širenju i produbljivanju islamske duhovnosti, ne samo na Balkanu nego i širom svijeta. Dovoljno je prisjetiti se kako su tarikati poput Mevlevijskog, Nakšibendijskog, Kadirijskog …reda ostavili dubok trag u duhovnoj, kulturnoj i obrazovnoj historiji muslimanskih društava.
Zanemariti činjenicu
Optuživati tu tradiciju za “novotariju” znači zanemariti činjenicu da je upravo ta duhovna infrastruktura stoljećima čuvala vjeru, identitet i moralni poredak muslimana. U Bosni i Hercegovini institucionalni okvir te tradicije danas predstavlja Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, koja baštini kontinuitet uleme i organiziranog vjerskog života još od osmanskog perioda, preko austrougarskog vremena, pa sve do savremenog doba.
Ta institucija nije nastala kao ideološki projekt, nego kao potreba naroda da očuva vjeru, red i jedinstvo (ummet) u složenim historijskim okolnostima. Rušiti povjerenje u tu instituciju bez validnog znanja znači udarati u stub koji čuva jedinstvo muslimana na ovim prostorima.
Ironija je očita: oni koji druge optužuju za bid‘at često donose interpretacije i metode koje su strano tijelo u našoj tradiciji. Islam u Bosni bio je hanefijskog mezheba i maturidijskog akaida, prožet duhovnošću tesavvufa. Taj spoj je stoljećima davao stabilnost. Fragmentacija, tekfir, javno omalovažavanje uleme i institucija – to nisu metode klasičnih učenjaka. To su savremeni obrasci ideološkog aktivizma.
Pojam bid‘ata u islamskoj pravnoj i teološkoj tradiciji ima precizno značenje. Klasični učenjaci razlikovali su pokuđene novotarije od pohvalnih inovacija u organizacijskom i društvenom smislu. Uvođenje medresa, sistematizacija islamskih nauka, izgradnja minareta, štampanje mushafa – sve su to historijski procesi koji nisu postojali u formi u kojoj ih danas poznajemo u prvom stoljeću islama, ali ih niko razuman ne smatra devijacijom vjere. Stoga je intelektualno neodgovorno i teološki neutemeljeno paušalno etiketirati cjelokupnu duhovnu i institucionalnu tradiciju jednog naroda kao “novotariju”.
Ako ćemo citirati hadis Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Svaka novotarija je zabluda” – tada moramo znati kako su ga razumjeli ashabi i klasični učenjaci, a ne kako ga danas tumače samoproglašeni čuvari islama bez lanca znanja (seneda).
Podsjetimo: drugi halifa, Omer ibn el-Hattab, kada je organiirao zajednički teravih-namaz u džematu, rekao je: “Divna li je ovo novotarija (ni‘metul-bid‘a hazihi).” Da li je Omer, radijallahu anhu, uvodio zabludu? Ili je pokazao da postoji razlika između jezičke i šerijatske upotrebe pojma bid‘at?
Paradoksalno je da oni koji najglasnije govore o “povratku izvornom islamu” često dolaze sa tumačenjima i praksama koje historijski nisu bile prisutne na ovim prostorima. Umjesto da grade na već postojećem, organski razvijenom i stoljećima provjerenom razumijevanju vjere, oni uvode rigidne obrasce mišljenja koji razbijaju jedinstvo zajednice. Čast izuzecima – jer ne može se svaka kritika poistovjetiti sa zlom namjerom – ali ostaje činjenica da su mnoge takve inicijative proizvele podjele, nepovjerenje i fragmentaciju ummeta.
Historija nas uči da su muslimani bili snažni onda kada su poštovali svoje učenjake, svoje šejhove i svoje institucije. Dok su se cijenili znanje, adab (duhovni odgoj) i hijerarhija odgovornosti, muslimanski svijet je bio civilizacijski predvodnik. Sufijska duhovnost nije bila bijeg od svijeta, nego njegova moralna korekcija. Tekije nisu bile centri izolacije, nego mjesta obrazovanja, solidarnosti i socijalne brige. U njima su se formirali ljudi koji su nosili vjeru i etiku u javni prostor.
Napadi na hodže i imame, koji dijele sudbinu svoga naroda “i u radosti i u žalosti”, posebno su nepravedni. To su ljudi koji predvode narod u svakom vremenu, poučavaju djecu u mektebima, obilaze bolesne, mire zavađene i stoje uz svoje džematlije u najtežim trenucima. Diskreditirati takve ljude bez ozbiljnog znanja i odgovornosti znači potkopavati temelje zajednice.
Treba jasno reći: očuvanje institucionalnog i duhovnog kontinuiteta islama u Bosni i Hercegovini nije stvar nostalgije, nego pitanje opstanka. Razbijanje tog kontinuiteta u mnoštvo frakcija ne vodi “čistoti vjere”, nego slabljenju muslimana kao zajednice. Historijsko iskustvo pokazuje da podijeljeni muslimani postaju lahak plijen političkih i ideoloških manipulacija.
Nije improvizacija
Islam na Balkanu nije improvizacija. On je plod stoljetnog rada učenjaka, derviša i institucija koje su hizmetile vjeri i narodu. Bid‘at nije u onome što je organski izraslo iz života zajednice i potvrđeno učenjem uleme; mnogo je veća opasnost u ideološkim uvozima koji, pod plaštom reforme, razaraju jedinstvo i povjerenje.
Uzvišeni Allah kaže: “I uhvatite se, svi, zajedno, za Allahovo uže i nemojte se razjedinjavati!” (Ali ‘Imran, 103)
I kaže: “One koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili – ti nemaš ništa s njima.” (El-En‘am, 159)
Ko danas razbija safove? Ko unosi sumnju u ulemu? Ko ruši povjerenje u institucije? Ko muslimane dijeli na “ispravne” i “zabludjele” na osnovu vlastitog uskog razumijevanja? To nije put ehli-sunneta. To je put fitne.
Muslimani nisu oslabili zbog institucionalnog uspostavljanja islamske zajednice, niti tesavvufa. Nisu oslabili zbog mevluda i kelimei-tevhida. Oslabili su kada su počeli jedni druge osuđivati i rušiti međusobno povjerenje.
Islam u Bosni nije bid‘at. On je plod stoljetnog znanja, duhovnosti i institucionalne odgovornosti. Sufije nisu razbijači ummeta, nego njegovi historijski graditelji. Islamska zajednica nije prepreka vjeri, nego njen čuvar u ovom vremenu.
Ako tražimo bid‘at, onda ga trebamo tražiti u ideologijama koje prekidaju lanac znanja, ruše povjerenje u ulemu i fragmentiraju zajednicu pod plaštom “čistoće”.
Naš put nije put anarhije u vjeri. Naš put je put znanja, adaba, institucije i jedinstva. Ko želi dobro ovom narodu – gradit će. Ko želi smutnju – rušit će.
(TBT)
