Nijedna druga građevina ne simbolizira užase Assadovog režima toliko kao zatvor za mučenje Sednaya, na brdu izvan sirijske prijestolnice Damaska. Ali kada su se vrata otvorila u prosincu prošle godine nakon što je diktator svrgnut, užas je postao opipljiv: mršavi zatvorenici, očajni rođaci koji traže svoje nestale voljene – i nehumani uvjeti u svakom pogledu.
Čak i sedmicama kasnije, nepodnošljiv miris izmeta, raspadanja i očaja podsjećao je na užas koji se desetljećima odvijao među ovim zidovima. Ne mogu ponovno stvoriti taj miris, ali tim Muzeja sirijskih zatvora, predvođen dvojicom sirijskih prognanika, Amerom Matarom i Amrom Khitom, želi prikazati zatvor u stanju neposredno nakon Assadovog svrgavanja. Ubrzo nakon toga, njihov tim bio je na licu mjesta kako bi dokumentirao stanje zgrade kamerama od 360 stupnjeva. Trebao je biti snimljen svaki kutak, svaka ćelija, svaki natpis na zidovima – možda je to bila posljednja poruka osuđenika njegovoj obitelji.
Zatvorski 3D model na internetu sada je namijenjen kao spomenik Siriji i svijetu, piše Tagesschau. Također je namijenjen rasvjetljavanju onoga što se tamo dogodilo. “Mnogi ljudi se još uvijek vode kao nestali u Siriji i niko ne zna što im se dogodilo”, kaže Amer Matar. On sam još uvijek traga za svojim bratom. Preživjeli izvještavaju o svakodnevnom životu u zatvoru. Klikom miša, gledatelj se može kretati kroz zatvorsku zgradu s njezinim prepoznatljivim oblikom s tri krila – mjesto gdje su bezbrojni ljudi, neki dugi niz godina svojih života, morali vegetirati, nagurani na nekoliko četvornih metara. Mučenje, glad i odricanje bili su dio stroja terora koji se koristio za slamanje zatvorenika. Animacija se zaustavlja, pojavljuje se preživjeli i priča svoju priču. Tim je proveo brojne intervjue s bivšim zatvorenicima i njihovim obiteljima kako bi istražio svakodnevni život u zatvoru. Posjetitelji mogu “upoznati” 22 različita svjedoka Sednaye u virtualnom muzeju.
zatvoren je zbog snimanja prosvjeda protiv Assada. Izvještavaju o ponižavanju, premlaćivanju i nehumanom postupanju od strane stražara i liječnika.Obojica su danima bili držani u samici, goli, u potpunom mraku, bez hrane i okruženi štakorima. “U devet godina zatvora samo sam jednom vidio sunce”, izvještava Muhannad Faysal Khamees, koji je dezertirao iz Assadove vojske. Ostali zatvorenici su ubijeni pred njegovim očima ili su jednostavno nestali.
U Njemačkoj prepoznao mučitelja
Projekat impresivno dokumentira sistemsku okrutnost Assadovog režima kojoj su zatvorenici bili bespomoćno izloženi. Dvojica osnivača Muzeja sirijskih zatvora i sami su bili zatvoreni u Assadovim zatvorima. Kao novinari, usudili su se izvještavati o ustanku protiv diktatora 2011. godine. Amr Khito je kasnije pobjegao u Kanadu, Amer Matar u Njemačku, gdje je prepoznao jednog od svojih mučitelja, koji je također pobjegao, te je kao svjedok pomogao da bude osuđen na državnom suđenju za teror u Koblenzu – u pravnom postupku. Matar nije zainteresiran za osvetu, naglašava, već za dokumentiranje nepravde, njezino razjašnjavanje i pozivanje odgovornih na odgovornost – koristeći sredstva pravosuđa i novinarstva.Matar i Khito su prije nekoliko godina počeli dokumentirati zatvore kojima upravlja takozvana Islamska država (ISIL) u Siriji i Iraku. Kada je Assadov režim pao u decembru, obojici je odmah postalo jasno da trebaju proširiti svoj projekat. Podržavaju ih snimatelji i istraživači na licu mjesta, kao i međunarodni tim.
“Mučenja i silovanja bila su svakodnevna – rekao je jedan od nekadašnjih zatvorenika, advokat Salam Othman iz Aleppa koji je proveo gotovo dvije i pol godine u zatvoru Sednaya zbog organiziranja mirnih prosvjeda. Kazao je kako su čuvari već pri samom ulasku premlaćivali zatvorenike na tzv. tulumu dobrodošlice To nisu radili samo rukama, već i kablovima, šipkama te žicama. Sve se radilo po zapovijedi”, od jela i spavanja do obavljanja nužde. Premlaćivanja su bila brutalna i trajala su po nekoliko sati. Neki od zatvorenika umirali su i zbog lakših ozljeda poput porezotina jer nije postojala nikakva medicinska pomoć koja bi spriječila infekcije. Nakon smrti, cimeri iz zatvorske sobe ponekad su prisiljeni i provesti dan do dva s mrtvacem u sobi.
“Tata je morao gledati kako me siluju”
“Žele biti što veće moguće životinje. Na podovima teku rijeke krvi, zatvorenicima čupaju nokte kako bi iz njih izvukli nepostojeća priznanja, sigurnosne provjere redovito sadrže elemente seksualnog zlostavljanja”, neka su od brojnih svjedočanstva. Cilj čuvara često je bio maksimalno poniženje zatvorenika. Jedan od njih opisao je kako su čuvari prisilili dvojicu cimera u ćeliji da se skinu te da jedan siluje drugog, prijeteći mu da će umrijeti ako to ne učini. Još jedan zatvorenik opisao je kako je silovan na jednom od svojih ispitivanja.
“Cijelo sam vrijeme imao povez preko očiju. Lijeva ruka mi je bila u zraku, zavezana, a rame dislocirano. Dok sam visio gol, elektrošokerom su me udarali po penisu. Potom su uzeli elektrošoker i nasilno mi ga gurnuli u anus te upalili. Bol je bila ogromna, kao i poniženje. Tada je jedan od čuvara naredio da mi skinu povez i vidio sam da je moj otac tamo, prislilii su ga da svemu svjedoči”, jedan je od šokantnih opisa silovanja.
(TBT)
