Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Na ulazu u Robben Island nalazi se ploča sa riječima njegovog najpoznatijeg zatvorenika, broj 46664:
„Kaže se da niko zaista ne poznaje neku naciju dok ne vidi njene zatvore. Nacija se ne mjeri po tome kako tretira svoje najbolje građane, nego najgore.“
Riječi Nelsona Mandele danas odzvanjaju kao mračno upozorenje nad stanjem države Izrael.
Tijela 345 Palestinaca koji su nestali nakon izraelske invazije na Gazu prije dvije godine vraćena su u bolnicu Nasser u Khan Younisu. Mnogi su do neprepoznatljivosti izmijenjeni, pa je identifikovano tek 99 njih. Novinarka Maha Hussaini opisala je bolan proces identifikacije, pri čemu rodbina i ljekari bez potrebne opreme pokušavaju utvrditi način smrti žrtava.
Svjedočanstva pokazuju teška zlostavljanja tokom pritvora. Mnogi porodice su pronašle tragove teškog nasilja i ponižavanja. Palestinski ljekari navode da se u nekim slučajevima uzimaju dijelovi tijela radi identifikacije, što kod rodbine izaziva sumnje u još ozbiljnije zloupotrebe.
Preživjeli zatvorenici govore o metodama koje uključuju fizičko i psihičko zlostavljanje. Organizacija B’Tselem bilježi da su specijalne jedinice upadale u ćelije i teško tukle pritvorenike. U jednom slučaju zatvorenik je preminuo nakon takvog nasilja, a vojska je potom optužila zatvorenike da su oni krivi.
Drugi svjedoci, u izjavama organizacijama za ljudska prava, navode primjere ponižavanja, prisilnih položaja, prijetnji i grubog postupanja, uključujući situacije u kojima je očito da je namjera bila slamanje dostojanstva i identiteta zatvorenika.
Ovi opisi nisu izolovani – postoje brojni izvještaji o sistematskom nasilju u izraelskim zatvorima i pritvornim centrima.
Sistem duboke represije
Komitet UN-a protiv torture u novembru je objavio da Izrael primjenjuje „de facto državnu politiku organizovane i raširene torture“. Izvještaji uključuju teške oblike fizičkog kažnjavanja i ponižavanja.
Izvještaj Ureda javnog branioca Izraela, institucije iz samog pravosudnog sistema, navodi ekstremno pretrpavanje, glad i svakodnevno nasilje, opisujući stanje kao „jednu od najtežih kriza pritvora koje je država ikad imala“.
Uprkos svemu, samo jedan izraelski vojnik je procesuiran, dok su drugi – čak i nakon što su objavljeni snimci zlostavljanja – nastupali u javnosti, prikrivajući identitet, i tvrdili da su žrtve „napada na ugled izraelske vojske“.
Zviždačica koja je otkrila snimke bila je primorana napustiti funkciju. Premijer Netanyahu osudio je ne zločine, već „štetu nanesenu ugledu države“.
Prema podacima organizacija za prava zatvorenika, oko milion Palestinaca uhapšen je od 1967. godine, uključujući desetine hiljada žena i djece. Riječ je o jednoj od najvećih populacija političkih zatvorenika u modernoj historiji.
Trenutno je više od 9.000 Palestinaca u izraelskim zatvorima, a preko 3.300 se drži u „administrativnom pritvoru“ – bez optužnice i bez suđenja.
Ben Gvir i politika ekstremne represije
Ministar nacionalne sigurnosti Itamar Ben Gvir usmjerio je svoj mandat na pogoršavanje uslova za palestinske zatvorenike: smanjenje obroka, ograničavanje vode, zabrana knjiga i kolektivnih aktivnosti. Sada zagovara zakon kojim bi se uvela smrtna kazna za Palestince optužene za „terorizam“.
Jedna od sponzora zakona izjavila je: „Ne postoji takva stvar kao što je jevrejski terorista.“
Ovo je otvoren korak prema dvostrukom pravosuđu zasnovanom na etničkoj pripadnosti.
Smrtna kazna nikada nije bila korištena u izraelskim vojnim sudovima na okupiranim teritorijama, ali sada dobija podršku iz najviših struktura vlasti.
Mandela i današnji palestinski zatvorenici
Kao što su južnoafrički zatvori čuvali ključne ličnosti borbe protiv aparthejda, tako su izraelski zatvori danas puni palestinskih vođa koji su sposobni pregovarati o miru. Među njima su Marwan Barghouti, Ahmad Saadat, Hassan Salameh i mnogi drugi.
Međunarodna kampanja za oslobađanje Barghoutija poziva se na isti princip koji je važio za Mandele:
„Samo slobodni ljudi mogu pregovarati. Zatvorenici ne mogu sklapati sporazume.“
Trend u Izraelu, pod utjecajem ekstremne desnice, vodi zemlju u stanje trajnog sukoba – ne samo s Palestincima nego i sa susjednim državama – gdje se politički cilj sve više oblikuje kao religijski rat.
Zaključak
Ako međunarodna zajednica zaista želi mir, oslobađanje svih palestinskih zatvorenika mora postati centralni zahtjev globalne kampanje pritiska i sankcija. Pokrenuta je međunarodna kampanja s crvenim trakama, pozivajući na oslobađanje svih pritvorenih Palestinaca.
One koji naređuju, sprovode ili slave nasilje nad pritvorenicima, autor poziva da se suoče s jednakim suđenjem kakvo je imao Eichmann – jer, kako navodi, njihova djela govore da su njegovi ideološki nasljednici.
(TBT, MEE)
