Privredno društvo Igman Konjic, nekada ponosni bastion bosanskohercegovačke namjenske industrije, fabrika koja je hranila hiljade porodica, gradila reputaciju zemlje i nosila epitet “strateškog dragulja”, danas je postala sinonim za raspad sistema, banket nesposobnosti i institucionalno propadanje pod plaštom patriotskih parola. Od nekadašnjeg simbola ponosa, kompanija je postala simbol izgubljenih planova, naraslih dugova i uprava koje se smjenjuju kao loši statisti u beskrajnoj predstavi političkog teatra.
Finansijski izvještaji Igmana danas ne traže puko objašnjenje, oni vape za revizijom, krivičnim prijavama i moralnom katarzom. Igman je podsjetnik na to kako izgleda kad država svoje fabrike pretvori u partijski poligon, a menadžere u poslušne dekoracije.
NAMJENSKA INDUSTRIJA NIJE PEKARA
Naredbu o izgradnji vojne fabrike Igman potpisao je 6. marta 1950. Josip Broz Tito. Igman je u početku proizvodio isključivo za potrebe Jugoslovenske narodne armije, ali je već 1952. godine dio proizvodnje izvezao na inostrano tržište i od tada je permanentno izvoznik proizvoda namijenjenih odbrani. Sedamdeset i kusur godina u historiji kompanije govori o njenoj zrelosti, sa više od 1.300 zaposlenih radnika.
Međutim, najnoviji finansijski izvještaji ne lažu, prihodi padaju, likvidnost je upitna, a obaveze rastu. Umjesto ulaganja u proizvodnju i inovacije, podaci pokazuju obrazac koji svako razumno oko mora prozvati, prekomjerno zaduživanje da bi se finansirali troškovi koji nemaju veze sa opstankom proizvodnje. Drugim riječima firma se zaduživala da bi održala iluziju funkcionalnosti, dok se istovremeno guraju troškovi koji više liče na život na tuđem računu nego na odgovorno upravljanje javnim preduzećem.
Rezultat je opipljiv i brutalan, radnici vrlo lahko mogu ostati bez redovnih isplata i sigurnih poslova, poslovni partneri polahko gube povjerenje, a država dobija potencijalno novu rupu u sistemu odbrane i industrije koju će opet morati spašavati iz džepa građana. Ono što posebno bode oči je način na koji je prethodna uprava na čelu sa Đahidom Muratbegovićem koristila kreditne linije, pa tako umjesto da se zaduže za modernizaciju proizvodnih linija, nabavku alata ili razvoj proizvoda koji bi vratili pare kroz poslove, novac je izgleda prema tragovima u izvještajima i riječima uposlenika, iskorišten za podizanje privida uspjeha. Problem je što tu nije riječ samo o lošoj upravi, riječ je o ugroženoj nacionalnoj sigurnosti. Namjenska industrija nije pekara, ona mora biti strateški sektor s jasnom odgovornošću.
Nova uprava imenovana za vrijeme vladavine Trojke je morala odmah provesti hitnu nezavisnu reviziju svih finansijskih tokova posljednjih godina i uvođenje mehanizama građanske/javne kontrole i transparentnosti kroz javni uvid u poslovanje, nabavke i troškove menadžmenta. Danas Igman nije žrtva tržišta, Igman je žrtva loše volje, oportunizma i dekadentne upravljačke filozofije. To nije samo ekonomski problem, to je moralna katastrofa koja se treba zaustaviti odmah.
Nermin Nikšić, sin Konjica, čovjek koji bi po svemu trebao razumjeti značaj i težinu Igmana, postao je politički garant njegovog posrnuća. Pod njegovim patronatom, Bosna i Hercegovina je doživjela najdublje poniženje u novijoj historiji namjenske industrije. Zemlja koja je nekad proizvodila sve, od metka do aviona, danas nema vlastiti barut. Barut, osnovu svakog oružja, svake fabrike municije, svakog pogona namjenske proizvodnje.
Nikšić umjesto da digne glas, pokrene investicijski ciklus, obnovi kapacitete, on moli Aleksandra Vučića da mu Srbija proda barut. To nije državnički potez, to je poniženje, to je nacionalna sramota. Jer ako ti kao “lijevi” premijer jednog dijela države, koji se diči svojim partizanima, svojom borbom, ideš u Beograd da moliš oružje od onih koji su ga, historijski gledano, najviše usmjeravali protiv tvoje zemlje, onda to više nije ni politika, ni pragmatizam, to je kapitulacija u civilnom odijelu.
Nikšić se ponaša kao da ne razumije šta znači simbol baruta. Danas je barut suverenitet, barut je nezavisnost, barut je krvotok svake vojne i industrijske proizvodnje. Kada zemlja ne može sama da napravi osnovni element svog odbrambenog sistema, to znači da više nije država, nego konstrukcija koja preživljava na tuđoj milosti.
NACIONALNI AUTOGOL
Konjic danima nije brujao od mašina, već od ogorčenja. U pogonima Igmana više se priča o namještenim zapošljavanjima i novim sekretaricama direktora, nego o tehnologiji, više o dugovima nego o izvozu, više o političkim zaštitnicima nego o planovima. Kad dođe trenutak da se historija piše, uz ime Nermina Nikšića ne bi trebalo da stoji “premijer”, nego fusnota: “čovjek koji je morao u Beograd po barut.” Jer simbolika tog čina da bosanskohercegovački premijer ide u Beograd moliti barut nije samo ekonomska, nego historijska, gotovo arhetipska. To je simbol političke slabosti koja je postala državna politika.
Barut je u ovom slučaju samo prah, ali njegov nedostatak govori više o državi nego svi govori u parlamentu zajedno. Zemlja koja više ne zna kako da zapali iskru vlastite fabrike, osuđena je da se moli za plamen tuđeg šporeta. Simbolika baruta danas u Bosni i Hercegovini nije u njegovoj eksplozivnosti, nego u njegovom nedostatku. Jer taj nedostatak eksplodira tiše, ali razornije u glavama ljudi koji još uvijek vjeruju da imaju državu. Kad Nikšić mora u Beograd po barut, to znači da smo prestali biti subjekti historije i postali njeni statisti.
Bosna i Hercegovina danas mora da kleči pred vratima nekadašnjih dušmana i moli da mu prodaju ono što je do neki dan sama proizvodila. To nije slučajnost, to je posljedica godina političkog razaranja, neznanja i šuplje samouvjerenosti ljudi poput Nikšića, Novalića, Lakića i drugih političkih poguzija, koji su sve pretvorili u partijski biznis i državnu fikciju. Zato ovaj čin nije samo politički gaf, to je industrijski poraz pretvoren u nacionalni autogol. Nikšić i njegova svita su izgleda zaboravili miris fabrike, zvuk mašina i težinu znoja onih koji su gradili taj sistem.
I tako, između molbe i sramote, između Vučićeve ruke i praznih magacina, ostaje slika zemlje koja više ni eksploziju ne može proizvesti bez saglasnosti Beograda. Kad nestane baruta, ostaje dim. A kad nestane političkog dostojanstva, izgleda ostaje Nermin Nikšić.
(TBT, Istraživački tim)
