Piše: David Cronin, thebosniatimes.ba
Izrazi užasa ponekad zvuče isprazno.
Jack Parrock je među zapadnim novinarima koji su protestovali protiv izraelskog ubijanja reportera i fotografa u Gazi. Njegov kredibilitet kao protestanta narušen je time što služi kao promoter proizvođača oružja koje je, vrlo vjerovatno, korišteno u ubistvima protiv kojih se on navodno buni.
Parrock — saradnik njemačkog emitera Deutsche Welle i raznih drugih medija — veoma je tražen kao moderator na korporativnim događajima u Bruxellesu. Među njima su i konferencije koje organizira Udruženje evropske industrije za aeronautiku, sigurnost i odbranu (ASD).
Taj krovni savez predstavlja gigante trgovine oružjem poput BAE Systemsa i Leonarda.
Obje te firme odigrale su značajnu ulogu u razvoju ili opremanju borbenog aviona F-35. U nedavno objavljenom izvještaju „ekonomija genocida”, koji je pripremila Francesca Albanese, specijalna izvjestiteljica UN-a za okupiranu Zapadnu obalu i Gazu, navedeno je da su F-35 i njegov prethodnik F-16 bili ključni u opremanju Izraela neviđenom zračnom snagom korištenom u uništavanju Gaze.
Parrockovo ponašanje je neetično. Pravila koja je izradila Međunarodna federacija novinara propisuju da će reporter jasno razdvajati svoju ulogu od oglašavanja ili propagande.
Konferencije na kojima Parrock moderira čista su propaganda. One prikazuju povećanje vojne potrošnje kao nešto poželjno, bez objašnjenja da će glavni korisnici biti menadžment i dioničari kompanija koje proizvode oružje.
Parrock — koji nije odgovorio na zahtjev za komentar — izbjegava posljedice svog neetičnog ponašanja jer ono ostaje neosporeno.
Klub
Novinari na Zapadu uglavnom sebe vide kao dio jednog kluba. Uz rijetke izuzetke, oni se međusobno javno ne kritikuju.
Nije slučajno, dakle, da se najbolje praćenje načina na koji mainstream mediji izvještavaju o Palestini ne nalazi unutar samih tih medija, već na društvenim mrežama.
Historičarka Assal Rad, na primjer, neprestano koristi X kako bi ukazala na slučajeve u kojima medijski naslovi samo ponavljaju neiskrene izraelske izgovore. Rad je posebno oštra prema pričama koje pripadaju kategoriji „Izrael kaže”.
Kukavičluk je glavni razlog zbog kojeg mnogi novinari na Zapadu prema Izraelu postupaju s rukavicama. Kako su Greg Philo i Mike Berry dokumentovali u svojoj knjizi More Bad News from Israel iz 2011. godine, strah od dobijanja neprijateljskih telefonskih poziva od izraelskih diplomata naveo je urednike i reportere na BBC-ju da praktikuju autocenzuru.
Četrnaest godina nakon objavljivanja, knjiga ostaje bolno relevantna. David Collier, lobista koji podržava Izrael a predstavlja se kao uspješan novinar, vršio je pritisak i na BBC i na The New York Times da uklone ili izmijene sadržaje o tome kako Izrael kolje i izgladnjuje Palestince tokom trenutnog rata protiv Gaze.
Izbjegavanje otvorene kritike Izraela smatra se čak i obaveznim među mainstream novinarima u Irskoj – zemlji u kojoj je javno mnijenje izrazito kritično prema Izraelu i čija je vlada zvanično priznala da nasilje nad Gazom predstavlja genocid.
RTE, irski javni servis, odjekuje stavove proizraelskog lobija rutinski označavajući ministarstvo zdravlja u Gazi kao „Hamas-run”. Takvo kadriranje prenosi utisak da su bolnice legitimne vojne mete i da su statistike o žrtvama koje ministarstvo prikuplja upitne, iako su one konzervativne, a njihovu tačnost potvrdile su ugledne organizacije za ljudska prava.
Komercijalne veze između Irske i Izraela, čini se, takođe su tabu tema u irskim medijima.
Mick Clifford, istaknuti novinar, nedavno je napisao komentar za Irish Examiner u kojem je tvrdio da bi rock zvijezdi Bonu trebalo progledati kroz prste zbog njegovih izjava o Gazi.
Nakon što sam pročitao članak, ukazao sam Cliffordu na to da su Bono i njegov kolega iz benda U2, The Edge, profitirali od posla s nekretninama vrijednog više od 45 miliona dolara, u koji je bila uključena izraelska Bank Leumi. Ta banka je navedena u UN-ovoj bazi podataka firmi koje profitiraju od kolonizacije palestinske zemlje.
Taj posao – koji se tiče prodaje hotela The Clarence u Dublinu – objavljen je u oktobru 2023, a ja sam bio prvi novinar koji je skrenuo pažnju na to da u njemu učestvuje banka koja finansira izraelske aktivnosti naseljavanja na Zapadnoj obali. Kao što sam rekao Cliffordu, samo je jedna irska publikacija – The Phoenix – koliko je meni poznato, kasnije u svom izvještavanju o prodaji Clarencea spomenula da je Bank Leumi izraelska.
Clifforda poznajem još otkako smo zajedno studirali novinarstvo devedesetih i uvijek sam ga smatrao prijateljem. Zato me duboko razočarao njegov podrugljiv i odbacujući odgovor.
„Ne znam detalje, Dave”, rekao je u poruci.
„Ali ako ostatak medija to nije preuzeo, ili vjeruju da nije značajno ili su dio neke cionističke ili od vlade inspirisane zavjere. Ko zna?”
Gotovo 250 novinara ubio je Izrael tokom proteklih 700 dana.
Hrabrost koju su naši palestinski kolege pokazali kako bi bili sigurni da svijet ne može glumiti neznanje o izraelskim zločinima predstavlja samu suprotnost kukavičkom stenografisanju koje se prečesto izdaje za novinarstvo na Zapadu.
(TBT, THE ELECTRONIC INTIFADA)
