U mračnim hodnicima medicinskog kompleksa Nasser u Gazi, Samah Ahmed se gušila u suzama dok su joj doktori govorili da njen novorođeni sin možda neće preživjeti.
Srušila se na zid bolničkog hodnika, a njen kostur se tresao od jecaja. Sa 30 godina i manje od 50 kilograma, Samah jedva stoji, a da ne uhvati muža za ruku.
Kroz prozor odjeljenja neonatalne intenzivne njege u medicinskom kompleksu Nasser, njen osmodnevni sin Muhammad leži boreći se za dah, jedno od troje beba naguranih u jedan inkubator namijenjen za jednu osobu.
Doktorove riječi, palestinski medicinski eufemizam koji znači da osoblje ne može ništa više učiniti, odjekuju kroz prepun hodnik gdje druge majke sjede pognute na podu, lica im su urezana u istu očajničku tugu.
Medicinski radnik prolazi noseći malo, umotano tijelo prema mrtvačnici. Samahin muž, Tariq, podiže ruke u molitvi, lice mu se grćilo od bola.
Prema podacima UNICEF-a, gotovo svaka peta beba u Gazi sada se rađa prijevremeno, jer devastirani zdravstveni sistem enklave ostavlja trudnice bez adekvatne medicinske njege, ishrane ili sigurnih uslova za porođaj.
Oko 130 beba se rađa svaki dan, a više od četvrtine dolazi carskim rezom, postupcima koji se često odvijaju bez anestezije ili sterilizirane opreme. UN procjenjuje da je više od 20.000 djece umrlo kao posljedica sukoba.
Zvaničnici u medicinskom kompleksu Nasser kažu da se 60 posto svih porođaja sada događa prijevremeno, što je trostruko više od prijeratne stope. Bolnica je posljednjih mjeseci zabilježila 2.000 prijevremenih porođaja, preopterećujući odjeljenje intenzivne njege novorođenčadi (NICU) dizajnirano za osam inkubatora koje sada ima 15, a istovremeno brine o 36 prijevremeno rođene djece.
Medicinsko osoblje svakodnevno izvještava o smrtnim slučajevima jer ih prenatrpanost prisiljava da smještaju dvije ili tri bebe u pojedinačne inkubatore, lijekovi koji spašavaju živote nestaju, a pothranjene majke rađaju sve krhkiju novorođenčad.
Samah je porodila Muhammada hitnim carskim rezom u 31. sedmici 4. oktobra, nakon što je krvarenje prisililo doktore da upozore da će možda morati ukloniti njenu maternicu. Krvarenje je prestalo, ali Muhammad je rođen sa samo 1,9 kilograma. Bez mjesta u inkubatoru, vratio se kući u porodični šator za raseljenike u al-Mawasiju.
“Sve što mi se dogodilo je zbog rata”, rekla je Samah za The New Arab.
“Moj sin je trebao biti smješten u inkubator od rođenja, ali nedostatak mi je to uskratio. Trebao se vratiti u čist dom s odgovarajućim okruženjem, ali smo se vratili u šator u području koje nije pogodno za odrasle, a kamoli za prijevremeno rođene bebe.”
Samah je pet mjeseci trudnoće preživjela gotovo isključivo na daqqi, pečenoj, mljevenoj pšenici pomiješanoj sa začinima. Njena težina je pala na 46 kilograma i jedva je mogla hodati.
Tri godine ranije, prije rata, rodila je svoju kćerku Aylu bez komplikacija nakon trudnoće u terminu.
Kada je Muhammadova koža požutjela nakon sedmice, Samah ga je hitno odvezao u bolnicu. Pošto je jedinica intenzivne njege bila puna, osoblje ga je smjestilo u redovnu pedijatrijsku sobu prepunu djece koja su patila od respiratornih i krvnih problema.
U roku od dva dana, zarazio se infekcijom. Njegovo stanje se brzo pogoršalo. Prestao je dojiti, a njegovo sićušno tijelo odbacilo je adaptirano mlijeko.
„Premještanje je bilo mučenje“, kaže Samah, čija je univerzitetska diploma iz engleskog jezika sada jednako beskorisna kao i normalnost koju predstavlja.
„Priprema hrane, nošenje drva za ogrjev i vode, pranje odjeće i posuđa, svaki detalj svakodnevnog života bez ikakvih sredstava, iscrpljivao me je i činio me nesposobnom čak i da održim trudnoću. Sada plaćam cijenu, a plaća je i moja beba.“
Unutar odjeljenja za intenzivnu njegu, medicinski tehničar Adi Al-Agha se kreće između inkubatora, provjerava vitalne znakove i podešava cijevi. Ima magistarsku diplomu iz intenzivne njege i naprednu diplomu iz neonatologije. U svojih osam godina rada na ovom odjeljenju, nikada nije vidio ništa slično trenutnoj krizi.
„Nikada nismo imali ove brojke, nikada nismo vidjeli da se zdravstveno stanje ovako pogoršava“, kaže Adi za The New Arab, dok ručno pomaže disanju prijevremeno rođene bebe, dok dvije druge bebe leže pored prve u istom inkubatoru.
“Proživljavamo najgori period zbog rata i njegovih posljedica – pogoršavaju se uslovi za trudnice i novorođenčad, a nedostaje nam i potrepština za prijevremeno rođene bebe.”
Asaad Al-Nawajha, pedijatar i neonatolog s 20 godina iskustva, kaže da se broj slučajeva povećao za više od 200 posto.
Kapacitet odjela je premašen za faktor četiri. Svaka medicinska sestra sada brine o osam prijevremeno rođenih beba, kada medicinski standardi nalažu jednu medicinsku sestru po kritično bolesnoj bebi, ili najviše četiri po medicinskoj sestri u normalnim okolnostima.
“Prisiljeni smo staviti dvije ili tri prijevremeno rođene bebe u neke inkubatore jer nema mjesta, uprkos ogromnim zdravstvenim rizicima i kršenju medicinskih standarda”, objašnjava Asaad.
“Ponekad nam nedostaju esencijalni lijekovi poput surfaktanta, koji poboljšava disanje i razvoj pluća kod prijevremeno rođenih beba. Kada nije dostupan, stanje bebe se pogoršava, ponekad do smrti, posebno jer se već bore s nerazvijenim organima, posebno plućima.”
Nedostatak se proteže dalje od prostora i osoblja. Kritični lijekovi nestaju s polica. Oprema se kvari bez rezervnih dijelova. Bolnici nedostaju čak i osnovni zalihi – hlor za sterilizaciju, intravenske tekućine, kreveti, madraci i ćebad za porodilišta.
Ahmed Al-Farra, direktor bolnice za porodilje i djecu u medicinskom kompleksu Nasser, otkriva da 60 posto lijekova potrebnih za NICU potpuno nema na zalihama.
Redovna pedijatrijska odjeljenja su još preopterećenija, ponekad imaju 130 pacijenata, a projektovana su za 40, s djecom koja leže na podovima u hodnicima i vratima.
“Situacija je katastrofalna i neviđena”, kaže Ahmed.
“Zbog velike prenatrpanosti ljekari moraju premjestiti novorođenčad kojoj su potrebni inkubatori na redovna pedijatrijska odjeljenja, a ponekad nema mjesta. Prisiljeni smo birati između jedne bebe i druge kada moramo odlučiti ko će dobiti respirator; biramo onu koja ima veće šanse za preživljavanje. Zato svakodnevno bilježimo smrtne slučajeve među ovom novorođenčadi.”
Porast prijevremenih porođaja direktno proizlazi iz napada rata na zdravlje majki. Trudnice se suočavaju s ponovljenim raseljavanjem, pothranjenošću, kontaminiranom vodom, nedostatkom prenatalnih vitamina i lijekova za sprječavanje prijevremenog porođaja, psihološkom traumom i ekstremnim fizičkim naporom.
Mnoge ne mogu doći do zdravstvenih ustanova na redovne preglede. Kada to učine, medicinsko osoblje često nema resurse za pravilno praćenje visokorizičnih trudnoća.
Ahmed kaže da su međunarodne i UN-ove organizacije dale obećanja, ali da se ništa nije promijenilo danima nakon stupanja na snagu primirja. On insistira da zdravstveni sistem ne može izdržati daljnja kašnjenja.
“Prelazi se moraju potpuno otvoriti i omogućiti sve što je bolnicama i zdravstvenom sektoru potrebno”, kaže on.
“Sve je hitno i neophodno, materijali za laboratorijsko testiranje, intravenske otopine, inkubatori za intenzivnu njegu novorođenčadi, antibiotici, kreveti za porodilje i sterilizacijski hlor. Lista hitnih potreba bez ikakvih zaliha je beskonačna.”
Odstraga u hodniku, Samah pregledava fotografije na svom telefonu iz Muhammedovih prvih dana, slike na kojima ga drži u šatoru, doji, oboje kao da su preživjeli najgore.
Zatim je došla žutica, infekcija, kriza. Gleda prema prozoru intenzivne njege novorođenčadi, gdje se, iza stakla, njen sin bori za svaki dah.
“Za mene rat nije završio”, kaže ona. “Katastrofa se nastavlja. Patila sam kroz trudnoću na načine koje nijedno ljudsko biće ne može zamisliti, i samo čekanje na bebu me održavalo. Ali sada ne znam kakva ga sudbina čeka osim bolnih riječi koje mi doktori govore.”
Njen muž joj pomaže da ustane. Čekaju još jednu priliku da vide svog sina, pridružujući se grupi roditelja čiji pogled nikada ne napušta prozore intenzivne njege novorođenčadi, čije ruke nikada ne prestaju moliti, čiju djecu rat u Gazi polahko, metodično, krade.
(TBT)
