Ljudski jad i čemer koji decenijama upravlja javnim dobrima u postdejtonskoj Bosni i Hercegovini, uvijek je spreman da dokazuje svoju intelektualnu pothranjenost i moralnu pustoš. Oni koji su nekad obećavali izgradnju moderne i prosperitetne države, pokazali su se kao preduzetni rušitelji svega dosegnutog, kako materijalnog, tako i duhovnog. Javna preduzeća, umjesto da budu instrument razvoja i državotvornosti, pretvorena su u stranačke blagajne, partijsko-kadrovske poligone i polja za privatne ratove poslovno-političkih elita. U neoliberalno-kapitalističkom sistemu, gdje bi profesionalizam trebao biti osnovni standard, naše javne kompanije postale su trofej i dokaz da je partitokratski oportunizam jači od svakog zakona tržišta i zdravog razuma.
U raljama stranačke korupcije
Stranke i kadrovi koji vode javna preduzeća su proizvod višedecenijske ideološko-moralne promašenosti. Nisu oni sami od sebe nesposobni, oni su sistematski oblikovani da budu nesposobni, jer se u toj nesposobnosti krije njihova lojalnost vođama i partijskim centrima moći, a istina je jednostavna, sve što dotaknu pretvaraju u pustoš, jer su nesposobni razlikovati javni interes od vlastitog džepa.
Informacija da je JP Elektroprivreda BiH u prvoj polovici 2025. godine ostvarila gubitak od 45 miliona KM prošla je gotovo rutinski, kao još jedna vijest iz crne hronike našeg oskudnog privrednog života. To međutim i nije nikakva novina ako znamo da je u 2024. godini gubitak iznosio 57 miliona, a godinu ranije dostigao gotovo trećinu milijarde maraka. Ovi šokantni podaci nisu samo puka statistika, nego i najbolji dokaz poslovno-menadžerske promašenosti postojeće uprave koju su imenovale stranke Trojke i njihovi politički priljepci. Dovesti do gubitka kompaniju koja posluje kao de fakto i de jure monopolista, kojoj građani svakog mjeseca uredno plaćaju račune, zaista je vrhunac ljudske gluposti i nemara za koji ne postoji opravdanje. Ako ovim tempom nastave nizati minuse, uprava na čelu sa generalnim direktorom Sanelom Buljubašićem uspjet će do kraja mandata zaviti u crno najpotentnije javno preduzeće u državi kumulativno za čak pola milijarde KM. Time Elektroprivreda BiH postepeno prestaje biti oslonac energetskog sistema i pretvara se u simbol propasti, gdje je vijest da je ovo javno preduzeće uspjelo svojim prihodima makar pokriti rashode danas jednaka naučnoj fantastici i predmetu nevjerice.
Godinama je Elektroprivreda u raljama stranačke korupcije, a sudske optužnice protiv bivših stranačkih aparatčika zaduženih za kreiranje kadrovske politike, poput Amira Zukića i njegove bratije, samo su mali fragment onoga što se dešava iza zatvorenih vrata. Danas su imena drugačija, boje dresova su malo promijenjene, ali je matrica ostala ista. Crveni buržuji, kojekakvi kukićevi adlatusi, minderski lakeji i politička nedonoščad, obasjani sjajem svježih diploma sumnjivih univerziteta i visokih škola Sokoca, Kiseljaka, Travnika, Viteza, Banja Luke i drugih, nastupaju kao strateški vizionari kompanije koja bi trebala biti kičma energetskog sistema države. U stvarnosti, njihova vizija ne postoji, sve se vrti oko opstanka na pozicijama, stranačkog zapošljavanja i gomilanja privilegija za vlastiti materijalno-krvožedni čopor.
Ako pažljivije pogledamo sastav Nadzornog odbora i Uprave koja trenutno rukovodi Elektroprivredom BiH, možemo se slobodno poslužiti parafrazom iz filma Maratonci trče počasni krug, pa kazati da nam zapravo može biti žao što su ovo naši kadrovi, a ne kadrovi kompanija naših najvećih neprijatelja.
Sanel Buljubašić, čovjek koji je srebrenički sistem kanalizacije supstituirao složenim elektroenergetskim sistemom, tješi građane FBiH da struja neće poskupljivati svaka 3 mjeseca, pa da mogu da odahnu makar do kraja ove godine. Njegovo iskustvo u upravljanju preduzećem poput Elektroprivrede BiH se pokazalo potpuno neprimjenjivim za kompaniju od strateškog značaja. Ono što je moglo proći kao minorni propust u komunalnoj službi, u energetskom monopolu postaje milionski gubitak i prijetnja stabilnosti cijelog sistema. Naredni biser iz plejade vrhovnika jeste Vedran Kaser, predsjednik Nadzornog odbora, svršenik privatnog Univerziteta Slobomir i partijski kadar SDP-a, čovjek koji je radio između ostalog kao hardver i softver majstor u lokalnoj agenciji za nekretnine, sa svojim grandioznim predizbornim sloganima o “odgovornosti”, vodi procese od kojih ovisi sudbina svih nas. Zar je SDP zaista spao na to da u cijeloj svojoj kadrovskoj križaljci ne može pronaći kvalitetnijeg i sposobnijeg čovjeka od svršenika privatnog univerziteta sumnjive reputacije poput Slobomira? Ako je to intelektualni plafon jedne od stranaka koja se decenijama busa kao bastion socijaldemokratske misli, onda je jasno zašto društvo tone u spiralu mediokritetstva. Čini se da je onog trenutka kada je SDP-ovskoj inteligenciji zauvijek smrklo, likovima poput Vedrana Kasera i njemu sličnih konačno svanulo, jer u zemlji izokrenutih vrijednosti, upravo oni postaju stručnjaci i lideri. A kada diploma s privatnog univerziteta postane ulaznica za upravljanje strateškim resursima države, onda nije čudno da svaka nova uprava počinje sa minusima i završava u debelim gubicima.
Sanela Jurišić, današnja direktorica za ekonomske poslove JP Elektroprivrede BiH, do prije nekoliko godina bavila se organizacijom đačkih ekskurzija, pisanjem spiskova za školske izlete i koordinacijom autobusa za maturante. Njena najveća finansijska konstrukcija se svodila na to da li će roditelji na vrijeme uplatiti putovanje u Neum ili na Vlašić. A danas, gotovo preko noći, ista ta osoba sjedi u fotelji i odlučuje o milionskim tokovima, strateškim investicijama i dugoročnim planovima razvoja kompanije koja predstavlja kičmu energetskog sistema države. Taj salto mortale u karijeri nije rezultat stručnog usavršavanja ili iskustva, već isključivo partijske logistike i beskonačne spremnosti da bude poslušan kadar. Apsurd je tim veći jer na birou rada i u emigraciji već decenijama čekaju hiljade ekonomista, finansijskih analitičara i inženjera sa međunarodnim iskustvom i diplomama državnih univerziteta, ali njima je mjesto daleko od Elektroprivrede, jer nisu uvezani u pravu partijsko-klijentelističku mrežu. Njena biografija, u normalnoj državi, bila bi eventualno preporuka za upravnika đačkog doma, a ne za čelnicu ekonomskog sektora kompanije od čijeg opstanka zavisi čitava energetska stabilnost Bosne i Hercegovine.
Među plejadom “eksperata” ističu se Nevad Ikanović, izvršni direktor za snabdijevanje i trgovinu i njegov zamjenik Smajo Bišanović. Po dolasku nove garniture vlasti, pomenuti dvojac je započeo ciklus novih zapošljavanja, u kojem je glavna “vizija” bila što brže popuniti ključne pozicije odanim kadrovima, valjda ni sami ne vjerujući u svoj dugoročni opstanak na pozicijama, ali hirurški precizno birajući svršenike privatnih fakulteta i sa stranačkim javnim ili tajnim backgroundom. Može se postaviti pitanje kako bi Bišanović objasnio svojim studentima da njihove legalno stečene diplome ne vrijede prilikom zapošljavanja u ovoj javnoj kompaniji? Ikanović, banovićki pehlivan i samoprozvani strateški znalac iz oblasti energetike, tokom godina je usavršio vještinu preživljavanja u partitokratskom sistemu. Pomenuti Ikanović je bio smjenjen sa pozicije člana uprave, i to tada sa pozicije izvršnog direktora za proizvodnju, a zbog nepoduzimanja mjera za ubrzanje procesa prestrukturiranja rudnika koje su bile u njegovoj nadležnosti, što je dovelo do teškog stanja u RMU Zenica i RMU Breza. Vrhunac njegove poslovne domišljatosti povodom nedavno najavljenih i sprovedenih poskupljenja struje svodi se na banalni savjet građanima da redovno gase svjetla po sobama. Kao da će problem gubitaka od par stotina miliona KM nastalih korupcijom, javašlukom i nesposobnim rukovođenjem, biti riješen time što će prosječna porodica živjeti u polumraku. Dok javno preduzeće tone u crno, a računi rastu, rukovodstvo pokazuje nivo ozbiljnosti jednak seoskoj dosjetki, pretvarajući energetske strategije u kućne savjete za štednju sijalica. Njegova smjena u prethodnoj konstelaciji vlasti mu je bila najbolja referenca za imenovanje u ovoj novoj.
Puni sebe, a prazni od stvarnosti
Sve ih najbolje opisuje citat Miljenka Jergovića: “Puni sebe, a prazni od stvarnosti kojom bi htjeli upravljati.” Ikanović je simbol te praznine, njegova sposobnost da projicira stručnost i viziju jednaka je njegovoj spremnosti da manipuliše kadrovima i namješta pozicije prema vlastitim i stranačkim interesima. Protiv njega su nakon okončanja konkursnih procedura, nezadovoljni kandidati najavljivali krivične prijave zbog očiglednog kadrovskog inženjeringa, ali iskustvo u Bosni i Hercegovini jasno pokazuje da od kvalitetne istrage rijetko bude išta. Pravda ovdje, baš kao i struja, postala je luksuz, a iz dana u dan sve skuplja i teže dostupnija.
Kako stvari stoje, načekat ćemo se da u ovoj zemlji procvjeta nova i kvalitetnija društveno odgovornija svijest. Apatične mase, umrtvljene beskrajnim nizom korupcionaških afera, naučene su na minimum očekivanja. Ali bez njihove pobune, bez otpora, bez građanskog pritiska, partitokratska hobotnica će nastaviti da se hrani našim resursima i budućnošću. Ako želimo da probudimo uspavanu zemlju, moramo prvo sebi priznati da smo saučesnici u ovom propadanju, jer šutnja i pasivnost nisu ništa drugo do produžena ruka nesposobnog korporativno-stranačkog zla.
Nije ovdje riječ samo o jednom preduzeću, jednoj upravi ili jednoj stranci. Riječ je o obrascu koji je metastazirao kroz sve pore javnog sektora. Elektroprivreda je samo najvidljiviji primjer, jer struja je svakodnevna potreba, pa su i njeni gubici i propusti opipljiviji. Ali isti obrasci uništili su željeznice, šume, rudnike, telekome i komunalna preduzeća.
Ova praksa ima i svoju dublju dimenziju, uništavanjem javnih preduzeća uništava se i povjerenje u samu ideju zajedničkog dobra. Građanima se poručuje da ništa zajedničko ne vrijedi, da se samo privatno računa, da je jedini put uspjeha individualno snalaženje i bijeg preko granice. Na taj način partitokratski sistem ne samo da krade resurse, nego krade i vjeru u društvo.
Političke elite, kako sadašnje, tako i bivše vlasti, su u Bosni i Hercegovini odavno savladale tehnologiju vladanja kroz iscrpljivanje i beznađe. Oni ne moraju nužno ni pobijediti na izborima velikom većinom, dovoljno je da građani prestanu vjerovati da promjena uopće vrijedi i da ne izađu na izbore. Dok ljudi odlaze, dok fabrike propadaju, dok sela ostaju pusta, partijski komesari nastavljaju dijeliti fotelje i resurse, uvjereni da je ova zemlja njihovo privatno dvorište, a narod samo statistika potrebna jednom u četiri godine.
I zato, pitanje više nije može li se Elektroprivreda izvući iz gubitaka, pitanje je mnogo šire i bolnije: može li se društvo koje je pristalo na ovakav model vladanja ikada probuditi? Gore od javno vidljivog zločina, od pljačke, pronevjere ili nesposobnosti koja se svima jasno vidi, je zločin protiv potencijala, protiv nade i mogućnosti za bolje sutra, protiv mladih ljudi koji bi mogli graditi ovu zemlju i ostvariti promjene. To je nasilje nad budućnošću, kada sistem, rukovodstvo i partijske elite guše kreativnost, obeshrabruju sposobne i perpetuiraju prosječnost, narod ostaje bez perspektive, a država bez pravog razvoja. Takav zločin nije trenutni skandal, već spora i trajna devastacija svakog kvaliteta i nade za kvalitetniji život.
(TBT, Istraživački tim)
