Fotografija na kojoj se Jeffrey Epstein rukuje s Papa Ivan Pavao II nije benigni kuriozitet, niti puki “uhvaćeni trenutak”. Sve se krije, posebno veza Vatikana s Epsteinom i Robertom Maxwellom, dva moguća špijuna Mossada. Upravo zato izaziva nelagodu. Ne zato što dokazuje zavjeru, nego zato što razotkriva kako moć funkcionira kada se susretne s institucijom koja se voli prikazivati kao moralni autoritet iznad politike, financija i društvenih mreža.
Crkva se opravdava da je to bilo slučano i da Vatikan za tu posjetu nije znao jer se radilo o javnoj audijencii: Kažu da nemaju u arhivi niti jednu fotografiju. međutim ipak treba uključiti logiku.
Krenimo od onoga što se ne može osporiti. Epstein nije mogao doći u prostor u kojem se Papa rukuje s posjetiteljima bez ikakve provjere. Vatikan nije stadion treće lige Kašine, niti je Papa figura kojoj se može prići spontano, ma kako “javna” audijencija bila.
Pristup unutarnjim prostorima, osobito onima u kojima dolazi do osobnog kontakta, uvijek ide kroz organizirani okvir. Netko je Epsteina morao uključiti u taj okvir. To ne znači da ga je Papa osobno pozvao, ali znači da je bio dio mreže koja ima legitiman prolaz kroz vrata.
U toj mreži ključna figura nije bio Epstein, nego Ghislaine Maxwell, a iza nje stoji ime koje se uporno pokušava gurnuti u fusnotu: Robert Maxwell. Njezin otac nije bio beznačajan izdavač niti običan poslovni čovjek, nego akter duboko upleten u jednu od najvećih financijskih afera u povijesti Vatikana a vjerovatno i špijun Mossada, aferu Banco Ambrosiano. Ta afera nije mit, niti teorija, nego dokumentirana povijesna činjenica koja je Vatikanu nanijela reputacijsku i financijsku štetu golemih razmjera.
Reći da je to bila “stara rana” tehnički je tačno, ali i opasno umirujuće. Institucije možda arhiviraju probleme, ali mreže ljudi, interesa i sjećanja ne nestaju administrativnim potezom.
Prezime Maxwell u vatikanskim financijskim i diplomatskim krugovima nije bilo nepoznato, niti neutralno. I upravo zato je nerealno tvrditi da je kći takvog čovjeka ulazila u te prostore kao tabula rasa, bez ikakvog naslijeđenog kapitala, dobrog ili lošeg.
Epstein se u toj priči pojavljuje kao sekundarni, ali indikativan lik. Nema dokaza da je Vatikan imao interes za njega, ali ima dovoljno razloga za sumnju da je sistem bio slijep za ono što je predstavljao. U trenutku susreta nije bio javno kompromitiran, ali je već tada bio dio zatvorenog kruga ekstremno bogatih i utjecajnih ljudi koji se kreću tamo gdje se običnima ne gleda osobna iskaznica, nego preporuka. To nije slučajnost, nego obrazac.
Najproblematičniji dio cijele priče nije to što ne znamo tačan datum ili ime osobe koja je organizirala susret. Problem je što sistem nije imao mehanizam, ni volju, da se zapita koga zapravo propušta.
Fotografija je ostala jedini trag, izvan službenih arhiva, kao da je sama po sebi smetnja narativu. Da je Epstein bio doista nevažan, slika ne bi izazivala toliku potrebu za objašnjavanjem. A da je bio važan, tragova bi bilo više.
Ovdje se ne radi o dokazivanju da je Papa znao ko je Epstein, niti o tvrdnji da je Vatikan svjesno štitio kriminalca. Radi se o nečemu prizemnijem i zato opasnijem. O kontinuitetu elite koja preživljava afere, o sustavu koji oprašta vlastitim mrežama i o instituciji koja je spremna zaboraviti neugodne kontekste čim su formalno zatvoreni. Epstein se u tom okviru nije pojavio slučajno, nego očekivano.
Možda će se u budućnosti pojaviti dokumenti koji će ovu priču rasvijetliti jasnije. Možda neće. No već sada je jasno da umanjivanje tog susreta, svođenje svega na “javnu audijenciju” i “slučajnu fotografiju”, više govori o našoj potrebi da vjerujemo u uredan svijet nego o stvarnom načinu na koji moć cirkulira.
Ako se za nekoliko mjeseci pokaže da je iza te fotografije stajalo više nego što danas možemo dokazati, iznenađeni mogu biti samo oni koji su svjesno odbijali vidjeti kako se vrata uopće otvaraju. Pratimo situaciju…
(TBT)
