TEME
Bog je, valjda, samo jednom pogledao Sarajevo. Uoči
otvaranja Zimskih olimpijskih igara 1984. nebo je bilo čisto, a staze bez bijelog
pokrivača. A onda se, baš na dan svečanog otvaranja na Koševu, snijeg sručio na
sarajevska brda. I fešta je bila upotpunjena
FOTO: (Profimedia)
Bog je, valjda, samo jednom pogledao Sarajevo. Uoči
otvaranja Zimskih olimpijskih igara 1984. nebo je bilo čisto, a staze bez bijelog
pokrivača. A onda se, baš na dan svečanog otvaranja na Koševu, snijeg sručio na
sarajevska brda. I fešta je bila upotpunjena. Nije za taj grad ništa bilo novo
– kao što nije bilo ni kasnije – da bude centar svijeta. Samo što je ovo možda
i jedini put kada je Sarajevo bilo lijepo lice svijeta.
Prije trideset godina govorilo se o
sarajevsko-jugoslovenskoj gostoprimljivosti, o osmijesima organizatora iz jednog
skromnog grada, koji je zasjenio svijet sposobnošću da organizuje tako veliki
događaj. Danas se izvještaji sa Olimpijade kreiraju po mustri hladnoratvoskih
tajnih službi koje za cilj imaju spinovanje (mada tada nisu znali da se to tako
zove) stvarnosti sa druge strane gvozdene zavjese.
Odnos Sarajeva i posljednjih Igara u Sočiju, u globalu
predstavlja paradigmu napretka sporta. Ili, možda, otuđenja sporta od običnog
čovjeka, pretvarajući ga u elitističko-korporativnu mašineriju, koja je
dostupna samo onima sa računima punih dolara, rubalja ili juana. Na našem
lokalnom nivou, Sarajevo i Soči nisu samo surova ilustracija urušenih snova
jedne države koja je mislila da može da organizuje Olimpijadu – u liniji
entuzijazma odmah po Sarajevu krenulo se u projekat Beograd 1992 – a ubrzo se
ispostavilo da ne može da organizuje ni partijski Kongres, već predstavlja i
paradigmu otuđenja jedne sportske nacije od jednog od najvećih sportskog
događaja na svijetu. Nekada je zimska Olimpijada bila nešto “naše”.
Ne samo zato što smo “mi” to organizovali, već smo je i voljeli, čak
i za skijaše navijali.
“Sarajevo 1984. je posljednja Olimpijada sa ljudskim
licem. Malo šta se u svijetu promijenilo za trideset i kusur godina kao
mogućnost da se organizuje veliki sportski događaj”, kaže Zoran Avramović,
stručnjak za marketing u sportu i bivši direktor FK Crvena zvezda, koji se u
sarajevskom hotelu “Holiday Inn” gdje je stolovao MOK tokom
Olimpijade bavio PR organizacijom.
Projekat Sarajeva kao domaćina ZOI “pogurao” je
predsjednik Predsjedništva BiH Branko Mikulić, bar se danas to njemu pripisuje.
Pogotovo što je u startu doživljeno kao nonsens da pored Janeza, Mujo i Haso
dovode belosvetske smučare.
“Koliko je samo tada bilo energije u ljudima. Vidjelo
se da su ljudi željeli da se državi i gradu da nešto veliko. Da uradimo nešto
poslije nas neće biti sramota da kažemo ‘Mi smo ovo organizovali’. Da se samo
za kandidaturu kaže da je potrošeno toliko i toliko novca. Potrebno je
potrošiti gomilu novca samo za projekat da neki grad dođe u situaciju da bude
kandidat. Sarajevskoj olimpijadi su vjerovali u Međunarodnom olimpijskom
komitetu. Iako su lomili jezik da izgovore ime grada, povjerovali su da taj
grad to može. To je utisak koji su ljudi i ta država ostavili”, priča
Avramović.
Ipak, Olimpijada tek u to vrijeme nije bila samo pitanje
sporta. Sarajevo je bila prva Olimpijada koju nije bojkotovao nijedan
hladno-zaraćeni blok. Avramović će danas reći da iz ove perspektive, trideset
godina kasnije, može da se kaže da je Jugoslavija kao nesvrstana zemlja bila idealna
kandidat za Olimpijske igre, ali da je to tek mali segment, koji se u to vreme
nije razmatrao.
“Tada je ovako izgledalo da je Olimpijadu dobila
Jugoslavija kao stabilna zemlja koju je još malo trebalo pogurati. Možda je ta
zemlja doživjela svoj pik. Možda je tada trebalo upotrijebiti svu racionalnost
da se zemlja uredi. Sarajevo se nametnulo kao kandidat prije Slovenije možda i
zbog snage Mikulića. Ali, organizaciono gledano, Sarajevo je bilo idealno. Nije
postojao grad u kome bi se sva takmičenja organizovala na dvadeset minuta od
aerodroma. Ali, to nije bio sarajevski projekat. Išli smo po cijeloj zemlji i
dovodili najbolje ljude koji postoje u svojim oblastima, prije svega u
ugostiteljstvu, da budu tu u Sarajevu. Pahulju i Vučka je crtao Slovenac. Baklja
je iz Grčke došla u Dubrovnik, pa išla kroz cijelu Jugu u dva kraka. Veličina
sarajevske Olimpijade se tek danas može vidjeti. Ko bi danas mogao tako da je
organizuje? Danas je sve pitanje budžeta. Mi smo tada prodavali ‘foru’. Nije
bilo nikakvih brejnstorminga i marketinških trikova. Pobijedili smo sa humorom
raje. Kada je Jure Franko osvoji medalju, ta proslava kada su ga nosili ispred
Skenderije i pjevali ‘Volimo Jureka više nego bureka’, to nigdje nije viđeno.
Primož Ulaga je odmah postao Đulaga. Bio je kod nas čovjek iz švajcarskog
komiteta kada je došao da mu se žali njihov osvajač medalje kako su navijači
bacali grudve na njega. A ovaj je umro od smijeha.
Moja kancelarija je bila odmah do kancelarije Huana Antonija
Samarana. On je bio impozantan. Imponovao je mirom, stabilnošću i onim što je
za mene sinonim za organizovanost. Naučio je par riječi na srpskom koje je
redovno koristio. Nije tu u organizaciji bilo velikog svijeta kao što je danas.
Oni su znali da su sa sarajevskom olimpijadom mnogo rizikovali. Ali, sjećam se
da je Slaviša Mašić režirao otvaranje koje je bilo besprijekorno i vidjelo se
da nisu pogriješili. Poslije se o sarajevskoj Olimpijadi govorilo na kongresima
televizijskih kuća. Tada se tek počelo naslućivati da novac može da se pravi od
TV prava, da efekat zarade zavisi i od domaćina.
Ljudi iz Lilehamera, koji su organizovali narednu
Olimpijadu, njima su oči ispadale kako je sve to kod nas rađeno. Televizija ABC
je tada zauzela dva sprata u Holidayu, i tada smo prvi put gledali taj američki
pristup izvještavanju. Sjećam se da su organizovali neki događaj, kada smo
moralo da organizujemo da se dovuče bob u lobi hotela. Možete misliti, ko je u
Sarajevu od nas znao šta je bob. Kod nas se pravila zajebancija od svega. Ta
vrsta autentičnog gostoprimstva nikada više nije ponovljena. Poslije je sve
postalo ogroman biznis i šansa da se nametnu stavovi. I da se prije svega
prezentuje nešto, a sport je samo okvir”, prisjeća se Avramović.
Možda tadašanja Jugoslavija nije iskoristila svoju
Olimpijadu da iznese “stav”. Kao što su to radili svi organizatori
prethodnih velikih takmičenja. London je prije dve godine povratio ponos
uzdrmanoj Britanskoj imperiji. Kineska globalna dominacija koja je ilustrovana ljetnim
Igrama od 2008. ozbiljno je ugrožena ruskom zimom u Sočiju. (…)
(TBT, Nedeljnik)