Piše: Yuval Noah Harari, thebosniatimes.ba
Objektivno nema razloga za rat između Izraelaca i Palestinaca. Zemlja od rijeke Jordan do Sredozemnog mora je dovoljno prostrana i bogata da dva naroda na njoj žive mirno, prosperitetno i dostojanstveno. Ako zanemarimo vrednosne ocjene i ideološke tvrdnje i prosto izbrojimo koliko tu ima dunuma zemlje, koliko pšenice ta zemlja može roditi, koliko kilovata struje može pružiti, koliko vode iz nje izvire ili se može desalinirati iz mora, videt ćemo da Izrael komotno može izdržavati sve svoje stanovnike, i izraelske i palestinske.
Dakle, ovaj sukob nije izazvan nestašicom resursa i obradivih površina, već izmišljenim historijskim naracijama koje su oba naroda dovele do moralnog sljepila. Previše Izraelaca i Palestinaca je ubjeđeno da su samo oni u pravu, a da druga strana griješi i nema pravo na postojanje. Čak i kada ih okolnosti primoraju da potpišu neke sporazume, obje strane ih shvataju samo kao privremeni kompromis, nadajući se na duže staze apsolutnoj pobjedi i preuzimanju kontrole nad cijelim Izraelom. Svaka strana je svjesna grešaka one druge i to je jako ljuti. Jevreji su šokirani željom Palestinaca da ih istrijebe, a Palestinci su užasnuti time što Jevreji to isto žele njima.
Krug samo-opravdanja i nasilja moguće je prekinuti samo ako obje strane izađu iz stanja moralnog sljepila i potraže praktična i velikodušna rješenja umjesto apsolutne i surove pravde. Da bismo razumjeli uzrok ovog problema, treba zaroniti u dugu historiju ovog prostora i u iskrivljene priče o toj historiji koje Izraelci, Palestinci i mnogi drugi njeguju od davnina.
Izraelska priča glasi otprilike ovako: Jevreji su starosjedioci na zemlji između rijeke Jordan i mora. Stari Rimljani su nas silom protjerali odavde. Uvijek smo se željeli vratiti, ali razne zle imperije to nisu dopuštale. Krajem 19. stoljeća cionizam je motivirao jevrejski narod da se vrati u zemlju svojih predaka i obnovi svoje pravo na nju. Mnogi Izraelci vjeruju da ne postoji palestinski narod, da je to potpuna izmišljotina. Kada su prvi cionisti stigli u današnji Izrael, to je bila prazna zemlja. Bilo je tu i tamo lokalnih farmera i beduina, ali oni nisu bili „narod“ i bilo ih je veoma malo.
Palestinska priča glasi otprilike ovako: mi smo autohtoni stanovnici zemlje između rijeke i mora. Nikada je nismo napustili. Ona je oduvijek bila naša sve dok nisu stigli cionisti i oteli je od nas. Cionisti su evropski kolonijalisti. Oni su stigli na Bliski istok krajem 19. stoljeća kao dio evropskog kolonijalističkog pokreta. Kao što su evropski kršćani zauzeli južnu Afriku i naselili se tamo, tako su evropski Jevreji zauzeli Palestinu. Možda smo trenutno slabi i nemamo drugog izbora nego da se nagodimo sa jevrejskim osvajačem, ali duboko u srcu mi znamo da Jevreji nemaju nikakve veze sa ovom zemljom i nikakvo pravo da u njoj žive.
Obje ove priče iskrivljuju istorijske činjenice. Hajde da ispitamo neke od tih tvrdnji i pokušamo da pomirimo ove dvije naracije.
Greške u palestinskoj priči
Tvrdnja da su Palestinci autohtoni stanovnici Izraela je besmislena. U zemlji između rijeke Jordan i mora, kao i na većini mjesta na svijetu, nema izvornih stanovnika, osim ako ne mislite na neandertalce koji su ovdje živjeli stotinama hiljada godina prije prvih homo sapiensa koji su ovdje dospjeli iz Afrike. Ljudi nisu drveće. Mi nemamo korjenje već noge. Ljudi i kulture sve vrijeme dolaze, prolaze, mjenjaju se. Današnji Izrael je doživio talase raznih osvajača i migracija koji su taložili bogate slojeve ljudskog i kulturološkog materijala. Tokom stotina hiljada godina ovu zemlju su osvajali i naseljavali različiti narodi i nikada tokom svih tih stoljeća zemlja između rijeke i mora nije bila država Palestina.
Samo ime Palestine je veoma drevno. Postojala je Sirija Palestina, kako je rimski car Hadrijan nazvao rimsku provinciju Judeju nakon gušenja Bar Kohbinog ustanka. Ali teritorija koju to ime označava uglavnom je uvijek bila podjeljena između mnogo manjih političkih entiteta (na primjer, tokom filistejskog perioda) ili je bila dio mnogo većeg carstva (na primjer, za vrijeme Rimskog carstva). Od vavilonskog osvajanja 586. godine prije nove ere do osnivanja države Izrael 1948. godine samo dva puta su nezavisna lokalna kraljevstva vladala većinom područja između rijeke i mora tokom nekoliko generacija. Bile su to Hasmonejska kraljevina (37-141. p.n.e) i Krstaška država (1099-1291).
U 7. stolejću nove ere arapska imperija je preotela ovu teritoriju od Vizantijskog carstva. Arapski imperijalizam je bio sličan evropskom u 19. i 20. stoljeću, samo se dogodio ranije i ostao zapamćen kao umjereniji. Ko misli da Britanija nije imala pravo osvojiti južnu Afriku u 19. stoljeću i Palestinu početkom 20. stoljeća, mora priznati da ni arapski osvajači nisu imali pravo da osvoje ovu zemlju u 7. stoljeću.
U stvari je britanska, a ne arapska imperija, odredila ko će biti Palestinac. Čak i Hamas definira granice Palestine prema linijama koje su povukli britanski imperijalisti, a ne prema prirodnim ili historijskim granicama. Prije britanske okupacije nije postojala nezavisna palestinska država ili provincija pod nazivom Palestina u Otomanskoj imperiji. Nakon što su Otomani osvojili region Mameluka 1517. godine, više puta su mjenjali pokrajinske granice svog carstva. Ponekad je područje zapadno od Jordana bilo podjeljeno na tri, ponekad na dva dijela, a ponekad je bilo manji dio veće provincije. Tako je na primjer od 1864. do 1872. cijela teritorija današnjeg Izraela pripadala regionu Damaska. Jerusalemski okrug, osnovan 1872, obuhvatao je Jafu i Gazu, ali je veći dio Samarije, Galileje i Negeva ostao u okrugu Damaska. Bejrutski okrug osnovan je 1888. godine. Galileja i Samarija su prebačeni u novi Bejrutski okrug, ali su dio gornje Galileje i južnog Negeva ostali u okrugu Damaska, dok su Jerusalem, Gaza i Jafa i dalje bili u posebnom okrugu. Tako su, na primjer, kada je izbio Prvi svjetski rat 1914. stanovnici Aka i Gaze pripadali različitim otomanskim okruzima. Nakon Prvog svjetskog rata, Britanija i Francuska su ovaj region podjelile između sebe. Britanske vlasti su odlučile da će stanovnici Aka i Gaze biti povezani sa novom političkom zajednicom, nazvanom Britanski mandat nad Palestinom.
Što se tiče palestinske tvrdnje da su Jevreji evropski kolonijalisti, ona naravno nije tačna. Njome se negira činjenica da jevrejska populacija ovdje živi već tri hiljade godina i da veza između Jevreja i ove zemlje nije izum modernog vremena. Kada su britanski kolonijalisti prekopavali tle južne Afrike, nisu nalazili nikakve engleske natpise od prije dvije hiljade godina. Kada Izraelci kopaju po Izraelu, otkrivaju natpise na ivritu od pre dvije hiljade godina. To, naravno, ne daje pravo Jevrejima na ovu zemlju, jer ovdje se nalaze stari natpisi i na arapskom, latinskom, grčkom, aramejskom, hananskom i drugim jezicima. Ali to dokazuje da postojanje Jevreja na Bliskom istoku ipak prevazilazi okvir evropskog kolonijalizma. Takođe, polovinu izraelskih Jevreja čine potomci bliskoistočnih izbjeglica protjeranih iz zemalja poput Egipta, Iraka i Jemena nakon 1948, kao odmazda za izraelsku pobjedu nad arapskim snagama.
Greške u izraelskoj priči
Gruba iskrivljavanja u palestinskoj priči ne znače da je izraelska priča sasvim tačna. Prije svega, kao Palestinci, ni Jevreji nisu starosjedilačka populacija u današnjem Izraelu. Ne postoji „izvorno stanovništvo“. Izgleda da su Jevreji bili većinsko stanovništvo na ovom prostoru u periodu od nekoliko stotina godina u 1. milenijumu prije nove ere. Ali pre njih su to bili Hanani, Natufiani i neandertalci. Nije jasno zašto historija neke zemlje započinje baš u 1. milenijumu prije nove ere, a ne u trećem ili u prvom nove ere.
Drugo, Jevreji nisu protjerani iz svoje zemlje od strane Rimske ili neke druge imperije. Zbog velikog ustanka Bar Kohbe, puno Jevreja je porobljeno od strane Rimljana, i mnogima od njih je bilo zabranjeno da žive na određenim mjestima, posebno u Jerusalemu. Ali nijedan rimski cezar nije zabranio Jevrejima da žive na zemlji između Jordana i mora. Činjenica je da je priličan broj Jevreja nastavio živjeti tu čak i nakon propasti ustanka, kao na primjer autori Mišne i jerusalemskog Talmuda. Dio Jevreja koji je ostao u zemlji prešao je u kršćanstvo ili islam, a njihovi potomci čine dio današnje palestinske populacije. Drugi su napustili zemlju svojom voljom, u potrazi za boljim ekonomskim i životnim uvjetima. Na primjer, još prije velikog ustanka skoro polovina Jevreja je bila van zemlje, na prostorima kao što su Egipat, Mesopotamija i Rim.
Treće, pošto su Jevreji napustili zemlju, niko im nije zabranjivao da se vrate. U skoro svakom trenutku kada su Jevreji namjeravali da se nasele na zemlji od Jordana do mora mogli su to uraditi. Na primjer, u 16. stoljeću Otomanska imperija je bila naklonjena Jevrejima kao malo koja sila na svijetu. Nakon što je osvojila zemlju od Mameluka 1517. primila je jevrejske migrante otvorenih ruku, posebno izbjeglice iz Španije i Portugalije. Tokom 60-ih godina 16. stoljeća, jedna preduzimljiva Jevrejka po imenu dona Gracija Mendez Nasi, čak je osmislila plan za podsticanje useljavanja Jevreja u današnji Izrael i za to je dobila dozvolu od vlasti u Istanbulu. Sultan Sulejman Veličanstveni je za tu svrhu 1565-66. namjenio grad Tveriju i nekoliko obližnjih područja. Ali veoma malo Jevreja je iskoristilo velikodušnu ponudu sultana i dona Gracije. Većina jevrejskih imigranata je više željela da se naseli u drugim mjestima, Istanbulu, Solunu i Kairu. Na primjer, porodica mog partnera, porodica Rodrigez, pobjegla je iz Španije poslije 1492. i emigrirala u Otomansku imperiju, ali je izabrala da se nastani na obalama Nila, a ne Kinereta.
Tokom historije uvijek je bilo Jevreja koji su živjeli između rijeke Jordana i mora. To je dokaz da to nikada nije bilo stvarno zabranjeno. Ali prije pojave modernog cionizma, Jevreji su činili između 5 i 10 odsto ukupnog stanovništva. Jevreji iz cijelog svijeta su i dalje sanjali o Cionu i u svojim molitvama obećavali „Dogodine u Jerusalemu“. Ali to bi uvijek bilo neke godine poslije slijedeće. Sem toga, molitva ne znači upis nekretnina. Ako moj susjed ima lijepu kuću, a ja se svakog dana molim da ona postane moja, da li poslije nekoliko molitvi mogu da odem u katastar i prebacim tu kuću na svoje ime?
Takođe, kada su prvi cionisti stigli u današnji Izrael krajem 19. stoljeća, zemlja nije bila prazna, naprotiv. Bilo je ovdje na stotine sela i varošica, čak i nekoliko većih gradskih centara kao što su Ako, Jafa, Gaza, Hebron i Jerusalem. Možemo raspravljati o tome koliko je bila snažna nacionalna palestinska svijest u 19. stoljeću, ali to nije važno. Čak i da njihova nacionalna svijest tada nije postojala, to ne znači da danas ne postoji palestinski narod. Vrijeme stvara narode, a mnogo vremena je prošlo od 19. stoljeća. Onaj ko živi u staklenoj kući ne baca kamenje na kuću susjeda. Ni kod Jevreja u 19. stolejću nacionalna svijest nije bila posebno jaka. Većina njih je krajem 19. i početkom 20. stoljeća odbacivala cionističke ideje, jer ljudi nisu htjeli da se sele iz zemalja u kojima su živjeli. Jevreji koji su izabrali da emigriraju iz recimo Poljske zbog antisemitizma i ratova, radije su odlazili u Sjedinjene Države, Kanadu ili Argentinu, nego u zemlju između rijeke Jordan i mora. Od 1880. do 1924. godine, samo oko 3,5 odsto jevrejskih emigranata izabralo je Cion za svoju krajnju destinaciju.
Mir velikodušnih
Šta je zaključak? Ko ima jače historijsko pravo na ovu zemlju? Možem zamisliti dvojicu braće Jevreja koji žive u zemlji Izrael nakon ustanka Bar Kohbe i obrađuju porodični maslinjak. Jedan brat, nazovimo ga Jichak, odlučuje da emigrira u Aleksandriju, u to vrijeme grad neograničenih mogućnosti. Njegovi potomci ostaju Jevreji i na kraju emigriraju u Španiju, Maroko, Poljsku i Sjedinjene Države. Drugi brat, nazovimo ga Jišmael, odlučuje da ostane na porodičnom imanju, a njegovi potomci prelaze u kršćanstvo i islam, ali nastavljaju živjeti na istom mjestu. Jednog dana neko zalupa na vrata njegove porodične kuće. Pred njom stoji jedan od Jichakovih potomaka i kaže mu: „Vratio sam se, briši iz moje kuće.“
Kada su Britanci 1920. iscrtavali granice svog mandata u Palestini, jasno je da su ljudi koji su u to vrijeme živeli između rijeke Jordan i Sredozemnog mora imali najviše prava na taj prostor. Jevreja je tu bilo tek oko 10 odsto. To što je dvije hiljade godina ranije na tom području postojalo jevrejsko kraljevstvo nije naročito jak argument da ta zemlja danas pripadne samo Jevrejima. Svakako nije pravedno da oni imaju potpuno vlasništvo nad ovom zemljom. U prvoj polovini 20. stoljeća Jevreji su bivali progonjeni širom sjeverne hemisfere i to je svakako bio veliki problem, ali taj problem Jevrejima nisu napravili Palestinci, niti je to problem koji je oni trebalo da im riješe.
Sada nije 1920. godina. U historiji vrijeme menja sve. Ove 2025. godine tačno je da i Izraelci i Palestinci imaju pravo na ovu zemlju, iz prostog razloga jer svi žive ovdje i nemaju kuda otići. Danas tu živi preko sedam miliona Jevreja, većina ih je rođena ovdje i nemaju drugo mjesto koje bi im bilo dom. Ovdje živi i preko sedam miliona Palestinaca od kojih se većina rodila ovdje. Ni oni nemaju drugu zemlju.
To znači da ni Izraelci ni Palestinci nisu potpuno u pravu i da nijedna strana nema dobar razlog da želi da druga strana nestane. Nema tih historijskih žrtava koje bi mogle opravdati današnje nasilje. Nemoguće je vaskrsnuti one koji su poginuli u prethodnim ratovima i naknadno izbrisati bolnu prošlost. Ali je još uvijek moguće spriječiti buduće ratove i strahote. Za taj cilj nije dovoljno postići neku vrstu kompromisa koju će obje strane teška srca i nevoljno potpisati kao „privremeno poboljšanje pozicija“. Sve dok je svaka od dvije strane ubjeđena da je samo ona u pravu i da ima pravo da se nada da će druga strana nestati, nijedan kompromis neće biti moguć.
Izraelski pjesnik Jehuda Amihaj je napisao: „Na mjestu gdje smo pravedni cvijeće nikada neće rasti u proljeće / Mjesto gdje smo pravedni je ugaženo i tvrdo kao polje.“ Kao vojni poligon, rekli bismo danas. Palestinski pjesnik Mahmud Darviš je pisao: „Kada vodiš ratove misli na druge (ne zaboravite mirotvorce) / Kada plaćaš račun za vodu misli na druge (ne zaboravi onog koji čeka vodu iz oblaka) / Kada se vratiš kući, svome domu, misli na druge (ne zaboravi ljude iz šatora).“ Da bi se stiglo do održivog mira, svaka od dvije strane mora biti manje u pravu i misliti više na onu drugu. Svaka od dvije strane mora prihvatiti postojanje one druge i njena prava. Na osnovu toga treba postići sporazum zasnovan na širini srca, a ne na uskogrudosti. Ključno pitanje za obje strane mora biti: da sam u položaju onog drugog šta bi trebalo da uradim da bih održao datu riječ, omogućio napredak i očuvao dostojanstvo?
Iznad svega, dvije strane trebaju pokazati plemenitost. Izraelska strana treba prestati da se cjenjka za svako brdo i izvor. Dobar mir za Izrael nije onaj koji Izraelcima daje još zemlje, već onaj koji im daje dobre susjede. Izraelski interes je da Palestina bude prosperitetna zemlja, a to je moguće samo ako bude prava država a ne skup ograđenih naselja.
I Palestinci moraju biti velikodušni. Ono što mogu dati Izraelu nije još jedna stijena ili još jedno maslinovo drvo, već nešto mnogo vrijednije – legitimitet. Izraelci žive u opravdanom strahu od uništenja. Iako trenutni odnos snaga ide u korist Izraela, arapski i muslimanski svijet je nemjerljivo veći od našeg. Budućnost nosi neizbježnu promjenu odnosa snaga na našu štetu. Ako Palestinci istinski i iskreno priznaju pravo na postojanje Izraela, i drugim Arapima i muslimanima će biti lakše da to prihvate. Tek tada će Izraelci moći da odahnu, a to će omogućiti i Palestincima da konačno uživaju u miru.
Dvije strane moraju biti popustljive jedna prema drugoj, jer je to jedini način da se postigne mir prije nego što bude prekasno. Fanatici sa obje strane vole priče o vječnosti misleći da imaju sve vrijeme ovog svijeta. Ali vječnost je projekcija, a vrijeme svima ističe. Prije milion godina nije bilo ni Palestinaca ni Izraelaca. U 21. stoljeću budućnost svih ljudi je ugrožena zbog novih tehnologija kao što su nove generacije nuklearnog oružja, rojevi dronova koje pokreće vještačka inteligencija i armije autonomnih robota. To će biti oružje u budućim ratovima. Ako nismo u stanju da privolimo ljude da vjeruju jedni drugima, niko neće imati budućnost u zemlji između rijeke Jordan i mora, niti bilo gdje u svijetu. Decenijama su oni koji su željeli da riješe izraelsko-palestinski sukob kao mantru ponavljali „dvije države za dva naroda“. Ako dva naroda ne popuste jedan drugome, uskoro će rješenje za naš lokalni sukob, kao i za mnoge druge sukobe, biti „nula država za nula naroda“.
(TBT, Haaretz)
