Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Prije nego što je krenuo na samoubilačku misiju da puca na izraelske vojnike na mostu Allenby, glavnom prijelazu između Izraela i Jordana, Abdul-Muttalib al-Qaisi napisao je testament.
U njemu je rekao: “O sinovi moje Umme, koliko dugo ćemo šutjeti o onima koji okupiraju zemlje, hoćemo li šutjeti dok ne stignu do naše zemlje i ne skrnavi njene svetinje?”
Al-Qaisi, i prije njega Mahir al-Jazi, još jedan Jordanac koji je prošle godine napao izraelske snage na graničnom prijelazu, nisu Palestinci. Oni su s istočne obale.
Njegova poruka bila je upućena “časnim slobodnim ljudima svuda, a posebno našoj braći u arapskim klanovima u Al-Shamu: Jordanu, Palestini, Siriji i Libanu.”
I bila je sljedeća: ono što se događa u Gazi ponovit će se u arapskim zemljama. Naša šutnja je saučesništvo. Ne činite ništa i Veliki Izrael će doći do nas.
Ako ova poruka, kao što vjerujem, predstavlja raspoloženje koje se proteže daleko izvan predgrađa Amana gdje je napisana, onda Izrael čini povijesnu pogrešku u procjeni.
Izrael: Egzistencijalna opasnost
Kontinuirana retorika izraelskog premijera Benjamina Netanyahua i Bezalela Smotricha, njegovog ministra finansija i de facto prokonzula okupirane Zapadne obale, da će Izrael biti jedina država zapadno od rijeke Jordan, privlači publiku i stvara uzbunu daleko izvan granica Palestine.
Prijetnja koju Izrael predstavlja za region ne zavisi od saveza, politike, plemenskog identiteta ili religije.
Skoro dvije godine rata dovele su do devastacije dijelova Libana kao i Gaze, okupacije južne Sirije, a izraelski ratni avioni ubili su Ahmeda Ghaleba Nassera al-Rahawija, premijera Jemena, i uništili vrh iranskog vojnog rukovodstva.
Izrael ne postaje samo egzistencijalna opasnost za Palestince, već za sve države u regionu.
Pokušajte pregovarati s Izraelom, i njegovi ratni avioni ciljat će vaše pregovaračke timove, kao što su to učinili dva puta, kada su napali Iran prije pregovora koji su trebali biti održani u Omanu, a zatim kada su napali pregovarački tim Hamasa u Dohi.
Pijan od moći, ili toliko očajan da se drži za nju da je nastavak rata njegova jedina opcija, Netanyahu misli da može silom nametnuti Izraelove nove granice regionu.
Izrael nikada više neće dobiti popustljivijeg američkog predsjednika od Donalda Trumpa. On je već dozvolio aneksiju okupiranih Golanskih visova, priznao Jerusalem kao nerazdijeljenu prijestolnicu “jevrejske države” i sada dozvoljava Izraelu da sravni Gazu sa zemljom.
Također, nikada više neće dobiti američku administraciju toliko dominiranu kršćanskim fundamentalistima.
Govoreći u tunelu iskopanom ispod palestinskih domova u Silwanu u okupiranom Istočnom Jerusalemu, Mike Huckabee, američki ambasador u Tel Avivu, nazvao je Jerusalem “nerazdijeljenom, neupitnom, autohtonom prijestolnicom” Jevreja “od vječnosti”.
Rekao je: “Prije 4.000 godina ovdje u ovom gradu, na gori Moriah, Bog je izabrao Svoj narod. Ne samo da je izabrao narod, već je izabrao i mjesto, a zatim je za narod na tom mjestu izabrao svrhu. Narod su bili Jevreji. Mjesto je bio Izrael, a svrha je bila da budu svjetlo svijetu.”
Za Huckabeeja, u ovom sukobu nema sivih zona. To je Dobro protiv Zla.
“Ne podupirete Izrael jer se slažete s njihovom vladom… Podupirete Izrael jer Izrael stoji za tradicijom Boga Abrahama.”
Ovo je ludilo koje sada izgovara čovjek imenovan za američkog ambasadora.
Religijski rat
Ali ludilo je manje buncanje evangeličkog fundamentalista koliko može biti startni pucanj religijskog rata.
U potrazi za totalnom pobjedom nad poniženim muslimanskim regionom, Netanyahu čini grešku koju su prije njega činili mnogi ratnički vođe, posebno Napoleon i Hitler, koji su napali i bili poraženi od Rusije.
Misli da 7,7 miliona Jevreja u Izraelu može dominirati nad 473 miliona Arapa na Bliskom istoku i u Sjevernoj Africi, 92 miliona Iranaca, ili uostalom, dvije milijarde muslimana u svijetu.
Jer to je ono što znači Netanyahuova evokacija “super Sparte”.
Kako je ovaj rat napredovao, izraelska vojna kampanja postala je sve manje fokusirana na brisanje jedne oružane grupe koja ga je napala, a sve više na uništavanje svih regionalnih rivala, prvo Irana, a sada Turske.
Netanyahuova “super Sparta” izaziva suverenitet svih nacionalnih država, mladih ili starih, bliskih ili dalekih od Izraelovih novih granica. Prijetnja koju Izrael predstavlja za region ne zavisi od saveza, politike, plemenskog identiteta ili religije.
Uzmite mladu nacionalnu državu poput Ujedinjenih Arapskih Emirata. Super bogata i super energična u borbi protiv političkog islama s oružanim autokratskim sekularizmom, protekla decenija provela je svrgavajući egipatske predsjednike, pokušavajući svrgnuti turskog, finansirajući i naoružavajući kontra-revolucije Arapskom proljeću u Jemenu, Egiptu, Libiji i Tunisu. Trenutno hrani građanski rat u Sudanu naoružavajući RSF i finansirajući njegove lidere.
Njegov predsjednik, Mohammed bin Zayed, bio je jedan od prvih arapskih lidera koji je shvatio gdje zaista leži put do moći. Mentorirao je nepoznatog saudijskog princa da tajno posjeti Netanyahua, postavljajući mu put koji je doveo do priznanja od strane Trumpove porodice.
Taj čovjek je sada de facto vladar svog kraljevstva, prijestolonasljednik Mohammed bin Salman.
Politička obaveza
UAE je bila prva zemlja koja je potpisala Abrahamove sporazume, kojima je priznala Izrael, i trebalo bi biti posljednja zemlja koja će ih napustiti.
A ipak, raspoloženje u Abu Dhabiju prema Izraelu se pogoršalo ovih dana.
Politički savjetnik UAE, profesor Abdulkhaleq Abdulla, tvitovao je: “Po prvi put, ozbiljan razgovor [u UAE] da je vrijeme za zamrzavanje Abrahamovih sporazuma. Sporazum postaje politička obaveza, a ne strateška prednost.”
Ili uzmite kao svjedoka Khalafa Ahmada al-Habtoora, osnivača emiratnog poslovnog konglomerata koji vodi think tank koji je proizveo istraživački rad o tome kako naštetiti izraelskoj ekonomiji nakon njenog napada na Dohu.
Studija Habtoor Research Centra otkrila je da bi izraelska ekonomija mogla izgubiti između 28 i 33,5 milijardi dolara zajedničkom arapskom odlukom da se zatvori zračni prostor za sav izraelski zračni saobraćaj.
“Poruka je jednostavna i jasna: jednom zajedničkom odlukom, imamo sposobnost oslabiti izraelsku ekonomiju, destabilizirati njene temelje i prisiliti njene lidere da preispitaju svoje kalkulacije, bez ulaska u ciklus nasilja ili krvoprolića.
Pozivam donosioce odluka da pažljivo razmotre ove brojke: zatvaranje zračnog prostora za sve povezano s Izraelom, preispitivanje investicija i interesa u zemljama koje ga podržavaju, i aktiviranje mehanizama za ujednačenu ekonomsku koordinaciju koja stavlja zaštitu našeg naroda i suvereniteta iznad svega.”
Nijedan od ovih ljudi ne razmišlja olako. Abu Dhabi nije mjesto za slobodne misli o vanjskoj politici.
Sada uzmite Egipat, jednu od najstarijih nacionalnih država na svijetu.
Na hitnom samitu u Dohi sedamicu dana nakon napada na Hamas, egipatski predsjednik Adel-Fattah el-Sisi opisao je Izrael kao neprijatelja, prvi put da je koristio takav jezik otkako je preuzeo dužnost 2014. godine.
Odnosi između Izraela i prve arapske države koja ga je priznala u oštrom su padu otkako su izraelske snage okupirale granični prijelaz Rafah i preuzele kontrolu nad Koridorom Philadelphi koji razdvaja Gazu od Egipta.
Netanyahuov plan da prisili preko milion Palestinaca na jug prema Sinaju tretira se kao direktna prijetnja egipatskoj nacionalnoj sigurnosti. Taj strah je pojačan izraelskim prijetnjama da će udariti na lidere Hamasa u Kairu.
Sisi je upozorio izraelske birače da politike njihove vlade “urushavaju mogućnosti za bilo kakve nove mirovne sporazume i čak poništavaju postojeće mirovne sporazume”.
Ovo nisu samo riječi. Netanyahu se žalio Trumpu da je egipatska vojska produžila piste na Sinaju kako bi ih mogli koristiti vojni avioni i izgradila podzemne skladišne depoe za koje izraelski zvaničnici tvrde da bi se mogli koristiti za skladištenje projektila.
Nema dokaza da se to događa. Ali sama tvrdnja povećava tenzije i, kao uvijek, postavlja pozadinu za izraelski napad u budućnosti.
Nijedan plan za pražnjenje Gaze od polovice njenog stanovništva ne bi uspio bez Egipta. Kako sve više Palestinaca biva prisiljeno na jug, Sinaj je sve čvršće u izraelskom vojnom nišanu.
Prijetnja Jordanu
Slična debata odvija se u Jordanu, drugoj arapskoj zemlji koja je potpisala mirovni sporazum s Izraelom, o trenutnoj vrijednosti sporazuma Wadi Araba.
Ovo, opet, manje ima veze s preispitivanjem Hamasa ili Muslimanske braće protiv kojih je kraljevstvo nedavno pokrenulo obračun, nego s prijetnjama stabilnosti samog kraljevstva.
Kao što je napisao jordanski komentator Maher Abu Tair: “Sporazumi iz Osla pokazali su se kao ništa više od zamke za izvlačenje priznanja legitimiteta Izraela, prikupljanje palestinskih boraca iz cijelog svijeta i podvrgavanje ih nadzoru okupatora.
Nasuprot tome, pitamo: šta je s sudbinom sporazuma Wadi Araba? Da li on predstavlja garanciju strateške sigurnosti i stabilnosti Jordana? I ko su uopće garanti, s obzirom na to da smo vidjeli garante Osla kako gledaju kako se on rastavlja i ukida, a sami garanti su potencijalni izdajnici.”
Odzvanjajući ono što brzo postaje uobičajeno mišljenje u Amanu, Abu Tair je rekao da bi Jordan mogao biti napadnut na dva načina, preko svog starateljstva nad Al Aqsom – koja je bila izložena neviđenom nivou upada naseljenika – i Zapadne obale. Izrael bi mogao izfabrikovati sigurnosni incident na granici kao izgovor za ponovnu okupaciju južnog Jordana.
Abu Tair je rekao da su Jordanci veoma zabrinuti da bi Izrael mogao pokrenuti egzodus sa Zapadne obale opozivom boravišnih dozvola za stotine hiljada Palestinaca koji još uvijek imaju jordanske nacionalne identifikacijske brojeve, iz vremena kada je Zapadna obala još bila dio Hašemitskog Kraljevstva prije rata 1967. godine.
Druga stvar koju bi Izrael mogao pokušati je pokušaj destabilizacije same države, što bi ostavilo granice otvorenima, rekao je.
Bilo koji od ovih postupaka proizveo bi potreban prostor za Palestince prisiljene iz Zapadne obale da se presele.
Netanyahu je bio veoma specifičan u svom posljednjem odgovoru na priznanje Palestine kao države od strane Velike Britanije, Francuske i drugih. Rekao je da Izrael ne bi trebao dozvoliti stvaranje palestinske države zapadno od rijeke Jordan. Što znači da bi mogla postojati istočno od nje.
Novi savezi
Arapski lideri nisu bili neaktivni. Odbrambeni savezi ozbiljno se razmatraju, što bi bilo nezamislivo u posljednjih deset godina.
Još 2016. godine, saudijski mediji bili su u noćnoj pripravnosti da objave smrt turskog predsjednika Recepa Tayyiba Erdogana u vojnom puču.
Erdogan je preživio, ali puč je zamalo uspio.
Dvije godine kasnije, dvije regionalne sile našle su se u sukobu zbog ubistva saudijskog novinara i saradnika MEE-a Jamala Khashoggija u saudijskom konzulatu u Istanbulu.
Turska je objavila audio snimak njegovog ubistva CIA-i i dosljedno tvrdila da je ubistvo naredio sam saudijski prijestolonasljednik. To je trajalo tri godine. Khashoggijevo ubistvo držalo je prijestolonasljednika u izolaciji u zapadnim prijestonicama.
Razmotrite otapanje odnosa koje se dogodilo od tada.
Prije dvije godine, Saudijska Arabija potpisala je ugovor s turskim proizvođačem dronova Baykar za njegovo bespilotno borbeno vozilo Akıncı, što je bio najveći izvozni ugovor za odbranu u turskoj historiji.
Rijad je sada zainteresiran za borbeni tenk Altay i raketni sistem i za to da postane partner u projektu stealth lovca Kaan.
Izvještaj Atlantskog vijeća kaže da interes Rijada za Kaan proizlazi iz njegovih dugo odlaganih pokušaja da nabavi američke lovce F-35, tehnologiju kojom je Izrael napao Iran i koju sprječava SAD da proda bilo kome drugom u regionu.
Slično tome, Turska i Egipat – dugogodišnji rivali, ne samo zbog mjesta političkog islama i Muslimanske braće, već i zbog njihovih suprotstavljenih pomorskih pretenzija u istočnom Mediteranu – doživjeli su slično otapanje. Egipat je također zainteresiran za Kaan kao koproducent. Obje zemlje će održati zajedničke pomorske vježbe po prvi put u 13 godina.
Saudijska Arabija se također okreće istoku za svoje odbrambene pakte. U trenutnoj fluidnosti, njen zajednički odbrambeni pakt s nuklearno naoružanim Pakistanom ne može se podcijeniti.
Odbrambeni pakt je bio u pripremi neko vrijeme, i svakako prije nego što je trenutni premijer Shehbaz Sharif došao na vlast.
Ali vrijeme objave pakta s jedinom muslimanskom većinskom nuklearnom silom, koja je uslijedila nekoliko dana nakon izraelskog napada na Dohu, poslala je nepogrešivu poruku.
Iza Pakistana stoji Kina, i to nije prošlo nezapaženo u Washingtonu.
A onda je tu i sama Turska.
Ne samo da se prirodno oprezna Ankara nalazi u sukobu s Izraelom zbog njegove okupacije južne Sirije i posebno sada njenih brana.
Ne samo da je Izrael sebe postavio za staratelja Druza na jugu i Kurda na sjeveru, što bi u jednom trenutku moglo direktno biti u sukobu s Ankarinim mirovnim procesom s PKK-om, već se sada umeće i na Kipru.
Izrael je isporučio zračne odbrambene sisteme Barak MX Kipru, koji su efikasniji od ruskih S-300 i koji mogu pratiti turske zračne i kopnene snage u istočnom Mediteranu.
Shay Gal, bivši potpredsjednik za vanjske odnose u Israel Aerospace Industries (IAI), koji proizvodi Barak MX, tvrdio je u julu da Izrael treba preispitati svoj pristup prema Kipru i osmisliti vojne planove za “oslobađanje” sjevera otoka od turskih snaga.
“Izrael, u koordinaciji s Grčkom i Kiprom, mora pripremiti plan za izvanredne operacije za oslobađanje sjevera otoka,” napisao je Gal.
S ovih i onih strana, ovo su jasni signali da se region priprema da se odupre hegemonističkim ambicijama Izraela. To se neće dogoditi odmah niti će se dogoditi ravnomjerno.
Arapska nesloga bila je temelj na kojoj je izgrađen projekat stvaranja jevrejske države. Ali bio bi budala onaj ko misli da će ova situacija trajati zauvijek dok mala Sparta postaje sve veća i veća.
Izrael je očito krenuo u ekspanziju grubom silom. Samo zajednička diplomatska, ekonomska i vojna snaga regiona može ga zaustaviti.
(TBT, MEE)
