Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Znam Melanie Phillips već dugo vremena. Štaviše, ona je jedno vrijeme bila moja urednica na desku za domaće vijesti u Guardianu.
Iako to danas zvuči neobično, Phillips je u to vrijeme utjelovljavala sliku uznemirenog liberalnog sjevernog Londona – egzistencijalno nesigurna da li treba slijediti glas srca, ili glas razuma.
Phillips nipošto nije jedina moja nekadašnja kolegica iz Guardiana koja je napravila put od mehke liberalne ljevice do tvrde islamofobne desnice, od lika nalik Ed Milibandu do nekoga nalik Michaelu Goveu. Ali, za razliku od nekih drugih koje bih mogao spomenuti, ovaj njezin prijelaz nije imao mnogo veze s novcem.
Phillips je vjerovala da će joj takva promjena omogućiti da bolje služi cilju Izraela, koji je, prema njenom mišljenju, danas pod većom prijetnjom nego ikada ranije.
Za nju, današnja predstava Izraela vrlo je različita od one koju je zagovarala u Guardianu, gdje se osjećala potpuno kao kod kuće. Guardian je oduvijek bio cionistički list.
Najistaknutiji urednik Guardiana, CP Scott, bio je prvi veliki medijski autoritet u Britaniji početkom 20. stoljeća koji je podržao cionistički projekt Chaima Weizmanna, savez koji je postavio temelje za Balfurovu deklaraciju iz 1917.
Ali Phillips je otišla mnogo dalje od okvira liberalnog cionizma. Nedavno je održala trijumfalistički govor o onome što smatra ključnim pitanjima na konferenciji u New Yorku pod nazivom „Rage Against the Hate“.
Sva mržnja, čini se, dolazila je upravo s pozornice, ali naslov, uprkos tome, nije bio zamišljen kao parodija.
Phillips je izjavila da je vrijeme da se iznesu nekoliko „gorkih istina“. Ove riječi gotovo uvijek najavljuju PR katastrofu za pristalice Izraela – i upravo to se desilo nakon njenog govora.
Religijski rat
Phillips je, u stilu ruskog predsjednika Vladimira Putina, proglasila da ne postoji ni Palestina ni Palestinci. Zapravo, jedini autohtoni narod u toj zemlji, tvrdila je, jesu Jevreji – jedini koji imaju ikakvo historijsko, pravno ili moralno pravo na tu zemlju.
Reći to u trenutku kada se aktivisti u Britaniji hapse zbog uzvika „od rijeke do mora“, navodno kao pro-hamasovog pokliča, daje njihovim advokatima kartu za izlazak iz zatvora.
Jer ono što Phillips tvrdi jeste da je sva zemlja od rijeke do mora jevrejska. A kako ona dobro zna – za razliku od britanskog tužilaštva – slogan „od rijeke do mora“ zvanična je politika Likuda od 1977. godine.
Phillips je islam označila kao „kult smrti“. Rekla je:
„Usvajanjem jezika i moralne inverzije palestinskog narativa, Zapad je prihvatio program vlastite destrukcije u rukama islama. Ovo je želja Zapada za smrću, a ako imate želju za smrću, ne možete se boriti protiv kulta smrti – a upravo s tim se Zapad suočava u silama islama.“
Za Phillips, trajni rat u kojem se sedam miliona izraelskih Jevreja suprotstavlja 450 miliona Arapa i 92 miliona Iranaca, nekako nije dovoljno velika bitka.
Poput izraelskog ministra nacionalne sigurnosti, Itamara Ben Gvira, ili ministra finansija, Bezalela Smotricha, Phillips sada želi pretvoriti sukob koji je primarno oko zemlje u religijski rat – i u tom procesu izazvati dvije milijarde muslimana.
Jedina istina
Ali tek kada je počela da govori o Jevrejima u dijaspori, kola su se potpuno raspala. Zaslijepljeno zamahati nožem prema samoj pupčanoj vrpci o kojoj Izrael ovisi – to zahtijeva poseban dar, čak i za nju.
Phillips je podsjetila Jevreje u dijaspori da njihova prva lojalnost mora biti Izraelu. Rekla je da oni nisu samo Amerikanci ili Britanci „sa judaizmom kao dodatkom“; oni su dio „jevrejske nacije“, i to treba biti na prvom mjestu. Sve ostalo je sekundarno.
Prema Phillips, Jevreji u dijaspori su previše mekani, previše pomirljivi, previše uplašeni globalnog javnog mnijenja – ukratko, previše talmudski, što je definisala kao previše defanzivni. Izrael, tvrdi ona, više ne bi trebao nastaviti „košenje travnjaka“ – eufemizam za izraelske ratove u kojima je ubijeno na desetine hiljada palestinskih civila – nego bi zemlju trebalo potpuno preorati.
Objavila je da je došlo vrijeme da Jevreji krenu u ofanzivu; da ponovo prisvoje Tanah, hebrejsku Bibliju punu priča o drevnim Jevrejima koji su „vodili stvarne bitke i ubijali stvarne ljude“.
Rat u Gazi, prema njenim riječima, bio je ništa manje nego uskrsnuće tanahskog Jevreja, povratak herojskog Davidovog ratnika, slavodobitno je proglasila.
I tako se ispostavlja da genocid Izraela u Gazi nije bio pravedni rat samoodbrane nakon napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, nego oživljavanje biblijskog proročanstva opisanog u Tanahu.
U kidanju posljednjeg smokvinog lista koji je prikrivao svrhu cionizma, njene „gorke istine“ sadržavale su jednu istinu koju je sada teško negirati, bez obzira na kojoj strani neko stoji:
od sada pa nadalje, država Izrael će biti u trajnom stanju rata.
To je poruka koju Palestinci itekako žele čuti od Njujorčana.
Lažni prekidi vatre
Decenijama su se liberali spremno hranili na koritu izraelskih mitova – prije svega onog da bi Izrael konačno imao mir samo kada bi se našli „umjereni Palestinci“ s kojima bi mogao pregovarati.
Sada im se govori upravo suprotno: da je biblijska sudbina Izraela da povrati zemlju daleko izvan svojih trenutnih granica, jer sva ta zemlja pripada njima i sama im je od Boga dodijeljena.
Poruke poput ovih već su udaljile demokrate, ali najopasniji gubitak za Izrael dolazi iz kršćanskog izolacionističkog krila baze Trumpovog MAGA pokreta.
Ova grupa ne osjeća nikakvu posebnu naklonost prema Palestincima. Ali vrlo dobro razumiju jednu stvar:
mesijanski Izrael u permanentnom ratu znači i Sjedinjene Države u permanentnom ratu, sa hiljadama američkih vojnika zauzetih zauvijek negdje na Bliskom istoku.
Govori poput Phillipsinog osigurat će da trenutni pad podrške Izraelu među jevrejskom dijasporom u SAD-u udari o tlo pod uglom od 90 stepeni. Zbog toga bih je, ironično, najtoplije ohrabrio da nastavi govoriti.
Izrael koji je stalno u ratu neće biti nikakva novost Palestincima, Libancima ili Sirijcima, jer oni to doživljavaju svakog dana otkako je postignut takozvani prekid vatre.
Do danas je više od 300 Palestinaca ubijeno u oko 500 zasebnih kršenja dogovora o prekidu vatre u Gazi.
Gaza slijedi obrazac već viđen u „prekinutom vatri“ u Libanu, gdje se Hezbollah povukao i razoružao južno od rijeke Litani, samo da bi Izrael ostao na položajima i nastavio bombardovati zemlju – ubivši više od 300 ljudi, te ranivši više od 900 u posljednjih godinu dana, prema libanskom ministarstvu zdravstva.
Štaviše, izraelski zahtjevi su dodatno porasli. U nedjelju su se vratili kampanji ciljanja vodećih ljudi Hezbollaha, ubivši Haithama Alija Tabatabaija, načelnika štaba Hezbollaha, u napadu u Bejrutu koji je očito imao za cilj isprovocirati odgovor Hezbollaha.
Prekid vatre smatra se postojećim samo zato što Hamas i Hezbollah nisu uzvratili vatru. Onog trenutka kada to učine, zapadni mediji će jednoglasno proglasiti da je „prekid vatre prekršen“.
Neisprovocirana invazija
Na jugu Sirije, gdje je Izrael zauzeo teritoriju veličine Gaze, bez ijedne ispaljene rakete ili metka preko granice od strane bilo koje militantne grupe, premijer Benjamin Netanyahu upravo je održao pobjedničku paradu zajedno s nekoliko svojih ministara.
Njegovo pojavljivanje na suverenoj sirijskoj teritoriji označilo je kraj pregovora s novom sirijskom vladom, koji su ionako bili u zastoju.
Prema izvorima bliskim pregovorima, Izrael je zahtijevao ne samo siguran prolaz ka provinciji Sweida, nego i trajno neometan vojni pristup Kurdima na sjeveru, kao i pravo da pregledava i vetira sve vrste oružja koje Damask nabavi.
Netanyahu je izdao novo upozorenje da lanac baza koje je izraelska vojska već uspostavila na sirijskoj teritoriji, od kojih je jedna svega 25 kilometara od Damaska, možda neće biti dovoljan:
„Ovo je misija koja se može razviti u svakom trenutku,“ upozorio je.
Netanyahua neisprovocirana invazija na Siriju najbrži je i najsigurniji način da se osigura da će sjevernu izraelsku granicu u budućnosti napadati širok spektar radikalnih islamističkih grupa.
Ako uspije u svom cilju da svrgne vladu Ahmeda al-Sharaa, koju podržavaju Sjedinjene Države, i učini centralnu vlast nemogućom u zemlji već razorenoj sektaškim tenzijama, taj vakuum popunit će grupe koje neće oklijevati da rat prenesu na izraelsku teritoriju preko kopnenih upada.
Osim destabilizacije Sirije i otežavanja upravljanja post-Asadovom državom, izraelska vojna avantura u Siriji očito ima za cilj pripremiti teren za novi napad na Iran.
Teheran očekuje da će taj napad doći prije nego kasnije – ali ovaj put neće biti zatečen fingiranim mirovnim pregovorima sa SAD-om.
Širenje sukoba
Iranski zvaničnici opisali su držanje svoje zemlje kao defanzivno tokom 12-dnevnog rata koji je izbio nakon što su ga jednostrano napale izraelske i američke snage u junu. U sljedećem ratu, Iran će preći u ofanzivu – posebno protiv zemalja koje smatra lansirnim rampama za dronove i izviđačke letove: Azerbejdžana na sjevernoj granici i UAE-a preko Persijskog zaljeva.
„Kada Izrael započne sljedeći krug ovog rata, Iran će odgovoriti. Ali sljedeći put kada budemo napadnuti, sukob će se preliti u Zaljev i cijelu regiju. Ujedinjeni Arapski Emirati i Azerbejdžan, koji izdaju region, platit će ogromnu cijenu,“ rekao mi je visoki izvor upoznat s iranskim razmišljanjima.
Ovo nije prazna prijetnja, što Emirati prvi dobro razumiju.
U stvari, ni Iran niti ijedna od pokreta otpora za koje Izrael misli da ih je porazio u posljednje dvije godine, sebe ne smatraju poraženima.
Oni priznaju udarce koje su pretrpjeli kada je Izrael više puta uništavao njihovo rukovodstvo. Ali svi te gubitke nazivaju taktičkim, a ne strateškim – i to nije samo propaganda. Svi se ubrzano ponovo naoružavaju.
Kao pokret, Hamas – koji je u Velikoj Britaniji na listi zabranjenih organizacija – danas je popularniji i ima više ponuda podrške u regiji nego ikada ranije.
Prema anketi koju je prošlog mjeseca proveo Palestinski centar za politiku i istraživanja javnog mnijenja, ako bi sutra bili održani novi izbori, 65 posto Palestinaca bi izašlo na glasanje; od njih, 44 posto podržalo bi Hamas, a 30 posto Fatah. Oko 70 posto ispitanika snažno se protivilo razoružavanju Hamasa.
Ova podrška prije svega proizlazi iz činjenice da je ova generacija boraca naučila lekcije Nakbe iz 1948. i 1967. godine, kao i ponižavajućeg povlačenja Jasera Arafata iz Bejruta 1982., kada je bio opkoljen izraelskom vojskom.
Prazna rezolucija
Druga faza „prekida vatre“ u Gazi, nakon što Hamas preda sve žive taoce i tijela poginulih talaca koje posjeduje, zapela je jednako kao i prva.
Nijedna arapska ili muslimanska zemlja nije spremna poslati vojnike u predložene Međunarodne stabilizacijske snage bez jasnog mandata ili puta prema palestinskoj državnosti. Azerbejdžan neće pristati da šalje trupe osim ako to ne učini Turska.
Jorfdanski ralj Abdullah to kategorički odbija. Rekao je za BBC:
„Mirovne snage znače da sjedite i podržavate lokalnu policiju, Palestince, što Jordan i Egipat mogu obučiti u velikom broju, ali to zahtijeva vrijeme. Ako se mi budemo naoružani vozili po Gazi na patrolama, to nije situacija u koju bi ijedna država željela ući.“
Isto važi za UAE, Egipat i Indoneziju. Prisiljeni gledati sve dalje prema istoku, američki izaslanici Jared Kushner i Steve Witkoff obratili su se Singapuru, koji je navodno bio iznenađen zahtjevom.
Ista konfuzija vlada i oko predloženog sastava „Odbora za mir“. Niko ne zna ko je u njemu, odakle dolazi novac, niti je formirana palestinska vlada – niti postoji jasan plan za to.
Moglo bi se još mnogo toga reći, ali jasno je da je rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a koja je sve ovo zadala – potpuna praznina. Nema plana, nema obaveza, nema sredstava, nema osoblja. Od svih praznih rezolucija koje je UN donio o ovom sukobu, ova je zasigurno najpraznija.
Ako se ovo računa kao mir, onda je potpuno neodrživo. Prije ili kasnije – vjerovatno iz čisto izbornih razloga – Netanyahu će ispuniti svoju prijetnju da „dovrši posao“, nakon dvije godine rata tokom kojih mu to očito nije pošlo za rukom.
A Phillips će biti oduševljena, dok se prolijeva još više krvi. Njena sirova islamofobna retorika neće je spriječiti da se pojavi u BBC-jevoj emisiji Question Time ili programu Moral Maze, niti će iko izazvati njen fanatizam.
Phillips je u pravu u jednoj stvari: Zapad, zajedno s BBC-jem, tone – zato što trpi i emtira glasove poput njenog.
(TBT)
