GEOPOLITIKA
Nema sumnje da Bijela kuća raspolaže sredstvima potrebnim da
Njemačku prinudi na promjenu svoje ekonomske politike, uključujući i
posvećenost očuvanju eura
FOTO: Merkel (Reuters)
Samo nedjelju dana nakon inauguracije Donalda Trumpa,
njegova administracija najavila je pripreme za globalni ekonomski rat.
Monetarni sukob koji je u planu Bijele kuće neće pogoditi samo Kinu, za koju se
smatra da već duže vrijeme „vara“ u igri globalizacije, već i Njemačku.
Peter Navaro, čelnik Nacionalnog trgovinskog savjeta SAD-a
tvrdi da ta država manipuliše vrijednošću valute da bi „iskorištavala“ kako
svoje susjede, tako i SAD. Jasno je da Sjedinjene Države Evropsku uniju sada
posmatraju kao zajednicu čiji je glavni ekonomski cilj zaštita interesa Njemačke
i koja je malo šta osim njenog instrumenta, kako je i sam Trump to rekao.
Ovaj strah od Njemačke je u isto vrijeme i manifestacije
neobične paranoje, ali i ideja koja je dugo opstajala u pojedinim ekonomskim
krugovima. Nema sumnje da Bijela kuća raspolaže sredstvima potrebnim da Njemačku
prinudi na promjenu njene ekonomske politike, uključujući tu i posvećenost
očuvanju eura, već upravo sada počinje i da ih primjenjuje.
Historijski gledano, prva kritika Njemačke na račun
evropskog monetarnog sistema upućena je još tokom osme decenije prošlog vijeka.
Taj sistem, koji je evropske valute držao u tačno određenom, stabilnom odnosu,
bio je samo kopija sistema iz Bretton Woodsa ustanovljenog 1944. godine,
nastala kao odgovor na monetarne manipulacije američkog predsjednika Jimmyja
Cartera.
Međutim, od početka je postojala sumnja da uvezivanjem vrijednosti
evropskih valuta Njemačka pokušava da stekne trgovinske prednosti. Tokom ranih
osamdesetih godina 20. vijeka, britanski laburista Denis Healey je evropski
monetarni sistem nazvao njemačkim reketom. On je tvrdio da njegov kolega, Manfred
Lahnstein, očekuje da taj sistem ograniči mogućnost ostalih valuta da obore
svoju vrijednost i na taj način osigura prosperitet njemačkog izvoza na račun bijede
u drugim dijelovima Evrope. Tako bi Nijemci ekonomijom postigli ono što u dva
navrata nisu uspjeli ratom.
Ono što je u vezi s ovom teorijom čudno jeste činjenica da
je ona mnogo popularnija u Americi i Britaniji, nego u kontinentalnoj Evropi.
Ukoliko je Njemačka prigrabljivala više nego što joj pripada, zar to ne bi i
drugi primjetili? I zar se oslabljivanje ekonomskih partnera ne bi pokazalo
vrlo kratkovidom strategijom (gorom od katastrofalnog Schlieffenovog ratnog
plana iz jeseni 1914. godine)? Za Njemačku i Francusku, zajednička valuta (a prije
toga fiksni valutni odnosi) značila je ne samo lakšu trgovinsku razmjenu, već i
sprečavanje bilo čijih pojedinačnih manipulacija pomoću deprecijacije sopstvene
valute.
Prethodne američke administracije, uključujući i Obaminu,
dugo su se brinule oko razmjera njemačkog suficita, posebno u svjetlu njihovih
spoljnih investicija koje su odražavale višak nastao odsustvom domaće
potrošnje. Međutim, ovo je ranije tumačeno ne kao namjerna ekonomska
manipulacija, već prosto pogrešna ekonomska politika kojoj se Washington i
usprotivio. Tokom sastanka grupe G20 u Seulu 2010. godine, SAD su pokušale da
ograniče budžetski suficit na 4% ukupnog BDP-a države o kojoj je riječ. Njemački
suficit, koji će u relativnom pogledu uskoro nadmašiti i kineski, mnogo je veći
od ovoga. Prema procjenama MMF-a , 2017. godine on će iznostiti 8,1% BDP-a, dok
je u slučaju Kine ta stopa svega 1,6%.
Navaro tvrdi da je „podcijenjeni euro“ zapravo prerušena njemačka
marka ispod svoje realne tržišne vrijednosti. Ekonomsku sliku sličnu Njemačkoj
ima i Švicarska. Nakon finansijske krize iz 2008. godine, švicarski franak je
značajno ojačao u odnosu na dolar i euro. Švicarska narodna banka se neko vrijeme
protivila ovom trendu, ali je popustila 2015. Švicarski suficit je još veći od njemačkog,
i predviđen je po stopi od 8,95% za 2017. godinu.
Ukratko rečeno, švicarska makroekonomska slika odaje procjep
između velikih ušteđevina i malih domaćin investicija, što nema veze s
trgovinskom manipulacijom i ne može se riješiti aprecijacijom valute koju je
ova država u više navrata pokušala, na štetu mnogih vitalnih privrednih
sektora.
FOTO: (AP)
Problem u slučaju Njemačke leži u njenoj domaćoj politici.
Poput švicarske banke koja je obarala vrijednost franka kupovinom euroobveznica,
tako je i njemačka Centralna banka kupovala hartije od vrijednosti zemalja s
juga starog kontinenta. Vrijednost tih papira krajem prošle godine iznosila je
751 milijardu eura. Cilj njemačke politike u ovom slučaju nije obaranje vrijednosti
eura, već čuvanje eurozone od raspada.
Problem Njemačke leži u činjenici da zemlje južne Evrope
gube velike količine novca, naročito u svjetlu pokušaja Evropske centralne
banke da stimuliše njihov rast izdajom hartija od vrijednosti. Do takve
politike je došlo ne samo usljed pritiska siromašnijih članica EU, već i
Sjedinjenih Država u cilju očuvanja eura. Prema tome, njemačka potraživanja
rastu usljed same postavke ovakvog finansijskog sistema, a ne usljed bilo
kakvih manipulacija.
Zahtjevi Navara i Trumpa učinkoviti su upravo zbog slabog
političkog položaja Njemačke u datom slučaju. Kupovina novih hartija od vrijednosti
siromašnih članica Unije u Njemačkoj je mnogo nepopularnija nego što su kineske
rezerve u dolarima problem za SAD. Nijemce ne brine njihov uspjeh u spoljnoj
trgovini, već pouzdanost papira koje tim uspjehom kupuju.
Prema tome, američki napadi direktno pogađaju njemačku
unutarpolitičku scenu i kritičare Angele Merkel snabdijevanju snažnim materijalom
uoči predstojećih izbora, kako u pogledu finansijske, tako i u pogledu izbjegličke
krize. Novi američki ambasador u EU, Ted Maloh, kladio se da će doći do raspada
eurozone.
No, dokle bi nas taj raspad doveo? On bi oslabio evropsku
konkurentnost na trećim tržištima a domaće učinio žrtvom obnovljenih trzavica i
nacionalnih rivalstava. Amerikanci su kroz historiju posmatrali Evropu kao stub
stabilnosti u nesigurnom svjetu. Sada, oni priželjkuju i politički i ekonomski
nestabilan kontinent, slično Americi koju je Trump naslijedio.
(TBT,FP, Newsweekrs)
