Piše: Hebh Jamal, thebosniatimes.ba
Empatija i solidarnost su ključni stubovi svakog pokreta koji se bori za ugnjetene. Odazivanje na pozive onih koji traže vidljivost nije samo pravedno – ono je neophodno za održavanje bilo koje borbe. Palestinci decenijama nisu sami pružali otpor okupaciji; globalna solidarnost je osvijetlila stvarnost na terenu i ojačala borbu za palestinsko oslobođenje.
Ipak, potpuno je jasno da ne dobijaju sve borbe isti nivo globalne mobilizacije. Genocid u Sudanu, koji već godinama traje i donosi razaranja, ostaje relativno zapostavljen.
Razlozi za tu neravnopravnost su različiti. Neki su strukturni: palestinska dijaspora je brojnija od stanovništva unutar same Palestine, što stvara široku međunarodnu mrežu sposobnu da održava pažnju. Drugi razlozi su brutalniji: ukorijenjeni rasizam i anti-crnilačka mržnja određuju ko se prepoznaje kao žrtva nepravde, a ko ostaje nevidljiv. Palestinci se sve više doživljavaju kao ljudi dostojni solidarnosti, dok se crni Afrikanci prečesto smatraju nekako “naviknutim” na nasilje ili nestabilnost.
Jedan nedavni video na X-u kristalizirao je tu neravnopravnost za mene. U videu muškarac razgovara s raseljenom sudanskom djecom – djecom koja su pobjegla od gladi, nasilja i uništenja svojih domova – i pokušava im objasniti šta se dešava u Palestini. „Nastavite se moliti za njih“, potiče ih. Djeca tiho klimaju glavom, a njihova vlastita patnja u tom trenutku ostaje neprimijećena.
U tome postoji urođena asimetrija. Ta raseljena djeca, koja prolaze kroz vlastite užase i genocid, nesposobna da shvate šta su uradila da zasluže takvo nasilje, podstiču se da usmjere svoje molitve prema borbi koju je svijet naučio da vidi – dok svijet još uvijek ne zna kako da vidi njih.
Ne vjerujem da je čovjek u videu bio ravnodušan prema njihovoj patnji. Naprotiv, vjerovatno je mislio da poziva na empatiju i solidarnost. Ali kada centriramo Palestinu dok pokušavamo zagovarati Sudan i Darfur, riskiramo da ojačamo ono što pisci Sinthujan Varatharajah i Moshtari Hilal zovu „hijerarhije solidarnosti“.
Iskorištavanje hijerarhija
Rasisti i cionisti često u lošoj vjeri iskorištavaju te hijerarhije, optužujući pro-palestinske aktiviste da briga o nepravdi postoji samo kada je ugnjetavač Jevrej. Takvi argumenti su neiskreni i zgodno izbjegavaju odgovornost za zločine koje cionistički entitet čini u Palestini.
Ipak, moramo se suočiti s dubljim pitanjem: Kako je to osjećati se pripadnikom ugnjetene grupe koja ima malo globalne vidljivosti i gledati kako masovna mobilizacija bukti za drugi genocid?
Neki će tvrditi da je Gaza „prvi televizijski genocid“, ali taj okvir je jednostavno lažan. Tokom 21. stoljeća humanitarne katastrofe i genocidi su dokumentirani, arhivirani i ispričani od strane onih koji ih proživljavaju. Pravi problem leži u tome kako informacije od ugnjetenih grupa dolaze – ili ne dolaze – do naših ekrana. Platforme društvenih mreža nagrađuju sadržaj koji se uklapa u postojeće okvire razumijevanja. Algoritmi pojačavaju ono što potvrđuje svjetonazor ljudi. Vidljivost nije uvijek organska.
Ne smijemo čekati da nam se zločini isporuče algoritamski (vidjeli smo ogroman pad vidljivosti onoga što se dešava u Gazi nakon primirja, na primjer). Imamo odgovornost da sami tražimo te informacije i aktivno radimo na razumijevanju tuđih borbi.
Reaktivna solidarnost
Nakon što je takozvano primirje u Gazi podudarilo s okupacijom sudanskog grada El Fašera, prvi put sam vidio široko rasprostranjene objave o Sudanu na svom Instagram feedu – gotovo kao da je popunio prazan prostor koji je nekada zauzimalo tepih-bombardiranje Gaze. Mnogi ljudi su prvi put pitali šta se tamo dešava.
Taj trenutak je za mene učvrstio strah o načinu na koji se angažiramo s globalnim borbama: naša solidarnost postaje reaktivna, a ne namjerna.
Palestina je postala čitljiva mnogim aktivistima i običnim ljudima. Sve više njih sada razumije Izrael kao kolonijalni entitet koji vrši genocid nad autohtonim stanovništvom i osjeća se sposobnim da to artikulira u svakodnevnom životu. Ta jasnoća je nastala jer su ljudi aktivno tražili razumijevanje – nisu čekali da im dođe.
Kao Palestinac i kao neko ko je posvećen oslobođenju svog naroda, vjerujem da je imperativ da s istom namjernošću posegnemo prema van. Moramo učiti o sudanskoj borbi, stati uz sudanske zajednice i odoljeti iskušenju da Palestinu učinimo centralnom referentnom tačkom za svaku nepravdu.
Prava solidarnost zahtijeva da odbijemo te hijerarhije.
Prečesto, kada pokušavamo razumjeti užase koji se dešavaju u Sjevernom i Južnom Sudanu kroz prizmu Palestine, jednostavno zamijenimo „Izrael“ nekom drugom stranom silom odgovornom za sudansku patnju – danas su to Ujedinjeni Arapski Emirati. Da, UAE su duboko saučesni: naoružavali su i finansirali teroriste RSF-a i moraju se suprotstaviti i bojkotirati zbog svoje uloge u omogućavanju genocida.
Ali u toj žurbi da zamijenimo Izrael s UAE-om, zamagljujemo punu stvarnost. I Sudanske oružane snage i RSF su počinili zločine nad običnim Sudancima i stanovnicima Darfura. Naš jezik postaje zamućen kada ono što se dešava opisujemo samo kao okupaciju, umjesto onoga što zaista jeste: kontrarevolucionarni rat u kojem više sudanskih frakcija i vanjske imperijalne sile imaju svoje interese.
Ovo nije „prekompliciranje“ situacije. Zapravo, to je približava kući kada shvatimo da ne samo UAE, nego i mnoge druge zapadne imperijalne države profitiraju od sudanske patnje – čime svi mi koji živimo u tim zemljama postajemo saučesnici u procesu.
Najvažnije od svega je, međutim, da ovakav pristup daje sudanskoj borbi nijansu i pažnju koju zaslužuje, tako da naša solidarnost bude informirana, tačna i dostojna ljudi koje tvrdimo da podržavamo.
Poređenja su naravno centralna za način na koji izražavamo solidarnost. Pronalaženje sličnosti u borbama je način na koji se povezujemo i mislimo internacionalno. Ali solidarnost mora biti horizontalna. Mora biti namjerna i izazivati stvarnu empatiju – ne samo u odnosu na tebe, nego jednostavno zato što je pravedna.
(TBT, TNA)
