Piše: Benay Blenda, thebosniatimes.ba
“Jedna od karakteristika zapadnog liberalizma je pretpostavka, gledano unatrag, o kreposnom otporu kao jedinom pristojnom očekivanju ljudi koji su na prijemnoj strani kolonijalizma” (str. 17). U djelu “Jednog dana, svi će biti protiv ovoga” (2025), Omar El Akkad objašnjava zašto ovaj stav uvijek dolazi nakon što je “zemlja ukradena i dovoljno domorodaca ubijeno”, tek tada je “dovoljno sigurno da se unatrag odaje počast otporu” (str. 18).
Posebno relevantan ovih dana, Hamasov čin otpora 7. oktobra uklapa se u ovaj stari okvir: “Varvari podstiču, a civilizirani su prisiljeni da odgovore” (Akad, str. 24).
U haosu tog dana, nije važno šta je “stranka koja se smatra najzlonamjernijom zapravo učinila, već šta se vjeruje da je sposobna učiniti” (Akad, str. 38).
Odbacujući savjet vlastitog osoblja, bivši predsjednik Joe Biden izjavio je da je vidio užasan film koji dokumentira odrubljivanje glava izraelskim bebama od strane Hamasa. Izraelska novinska kuća iznijela je originalnu tvrdnju, koju su kasnije preuzeli mediji širom svijeta.
Nije bilo takvog filma, nije bilo obezglavljenih beba, ali te činjenice nisu bile važne sve dok su političari na Zapadu i njihove kohorte vjerovali da je Hamas sposoban za takve stvari.
“ Novinar bi trebao agitirati protiv šutnje – piše Akkad, ali umjesto toga većina slijedi primjer većine stanovništva koja smatra pogođenu grupu prijetećom i barbarskom (str. 42). Umjesto historijskog konteksta, novinarstvo na Zapadu nudi, u najboljem slučaju, centričan pristup, “dvostranstvo” u svom najboljem izdanju.
U ovom moru propagande, palestinski novinari su “u stvari jedini svjetski izvor informacija o stvarnosti uništenja Gaze” (Akkad, str. 43), vizualne istine koja se suprotstavlja izraelskoj hasbari koju zapadni novinari prihvataju kao vijest.
Postoji cijena za izvještavanje istine, ili ne, ovisno o slučaju. Dok je Bari Weiss, koja se nekada proglasila “cionističkim fanatikom”, nedavno dobila željenu poziciju glavne urednice CBS Newsa, Izraelci su ubili najmanje 242 palestinska novinara.
Palestinska patnja
U Izraelu, komentatori Daniel Estrin i Itay Stern tvrde da “gubitak apatije prema palestinskoj patnji” služi kao cijena koju Izraelci plaćaju za vladinu cenzuru njihovih vijesti.
“Ono što vojnici vide u Gazi – nastavljaju oni -većina Izraelaca ne vidi. Izraelske vijesti su uglavnom štitile publiku od toga.”
Ali u Izraelu postoji univerzalna regrutacija, i kada se ti vojnici vrate kući, pričaju o onome što su vidjeli.
“ Hoće li Izraelci jednog dana reći o zločinima svoje zemlje u Gazi: ‘Uvijek sam bila protiv toga?’ – pita izraelska novinarka Amira Hass.
“ Optimisti vjeruju da postoji put nazad. Koliko su samo sretni, optimisti.
I Nijemci su tvrdili da nisu znali za Holokaust tokom Drugog svjetskog rata. Ali, kako objašvanja John Ezard, masa običnih Nijemaca “znala je da su koncentracioni logori puni Jevreja koji su stigmatizirani kao podljudi i oni koji skrnave rasu. Znali su da su oni, kao i druge grupe i manjine, ubijani bez nadzora.”
Prema Akkadu, nije stvar u tome da Zapad ne zna. Do sada su svi vidjeli pokolj na svojim telefonima ili su odlučili da ga ignoriraju. Ipak, Palestinci su toliko dehumanizovani od strane medija da ima smisla kriviti žrtve za njihovu smrt.
“Nikada ne vidjeti ove ljude u svakodnevnom životu, nikada ne razgovarati s njima izvan okvira ispitivanja, nikada nemati razloga smatrati ih ljudima u bilo kojem društvenom smislu, te stvari se provlače kroz priču, ili odsustvo priče” (Akad, str. 45).
Demokratska država
U proteklih nekoliko mjeseci došlo je do svojevrsnog obračuna, iako opterećenog mnogim problemima. Na primjer, postoji tendencija da se za izraelski “rat” okrivi jedna osoba, Netanyahu. Dakle, logika ide ovako: Ako bi se on mogao zamijeniti, Izrael bi se vratio u demokratsku državu.
Na primjer, senator Bernie Sanders je konačno upotrijebio riječ “genocid” da opiše pokolj palestinskog naroda, ali ga i dalje naziva “Netanyahuovim ratom”, kao da premijer, a ne izraelska vojska, samostalno istrebljuje Palestince.
Štaviše, on ponavlja propagandu da je Hamas odgovoran za ubistvo 1.200 Izraelaca 7. oktobra, ignorišući sada već dobro poznatu informaciju da je Izrael tog dana aktivirao svoju Hanibalovu direktivu, što znači da je cionistička vojska odgovorna za smrt mnogih njihove braće.
Rođen, budući da je nastao na istrebljenju, a zatim i protjerivanju Palestinaca tokom Nakbe 1948. godine, entitet nije bio demokratija prije uspona Netanyahua, niti će biti poslije, osim ako se cionistički režim ne demontira.
Suosnivač organizacije Indivisible, Ezra Cohen, također ide samo do određene tačke, ali ne i dalje. Poput Bernieja Sandersa, on priznaje da je ta organizacija možda otišla predaleko u svom pokolju Palestinaca. Ali osuđujući Hamas zbog 7. oktobra, on ignoriše ono što je bilo prije, posebno Nakbu iz 1948. godine, nakon čega je uslijedilo 77 godina zlostavljanja i okupacije.
Istaknut u organizaciji “Marša bez kraljeva” 18. oktobra, Indivisible, samom svojom asocijacijom, promoviše ideju da je Trumpova želja da bude kralj, a ne sam imperijalistički sistem, uzrok problema zemlje.
Stoga mnogi smatraju da je samo Donald Trump odgovoran za trenutnu fašističku državu. Kad bi on, zajedno sa svojim saradnicima u Kongresu, bio uklonjen s dužnosti, i SAD bi mogle povratiti ono što su bile prije Trumpovog dolaska na vlast.
Nacistička Njemačka
Ni u Izraelu ni u SAD-u, problemi ne leže na ramenima jednog čovjeka. Hannah Arendt je to shvatila kada je napisala da Adolf Eichmann, kojem se trenutno sudi u Izraelu zbog njegove uloge u Holokaustu, nije bio čudovište, već se ponašao u skladu sa standardima nacističke Njemačke. Zbog toga ju je veći dio jevrejske zajednice ocrnio. U svoju odbranu, Arendt nije opravdavala Eichmanna, već je umjesto toga kritikovala cijeli sistem zbog njegovog funkcionisanja kako treba.
U filmu “Zona interesa”, jezivi portret Rudolpha Hössa , glavnog organizatora Auschwitza, Jonathana Glazera pokazuje kako ova ideja funkcioniše. S jedne strane zida, porodica Höss živi svojim idiličnim životom. S druge strane, nalazi se koncentracioni logor u kojem Höss, birokrata srednjeg ranga, obavlja svoj gnusni posao.
Ovo posljednje se nikada ne prikazuje; samo vriskovi zatvorenika, isprekidani povremenim pucnjevima, daju naznaku o tome šta se dešava. Također se čuje dim iz krematorija koji se diže preko zida i prodire u Hössov dom.
Sporadični detalji ostavljaju gledaocu da dovrši ostatak priče. Kada se Hedwiga uvuče u krzneni kaput koji je nekada pripadao jevrejskom zatvoreniku, sada pokojnom, Glazer prepušta mašti kako je taj kaput spašen. Njen sin se igra svojom kolekcijom zlatnih zuba, ostataka tijela zatvorenika nakon njihove stravične smrti.
U nekom trenutku, genocid će se završiti kada cionistička država konačno bude demontirana ili kada ne bude više nikoga koga bi se moglo ubiti. Oni koji su na strani opozicije nadaju se prvom, dok drugi očekuju da će cionisti pobijediti, ako to već nisu učinili.
Masovno uništavanje
Za Palestince, pobjeda ima značenje koje se uzdiže iznad sada spornog broja mrtvih, masovnog uništavanja fizičkih struktura koje danas postoje kao ruševine i propagandne mašinerije koju Izrael ne tako vješto projektuje.
U knjizi “Nepobjediva volja: Trijumf duha Gaze protiv arhitekture genocida”, Ramzy Baroud pripisuje palestinsku otpornost kolektivnom duhu zasnovanom na načelima otpora: “Osnovne vrijednosti poput Karamaha (dostojanstva), Izze (ponosa) i Sabra (strpljenja), između ostalih, su standardi po kojima Gaza ocjenjuje svoje djelovanje.”
Sudeći po ovim kanonima, Baroud izjavljuje da su stanovnici Gaze dobili rat.
Što se tiče onih koji pišu historiju, “moralna komponenta historije, najneophodnija komponenta”, tvrdi Akkad, jeste jednostavno pitanje: “Kada je bilo važno, ko je stao na stranu pravde, a ko na stranu moći?” (str. 61).
(TBT, The Palestine Chronicle)
