Piše: David Hearst,thebosniatimes.ba
Kada je američki predsjednik Donald Trump odstupio od scenarija u svom najnovijem govoru pred Knesetom, otkrio je mnogo više nego što je bilo za očekivati za interese njegove administracije ili Izraela.
Ovo je bilo osmišljeno kao pobjednički krug za dva čovjeka – cara, Trumpa, i njegovog prokonzula, izraelskog premijera Benjamina Netanyahua.
Oni su slavili pobjedu ne samo nad Hamasom u Gazi, ili Hezbolahom u Libanu, ili Revolucionarnom gardom u Iranu – već nad zadnjih 3.000 godina historije, bilo stvarne ili biblijsке.
Giorgia Meloni, talijanska premijerka koja je trebala sastati s Trumpom nekoliko sati kasnije u Egiptu u Šarm el-Šejhu, nije znala, ali Trump i Netanyahu su upravo “potopili” i Rimsko carstvo, zbog protjerivanja Jevreja prije 2.000 godina.
Trump, van scenarija, prekinuo je ovu orgiju samo-zadovoljstva nekoliko kućnih istina.
Otkrio je koliko je Izrael postao ovisan o američkom oružju, prisjećajući se kako je Netanyahu molio za oružje koje Trump čak nije ni znao da SAD imaju.
Podsjetio je Izrael koliko je mali i da ne može boriti se protiv svjetskog mnijenja.
Potvrdio je kako je pritisnuo Netanyahua da zaustavi ofanzivu na Gazu: „I rekao sam, ‘Bibi, bit ćeš pamćen po ovome daleko više nego da nastaviš ovo, nastaviš, nastaviš, ubijati, ubijati, ubijati.'“
Otkrio je kako su američki židovski milijarderski par Miriam i Sheldon Adelson „imali više putovanja u Bijelu kuću“ nego iko koga je mogao smisliti, i kako je pokojni Sheldon – „veoma agresivan čovjek“ – bio odgovoran za uvjeravanje Trumpe u njegovom prvom mandatu da prizna aneksiju Golanskih visoravniod strane Izraela.
Cirka u Šarm el-Šejhu
Da je ovo rekao iko osim Trumpa, izazvalo bi trenutni bijes pro-izraelskih grupa u SAD. Tvrditi da je demokratski izabrani predsjednik direktno utjecao od strane neizabranog židovskog milijardera koji mu je provalio na vrata, trenutno bi bilo ocijenjeno kao antisemitska uvreda.
Umjesto toga, Trump i gotovo članstvo Kneseta su se radovali tome. Trebali su duboko šutjeti o tome kako se formira američka vanjska politika i od strane koga.
Još gore je uslijedilo u Šarm el-Šejhu, gdje je Trump kasnio nekolikosati. Dva arapska i muslimanska lidera o kojima je Trump hvalio u Knesetu bila su na ivici bojkota događaja – jedan u zraku – kada su saznali da će Netanyahu lično doći.
Netanyahu nije bio na listi gostiju, ali kada su počele kružiti glasine da je Trump prisilio egipatskog predsjednika Abdela Fataha el-Sisija da ga pozove, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan držao je avion u zraku, a irački premijer Mohammed Shia al-Sudani počeo se suočavati s žestokim otporom kod kuće.
Netanyahu se brzo opozvao, a njegov ured izdao je izjavu kažući da ne može doći jer je židovski praznik.
Dva druga velika arapska lidera, saudi princ Mohammed bin Salman i predsjednik UAE Mohamed bin Zayed, također nisu došli. Postoji nekoliko teorija koje kruže o njihovom izostanku: je li to bila ljutnja što su regionalni rivali Katar i Turska izgledali da su vodili sve u pregovorima o primirju s Hamasom? Jesu li bili ljuti na Egipat?
Ili su bili nezadovoljni što Hamas nije bio izbačen sa strane – i da bi uopće dobili primirje, Steve Witkoff, Trumpov izaslanik, i Jared Kushner, njegov zet, morali su direktno razgovarati s njima?
Kao što je primijetio jordanski komentator Abdulhadi al-Majali: „Je li Hamas porastao i postao veličine Amerike, ili je Amerika smanjena i postala veličine Hamasa?“
Ili je to bila njihova prirodna opreznost u odobravanju procesa koji je bio polupečen, i za koji bi na kraju oni platili?
Ja se priklanjam drugom, ali jedna stvar je jasna: Abrahamovi sporazumi, tako javno razmetani u Knesetu kao model za ovaj novi „mir u našem vremenu“, nemaju temelje koje Trump i Kushner smatraju da imaju.
Most previše daleko To je jedno, kao što je otkrilo The Washington Post, održavati zajedničke vojne vježbe s Izraelom u tajnosti dok je genocid u Gazi u punom jeku, ali sasvim drugo je imati svog lidera fotografisanog kako stoji u redu s Netanyahuom. To je još uvijek most previše daleko.
Samo ovo pokazuje koliko su ovi autokrati svjesni i preplašeni popularnim sentimentom, više od desetljeća nakon što su zdrobili Arapsko proljeće.
To također pokazuje koliko je krhak regionalni konsenzus za normalizaciju s Tel Avivom – i koliko su još uvijek jaki strahovi da sve ovo može biti smokvin list za njihovu podložnost novom regionalnom hegemonu.
Njihovi strahovi imaju malo veze s palestinskim narodom, za koga su prolili malo suza. Ovo je o njihovom vlastitom statusu kao lidera i njihovoj vlastitoj suverenosti. Saudi Arabija ambicije da bude lider sunitskog arapskog svijeta izazivane su posebno od strane Izraelovih regionalnih ambicija – i Mohammed bin Salman, koji se vidi kao nova generacija reformatora, sada razumije kako Izrael može potkopati i njegov lični položaj.
Konferencija će biti pamćena po svom trumpovskom kaosu, a ne po govorima.
Manji igrači u ovom dogovoru, poput francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ili britanskog premijera Keira Starmera, bili su ignorisani kao nevaljali školski dečaci, nakon što je učitelj dužnom zapisao njihovo prisustvo u klasi.
Zanemarivanje koje je isporučeno britanskom lideru, koji je pozvan na platformu a zatim ignorisan, postalo je viralno među trumpovskim podržavaocima lidera Reform UK Nigela Faragea.
Pored toga, indonežijski predsjednik Prabowo Subianto je preslušan na otvorenom mikrofunu kako traži sastanak s Trumpovim sinom Erikom, koji služi kao izvršni potpredsjednik u Trump Organization. Trump je odgovorio: „Neka Eric pozove. Trebam li to učiniti? On je tako dobar momak.“
Za nekoliko sati, Trump je uspio poniziti sve – čak i svog domaćina Sisija, koji je pružio ruku samo da vidi kako se američki predsjednik okrene.
Uobičajeni posao
Naravno, čim je ova cirkus poletio kući svojim 747-ama, izraelske snage su se vratile na posao kao i uvijek u Gazi.
Izraelski dronovi i tenkovi nisu prestali pucati i ubijati Palestince u Gazi, u dnevnim kršenjima primirja. U utorak, Izrael je objavio da će granični prijelaz Rafah s Egiptom ostati zatvoren, i ponovo prekinuo isporuke pomoći pod izgovorom da Hamas nije dostavio sva tijela svojih zarobljenika.
Teškoće u pronalaženju ovih tijela bile su opsežno raspravljane u pregovorima, i formula za otkrivanje gdje su bila zapisana u sporazum, s Hamasom koji je proglasio da će trebati međunarodnu pomoć za to. Izrael je tako intenzivno bombardovao Gazu da nije samo ubio neke od svojih zarobljenika, zajedno s njihovim čuvarima, već i čuvare tijela mrtvih zarobljenika. U nekim slučajevima, sav kontakt s ovim jedinicama Hamasa je izgubljen.
Izjava koju je izdala porodica Tamira Nimrodija, zarobljenog vojnika čije tijelo je vraćeno Izraelu iz Gaze u utorak, rekla je da je njihov sin ubijen izraelskim zračnim udarima.
Netanyahova propaganda da je Hamas prisiljen na primirje kontinuiranom provođenjem rata sada se raspada.
Dakle, šta se ovaj tjedan teatar svodi na?
Jasno je da je rat od dvije godine stao prije nego što je postigao svoj glavni strateški cilj za Izrael, koji je bio trajno protjerati najmanje pola stanovništva Gaze, time mijenjajući demografsku ravnotežu Jevreja i Arapa na cijeloj zemlji između Jordana i Sredozemljanog mora.
Jasno je da Izrael nije uspio srušiti Hamas kao vojnu organizaciju. Nakon kratke bitke s sjevernim plemenima u Gazi, ponovo je uspostavio kontrolu nad svim teritorijem iz kojeg su se izvukle izraelske snage – i to je učinio uz Trumpovo odobrenje.
Globalna pažnja Na način na koji su živi zarobljenici oslobođeni, Hamas je ponovo demonstrirao da još uvijek ima komandu i kontrolu. To nije ono što je Izrael htio. Htio je podstaknuti građanski rat, i to jasno nije uspjelo.
Također je jasno da je Netanyahu protiv svoje volje prisiljen zaustaviti ovaj rat od strane Trumpe. Zavisio je od rata za svoj politički opstanak, i također je odgovarao njegovoj ideološkoj misiji da spriječi bilo kakvu palestinsku državu, bilo koje veličine ili opisa, da se formira. Ne može biti jasno Netanyahuu samom kako može nastaviti oba ova cilja u uvjetima mira.
Morat će se osloniti na pregovore o razoružanju Hamasa koji će sigurno zapeti, i koristiti to kao izgovor za ponovno pokretanje operacija. U međuvremenu, radi sve što može da potopi sporazum.
Ali vojna kampanja, kada se nastavi, vjerovatno neće biti iste razmjere. Vjerovatnije je da će Gaza vratiti se na situaciju koju vidimo u južnom Libanu, gdje Izrael osjeća slobodu da nastavi bombardovati odabrane mete koje tvrdi da su legitimne, bilo da jesu ili ne. Također će nastaviti gušiti Gazu ograničavanjem pomoći i zaliha za rekonstrukciju.
Biće i negativnih i pozitivnih posljedica za Palestince.
U predvidivom budućem periodu, Izrael će nastaviti održavati opsadu i gušenje Gaze na mjestu. Ali kao što noć slijedi dan, ova akcija će garantovati da Gaza ostane u centru globalne pažnje.
Jer postoji razlika između ovog pokušaja zaustavljanja sukoba i onoga što se dogodilo nakon potpisivanja sporazuma iz Osla. Oslo je zatvorio palestinsko pitanje u globalnoj debati, pod pretpostavkom da se vode pregovori o uspostavljanju potpune države. Isti argument se ponovo pojavio u Starmerovom početnom otporu prema priznanju palestinske države – da bi to ometalo pregovore – iako je znao da se takvi razgovori ne vode. Ovaj put, takvi pregovori ne postoje. Sve što „postoji“ bit će Izraelski otvoreni pokušaji povratka u rat. Ovo ne samo da će održavati globalne zahtjeve za palestinskom državom energiziranim. Također će izložiti katarske i turske pregovarače koji su se prijavili za ovaj sporazum. Njihova žudnja je imala sve veze s onim što su percipirali kao svoj nacionalni interes: ostati što bliže samom Trumpu. Na taj način, dobili bi svoje F-35. Ali ovo nije ono što narod Turske želi, i Erdogan je pokazao u barem jednim izborima da je ranjiv na islamističke partije koje korigiraju na Turskoj nevoljnosti da se suoči s Izraelom. Mogao bi ponovo biti ranjiv ako Izrael vrati se u rat. Lideri koji su potpisali ovaj sporazum postat će sve ranjiviji na javno mnijenje kod kuće. Jedini cilj turskog liderstva je ostati na vlasti. Pokušani vojni puč 2016. naučio ih je koliko su bili blizu gubitka. To je vlast, ne princip, što određuje njihove akcije. Palestinska obnova Ako Izraelovo bombardiranje Gaze nastavi, i ako nastavi gušiti pomoć u teritoriju, sve muslimanske i arapske zemlje koje su potpisale deklaraciju o primirju dijele ovaj sporazum koliko i Trump – i to nije dobro mjesto za njih da budu. Ako je Oslo bio kraj Prve Intifade, Šarm el-Šejh će biti početak novog poglavlja ovog sukoba, koji je otvorenog kraja. Za Palestince koji su gotovo potpuno izostavljeni iz samita u Šarm el-Šejhu, na koji je predsjednik Mahmud Abbas pozvan kao naknadna misao, najhitnije pitanje u ovom trenutku, nakon dvogodišnje kampanje genocida u Gazi, je potpuna neadekvatnost njihovih lidera. Izrael odbija osloboditi iz zatvora jedine lidere koji bi mogli formirati vladu koja bi ujedinila sve partije i sve frakcije, iako mnogi drugi potencijalni lideri postoje u redovima. Kontinuираno prisustvo Abasa i njegovog proglasenog nasljednika Husseina al-Šejha je besmisleno. Njihova jedina funkcija je predsjedati propadanju i povlačenju – još dalje od 22 posto historijske Palestine koja je ostala nakon što je bivši lider Jaser Arafat dao ostatak, i pravo povratka, kada je priznao Izrael.
Arafatovo nasljeđe je od tada prožderano stotinama hiljada izraelskih naseljenika na okupiranom Zapadnom bregu i Istočnom Jerusalimu, od kojih je mnogi sada naoružani.
Najhitniji zadatak za Palestince sada je prisiliti penzioniranje svojih lidera, obnoviti Palestinsku oslobodilačku organizaciju i sve palestinske institucije – bilo u Ramali, Gazi, Istočnom Jerusalimu ili dijaspori – i predstaviti Izraelu i Trumpu nove činjenice na terenu.
Nema izgovora za odlaganje. Vidjeli su koliko su sami. Vidjeli su kako su druge zemlje djelovale, izražavajući simpatije i ništa ne radeći.
Znaju da se okupirani Zapadni breg aneksira, bilo da se službeno objavi ili ne. Znaju da će Izrael nastaviti širiti svoje granice, gušeći ono malo suverenosti koje arapske nacije zapravo imaju.
Nijedan bijeli vitez na konju neće doći da ih spasi. Znaju, i Gaza im je pokazala, da su jedini ljudi koji mogu oblikovati budućnost Palestine sami Palestinci.
(TBT, MEE)
