Piše: Gideon Levy,thebosniatimes.ba
Jutarnja vožnja na liniji 25 koja presjeca uzdužno cijeli Tel Aviv. Stariji sugrađani žure da predaju urin na laboratorijsku analizu, a mladi na posao. Za volanom iznenađenje: mlada djevojka sa hidžabom. Ona vozi mirno i sigurno i čeka da stariji ljudi sjednu prije nego što krene sa svake stanice. Naizgled normalna slika: izraelska Palestinka sa velom u kokpitu. Odgovorna za sigurnost desetine Jevreja koje dovodi do odredišta dok oni imaju potpuno povjerenje u nju.
Ali ništa nije normalno u ovoj slici. Nije teško zamisliti šta bi se dogodilo u sličnoj situaciji u Jerusalemu: velika je vjerovatnoća da bi došlo do linča vozača. Ali ovdje malo ko obraća pažnju na to, što u izraelskoj stvarnosti znači sve sem normalnosti. Vozačica autobusa sa hidžabom na prometnim ulicama jednog grada u jevrejskoj državi. Tačno je da su ga Palestinci izgradili, da ga Afikanci čiste, da glavni ljekari u bolnicama govore arapski a i u apotekama su rijetki farmaceuti Jevreji, pa ipak je ova slika savršena. Naša vozačica je ljubazna i nosi hidžab.
Autobus nastavlja ka južnom dijelu grada, a sa njim odlazi i ova fantazija. Ako imamo vozačicu autobusa sa hidžabom, zašto nemamo premijerku ili barem gradonačelnicu? Zašto može u Londonu i New Yorku, ali ne i u Tel Aviv Jafu? I zašto ne kapetanica u El Alu? U čemu je razlika? Ili voditeljka vijesti na kanalu 12? Na CNN-u i Sky televiziji postoje voditeljke sa hidžabom, zašto ne i kod nas? Brojne su mogućnosti. Godinama živimo u jednoj državi, pola Jevreji pola Palestinci. Prolivamo krv i mrzimo jedni druge, naša polovina je superiornija, a ipak se ovdje odvija zajednički život, kakav nije postojao u Sjevernoj Irskoj ili Južnoj Africi. Možda ni nacionalizam u srpskom Beogradu ne bi dopustio vozačici da nosi hidžab.
Ne potcjenjujte vozače autobusa. Iako nemaju auru drskih i samopouzdanih kapetana aviona, oni snose veliku odgovornost. Kada sam bio dijete okretao sam tricikl na bok i igrao se vozača autobusa sa mlađim bratom koji je stajao iza kao kondukter. Tada sam želio postati vozač autobusa ili predsjednik vlade, šta prije dođe. Ništa nije bilo ni od jednog ni od drugog.
Između Jordana i mora, u državi čija vlada i vojska određuju sudbinu svih ljudi, skoro 60 godina zajedno žive Jevreji i Palestinci. Samo jedna stvar nedostaje: ravnopravnost. Onog dana kada bude postignuta lahko ćemo riješiti sve probleme. Vozačica autobusa sa hidžabom je mali korak za čovjeka i državu na dugom putu ka ravnopravnosti.
Nekoliko dana nakon vožnje autobusom, bio sam u kompleksu „Cim Urban“ u Nof HaGalilu, na šarenom i prepunom božićnom vašaru sa Jevrejima, Rusima i Arapima. Na nekoliko minuta vožnje u Nazaretu je sjajni „Bistro Luna“ prepun jevrejskih i arapskih jela. Većina konobara su Arapi, ali ima i Jevreja. Jevreji koji uslužuju Arape, eto još jednog malog koraka ka ravnopravnosti.
A onda u malom stanu u ulici koja nosi ime Gaze u Jafu se okupila grupa Izraelaca da pogleda divan film Mihaela Kaminera, člana kibuca Cora, o izgubljenom palestinskom selu Cora i otuđenju osnivača kibuca od mjesta koje su preuzeli. Sada je kraj novembra, historičar Nakbe dr Ilan Pape je održao govor dva dana prije 78. godišnjice Plana podjele. Plan nikada nije imao šansu, čak i da su ga Palestinci prihvatili, kaže on. Izrael nikada nije imao namjeru da ga ispuni, čak i kada se složio sa njim. Činjenica je da su godinama pre 1967. već bili spremni planovi za okupaciju Zapadne obale. Ideja podjele je kolonijalistička zavjera koja se uvijek loše završi, kaže Pape. U Indiji, Irskoj – i u Palestini. A ja već čekam slijedeću vožnju sa djevojkom sa hidžabom.
(TBT, Haaretz)
