Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Donald Trump nikada nije bio čovjek delikatnosti. Suptilnost nije alat u njegovom arsenalu, niti suzdržanost.
Ipak, čak i po njegovim vlastitim teatarskim standardima, kada je američki predsjednik opisao sjedeću američku kongresnicu kao “smeće” tokom sastanka kabineta Bijele kuće ranije ove sedmice – proširujući uvredu na zajednice koje ona predstavlja – to je označilo novi pad u političku pokvarenost.
U tom jednom trenutku, Trump je prekršio ne samo norme javnog diskursa već i same principe pluralizma i jednakosti ugrađene u američki Ustav. Predsjedništvo, nekada obavijeno – ma koliko nesavršeno – jezikom dostojanstva, svedeno je na megafon za zlobu.
Njegova meta, kao i toliko puta, bila je Ilhan Omar: briljantna, samopouzdana Somalijka, Crnkinja muslimanka koja je postala utjelovljenje svega što Trump ne može tolerisati: Islam, Afriku, imigraciju i inteligentne žene koje odbijaju da se smanje u njegovom prisustvu.
Ono što je počelo kao rutinski napad na demokratskog protivnika brzo se metastaziralo u verbalni napad na cijeli segment američkog društva. “Ilhan Omar je smeće, njeni prijatelji su smeće… ne želimo ih u našoj zemlji,” izjavio je, kao da izdaje nalog za iseljenje umjesto da se obraća izabranoj predstavnici.
Tokom godina, Omar je postala simbolički fokus Trumpove politike žalbi. On spominje njeno ime sa opsesivnom regularnošću, često bez povoda, kao da je lični protivnik koji progoni njegovu političku imaginaciju.
U njoj, on kondenzuje sve što se boji i prezire: hidžab, Afriku, migraciju, muslimanstvo, ženstvenost, autonomiju. Svaka uvreda je dizajnirana ne samo da je rani, već da disciplinuje svakoga ko joj liči.
U Ilhan Omar, Trump kondenzuje sve što se boji i prezire: hidžab, Afriku, migraciju, muslimanstvo, ženstvenost, autonomiju
Ali obrazac se proteže daleko izvan Ilhan Omar.
Trumpova retorika postala je virulentnija kako se njegovi politički neuspesi produbljuju i njegova moralna praznina dalje otkriva.
On napada novinare, ismijava strane akcente, demonizuje migrante i vrijeđa muslimane, Afrikance i Latinoamerikance sa ritualnom regularnošću.
Ovo nije impulsivnost; to je metoda. To je politička teologija osnovana na degradaciji Drugog.
Ono što izdvaja Trumpa nije originalnost njegovog rasizma, već njegova drskost. Stare kode – dog-whistles, vjerovatna poricanje, sram – su odbačene.
Ono što je nekada šaputano sada se pjeva. Ono što je nekada puzalo po rubovima sada korača u centru moći.
Trumpova toksična politika
Posljedice Trumpovog oslobođenog fanatizma su neposredne i groteskne.
Republikanska kandidatkinja za Kongres u Teksasu napravila je pomahnitalu objavu da se kandiduje da “istjera svakog prljavog muslimana iz Teksasa”, svodeći milione američkih građana u jednu uvredu u jednom dahu.
Kada ju je izazvao voditelj talk showa Piers Morgan tokom živog emitovanja, ona je udvostručila, nudeći bujicu neznanja, arogancije i gole mržnje kao politički kredencijal. Ovo je trumpijanski ekosistem u punom cvatu: glasno, nepismeno, bez srama.
Ove figure ne samo da prate Trumpa; one su njegov odraz.
Spektakl bi graničio sa mračnim humorom da nije tako opasan: migrantkinja sama sada kampanjuje kao imigracioni inkvizitor, povlačeći ljestve iza sebe sa performativnim žarom.
Postoji nešto gotovo parodično u partiji koja se ogrće u Zvijezde i pruge dok izvozi svoj moralni glas kandidatima koji zvuče kao da su ispuzali iz internet kloake.
To što Republikanska partija dozvoljava joj da se kandiduje u 31. kongresnoj utrci nije samo politička pogreška; to je ideološko samootkrivanje.
Trump i njegova evanđeoska pratnja ne stvaraju nove mržnje; oni peru stare. Jezik sada bacan na muslimane gotovo savršeno odražava retoriku nekada korištenu da se liši Crnaca i drugih obojenih ljudi njihove humanosti.
Meta se mijenja; mašinerija ne.
Insistirati da je islamofobija kritika vjerovanja umjesto ljudi je trik rukom koji graniči sa farcom.
U američkom kontekstu, muslimani su većinski Crnci, smeđi i Azijci – upravo one populacije dugo označene za rasnu podređenost. Mržnja prema islamu ovdje nije teološka; ona je rasna, obavijena u religijski kostim.
Rasni projekat
Nakon 9/11, vokabular “ekstremizma” i “radikalizma” postao je elastičan dovoljno da uhvati cijele zajednice pod plaštom sigurnosti.
Ali čak i taj izgovor sada se raspada. Sa Trumpom, suptilnost je javno umrla. Islam je postao eksplicitno “opasan” i muslimani “zli”. Razlika je nestala. Dokazi su postali irelevantni. Nijansa je proglašena nepatriotskom.
Ono što Trump ne može tolerisati – i najvjerovatnije ne može shvatiti – je da u dobu demografske transformacije i globalne međuzavisnosti, islam više nije pozicioniran na margini američkog života. On je utkan u njegove gradove, institucije, rad i kulturu.
Muslimani više nisu posjetioci američke priče; oni su među njenim autorima.
Ipak, Trumpove mržnje su izuzetno selektivne. Njegov bijes prema muslimanima, Afrikancima i migrantima nestaje trenutno kada se suoči sa naftom, oružjem i obscenom bogatstvom.
Trump mrzi muslimane, ali voli njihov novac. Isti čovjek koji ismijava muslimanske izbjeglice sija od divljenja pred muslimanskim monarsima. On se hvali da se vratio iz Zaljeva – rodnog mjesta islama – natovaren sa “$4 triliona” u poslovima, brojkom naduvanom kao njegov ego.
On govori o autokratama sa nježnošću koju nikada nije pružio urbanim siromašnima ili raseljenim migrantima. Kao da je njegov moralni kompas kalibriran isključivo u petro-dolarima.
Ovo je moralna aritmetika trumpizma: prezir prema slabima, poštovanje prema moćnima. Ako ste siromašni, smeđi, musliman i raseljeni, vi ste višak. Ako ste bogati, korumpirani i korisni, vi ste “nevjerovatni”.
Trump miješa moć sa vrlinom i ranjivost sa bezvrijednošću. On udara prema dolje sa uživanjem i kleči prema gore bez srama. Ovo nije realizam; to je moralna bijeda uzdignuta u vladajuću filozofiju.
Dvije Amerike se sudaraju
Trumpizam, u svojoj srži, nije aberacija već uskrsnuće: reanimacija američkog rasističkog kolonijalnog vjerovanja u suvremenom kostimu.
Stvarna borba nije lični duel između Trumpa i Omar, već sudar između dvije nepomirljive Amerike
SAD su uvijek bile podijeljene između dvije nepomirljive impulse: jedne koja gestikulira prema slobodi, konstitucionalizmu i ljudskoj jednakosti, i druge izgrađene na istrebljenju, ropstvu i rasnoj hijerarhiji.
Trump ne oklijeva između ovih Amerika. On bira i otvoreno se poravnava sa tradicijom dominacije i ogrće je u zastavu.
Ovo naslijeđe nije mrtvo. Ono opstaje u sjećanju, u institucionalnim refleksima, u političkom podsvjesnom – posebno među segmentima bijele evanđeoske Amerike za koju demografska promjena čita se kao egzistencijalna prijetnja.
Trump nije prizvao ovaj spektar iz ničega; on mu je samo dao scenu, mikrofon i pokret.
Ipak, konačna ironija ostaje neizbježna: Amerika koju Trump želi odbiti već je ovdje. Ona je multirasna, multivjerska, nepovratno pluralna. Govori mnoge jezike. Nosi mnoga lica. Obožava na mnoge načine. Glasuje. Piše zakone. Podučava djecu. Gradi gradove. Ne traži dozvolu da postoji.
Ilhan Omar utjelovljuje tu nepovratnost.
To je upravo zašto Trump i njegovi ideološki slični je progone sa takvom otrovnošću. Ona nije samo politički protivnik; ona je konvergencija svega što ova administracija želi izbrisati iz vida: muslimanka, Afrikanka, imigrantkinja, žena, artikulisana, izabrana.
U njenom prisustvu, sve Trumpove anksioznosti dobijaju lice. Ona je budućnost koja hoda otvoreno kroz sadašnjost.
Stvarna borba, dakle, nije lični duel između Trumpa i Omar, već sudar između dvije nepomirljive Amerike: jedne embalzirane u mitologiziranom, rasnom prošlosti i druge koja gura naprijed, nesavršena, pluralna i nezaustavljiva.
Ono što visi u ravnoteži nije samo politički konkurs već da li će Sjedinjene Države nastaviti klečati pred resentimanima koje Trump paradira kao politiku, ili konačno suočiti se i prihvatiti zemlju koju je već postala.
(TBT, MEE)
