Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Na komemoraciji Charliju Kirku u Arizoni 21. septembra njegova udovica je oprostila ubici, ali ne i Trump koji je Kirka opisao kao „misionara plemenitog duha u velikoj, velikoj misiji“. Zatim je nastavio: „Nije mrzio svoje protivnike. Želio im je najbolje. Tu se nisam slagao sa Charlijem. Ja mrzim svoje protivnike i ne želim im najbolje.“
Ta očigledna nedoslednost je ključna karakteristika trampovskog univerzuma. Trump naravno nije „plemenit duh“: on mrzi svoje protivnike i smatra ih smećem koje treba satrti. Međutim, da bi nekako opravdao svoju brutalnu mržnju potrebna mu je figura poput Kirka kao dobrog čovjeka koji želi najbolje čak i svojim neprijateljima. (To je pomalo kao kod kšćana kojima je potreban dobri Krist, čija smrt opravdava brutalni progon antikršćana.) Zato Kirka treba uzdići u figuru mučeništva gotovo božanskih razmjera. To uzdizanje je samo naličje brutalnosti trampovskog etosa.
Standardna licemjerna logika tvrdi da napadamo neku zemlju ili narod da bismo pomogli žrtvama njihovog represivnog režima. Tridesetih godina prošlog stoljeća čak je i Japan tvrdio da je okupirao veći dio Kine kako bi civilizirao njen narod. Kinezi su poput nestašne djece koju treba disciplinirati za njihovo dobro. Povodom tekućeg rata na Bliskom istoku Bernard-Henri Levy prati tu liniju: Izrael radi to što radi u Gazi i na Zapadnoj obali da bi pomogao Palestincima, da bi ih oslobodio iz stiska muslimanskih fundamentalista koji ih ugnjetavaju.
Sa Trumpom i Izraelom maske su pale, neprijatelja jednostavno treba uništiti, a za to je potrebna ličnost poput Kirka. Trump tu nije originalan – već na samom početku svoje „Države“ Platon savršeno prikazuje kako se trampovski populisti (ovde Polemarh) odnose prema svojim protivnicima (ovdje je to Sokrat, narator):
„Polemarh reče – Izgleda, o Sokrate, da se spremate u grad. – Pogodio si – rekoh ja – Vidiš li – reče on – koliko nas je? – Kako da ne? – Onda, ili ćete nas sve pobjediti, ili ćete ostati ovde! – A zar se ne bi moglo – rekoh ja – učiniti još nešto drugo: ubjediti vas, na primjer, da nas morate pustiti? – A da li ćete to moći – odgovori on – ako vas niko ne bude slušao? – Nikako – reče Glaukon – Onda primite stvar tako kao da mi nećemo da vas slušamo.“1
Stav da naprosto nećete da slušate svog protivnika (ako ste jači od njega) danas stalno srećemo u visokoj politici – pa čak i u filozofiji. Jedna od standardnih kritika Hegela kaže da pojam dijalektičkog progresa podrazumjeva potrebu da se razmišlja i iznese svaka posljedica određene misli ili stava: recimo, ako ste asketa, razmišljanje o tome će vas dovesti do uvida da je asketizam egoistički stav – potpuno ste fokusirani na sebe, očajnički pokušavajući da izbrišete svaki ostatak zadovoljstva i radosti. Ali Hegel to zna: na samom početku svoje Logike, gdje analizira logički poredak čistih kategorija mišljenja bez ikakvih empirijskih pretpostavki, on ističe da je Logika ipak zasnovana na (u krajnjoj liniji kontingentnom) činu volje, voljnoj odluci da se misli. Asketa može prosto reći: „U redu, stvarno sam egoista, ali baš me briga, odbijam da razmišljam o tome šta moj asketizam podrazumjeva, samo prihvatam da je to ono što jesam.“
Ovo odbijanje da se sluša i/ili razmišlja nije tek jedna primordijalna odluka; kontinuirano se dešava u našim životima. Oni koji bezuvjetno podržavaju Izrael naprosto ignoriraju sve očigledne argumente da je tamo u toku genocid; potpuno ih odbacuju kao antisemitske laži. Ovo mi se stalno dešava: kada sam nedavno iznio argumente o našoj ekološkoj krizi, odgovor koji sam dobio bio je varijacija stava „onda primite stvar tako kao da mi nećemo da vas slušamo“, a kratko objašnjenje je glasilo da je borba protiv globalnog zagrijavanja kampanja motivirana mračnim razlozima (uništavanje prosperitetnog Zapada). U tom stilu, Trump je u svom govoru na Generalnoj skupštini UN 23. septembra rekao da su klimatske promjene „najveća prevara dosad izvedena na svijetu“.
Ta pozicija je zasnovana na preciznom pojmu pravde koji će nekoliko stranica kasnije u „Državi“ artikulirati Trasimah, koji kaže: „Ja tvrdim da pravično nije ništa drugo nego ono što koristi jačemu.“ I dalje objašnjava: „Svaka vlast, opet, pravi zakone u svoju korist: demokratija demokratske, tiranin izdaje monarhističke zakone, a tako čine i ostale vlasti. Za ono što je njima korisno vele da je pravo podanika, kome se ovi imaju pokoravati, i ako ga ko prekorači, onda ga kažnjavaju kao čoveka koji je prestupio zakone i počinio krivicu. Tako ja mislim, najdraži moj, kad kažem da sve države podjednako sude ο pojmu pravičnosti: da je pravičnost od koristi za državnu vlast. Jer ta državna vlast vlada u državi i tako će svako, ko dobro razmisli, uvidjeti da je baš svuda pravično ono što ja velim: ono što koristi jačemu.“
Nije li to, opet, trampovska politika u svom najčistijem obliku? Pravda koju on nameće drugim, slabijim državama u stvari je proizvoljna pravda jačih: ako Brazil pošalje u zatvor njegovog druga Bolsonara, Trump poveća carine za 30%; pošto se Starmer poklonio Trumpu, Velikoj Britaniji sljeduje bolji tretman od drugih evropskih zemalja; ako neka zemlja mnogo izvozi u SAD, Trump ignorira fer konkurenciju i prosto poveća carine. Opet, Trump se stara da njegovi postupci imaju loše posljedice po njegove protivnike – čak se i ne pretvara da će patnja koju im nanosi učiniti da budu bolji. Međutim, nije dovoljno obrnuti poziciju i vršiti djela za koja očekujemo da će proizvesti dobre posljedice za sve. Logika je ovdje složenija – sjetite se kako je Walter Benjamin brutalno odbacio Geteovo vodeće načelo, „nastoj da za sve u životu imaš posljedicu“. U svom oštrom osvrtu, Benjamin kaže:
„To je bez sumnje jedna od najodvratnijih maksima, kakvoj se ne biste nadali od Getea. To je imperativ napretka u svom najsumnjivijem obliku. Nije slučaj da posljedica vodi onome što je plodonosno u ispravnom djelovanju, a još manje da je posljedica njegov plod. Naprotiv, donošenje ploda je obilježje zlih djela. Djela dobrih ljudi nemaju ’posljedicu’ koja bi se mogla pripisati (ili isključivo pripisati) njima. Plodovi nekog djela su, kako je ispravno i prikladno, njegov unutrašnji dio. Ući u unutrašnjost jednog vida djelanja način je da se provjeri njegova plodonosnost.“
Očigledan je kontraargument ovom stavu: šta je sa djelovanjem radi sprječavanja globalnog zagrijavanja, ili nuklearnog rata, ili dominacije vještačke inteligencije? Zar to nisu slučajevi gdje su samo posljedice bitne? Dakle, zar se Benjaminov argument ne oslanja na staru razliku poiesis v. praxis? „Poiesis“ je aktivnost usmjerena na proizvod koji će postojati pošto se aktivnost izvrši (umjetničko djelo, astal ili šta god), dok je „praxis“ aktivnost koja je sama sebi cilj (izvođenje umjetničkog dela). Međutim, može se tvrditi da aktivnosti usmjerene na spoljašnji cilj takođe imaju imanentnu vrijednost. Zamislite veliki kolektivni čin konstruiranja nečega što bi umanjilo štetu po životnu sredinu: čak i ako ne uspije, takva aktivnost aktualizira oblik društvene solidarnosti i tako pokazuje imanentan pozitivan utjecaj. Dakle, ono što nosi obilježje zla jeste upravo isključiva orijentacija na spoljašnji cilj (loš ili dobar) koja ignorira „unutrašnjost načina djelovanja“.
Jean-Claude Milner mi je jednom rekao da je za neevropske zemlje rat normalno stanje stvari, nešto što uvijek vreba u pozadini, dok su periodi mira samo povremene pauze između oružanih sukoba; na kršćanskom Zapadu, međutim, mir se smatra velikim vrhuncem historijskog napretka, konačnim stanjem ka kojem svi težimo. Nigdje to nije jasnije nego u nacističkoj Njemačkoj: stalno je evocirala ewiger Frieden, koji treba da nastupi posijle konačne pobjede – to pozivanje na vječni mir opravdavalo je (i zahtjevalo) totalnu mobilizaciju za još jedan, posljednji rat koji će okončati sve ratove.
Danas se isto ludilo širi svijetom: Trump je donio mir potpunom podrškom Izraelu i bombardiranjem Irana, Netanyahu pokušava donijeti mir na Bliskom istoku šireći rat protiv Palestinaca i upuštajući se u genocid (što je, na neki način, sasvim prikladno: kad uništite svoje neprijatelje, to jeste mir). Dakle, ima logike u ludoj činjenici da neke države predlažu i Trumpa i Netanyahua kao kandidate za Nobelovu nagradu za mir. U svom ekstremu, kultura otkazivanja postupa na sličan način: bori se za toleranciju i raznolikost brutalno isključujući sve one koji osporavaju njenu vlastitu definiciju tolerancije i raznolikosti.
Iz ove situacije se mogu izvući tri zaključka. Prvo, možda je naučiti da se živi sa prijetnjom rata jedini način da se postigne mir. Drugo, čuvajte se „plemenitih duhova“ koji pravdaju razne brutalnosti. Treće, u istinski emancipiranom društvu, ljudi se ne upuštaju u djela sa dobrim posljedicama već u djela bez posljedica.
(TBT, Žižek Goads and Prods)
