Dok Slaven Katičić, kadar HDZ BiH i dugogodišnji predsjedavajući Općinskog vijeća Kakanj, gotovo dvije decenije suvereno vlada vijećničkom govornicom, njegova politička pozicija je profesionalizirana i izdašno nagrađena s neto platom blizu 4.000 KM mjesečno, posebnim kabinetom i godinama privilegija koje rijetko ko dovodi u pitanje, izvještava Valter.
Na toj funkciji je već punih 13 godina, dok kao vijećnik djeluje čak 17 godina.
Prvi put je izabran na lokalnim izborima 2008. godine, kada je HDZ u Kaknju imao samo dva vijećnika. Mandat je obnovio 2012. godine, nakon čega je imenovan za predsjedavajućeg Općinskog vijeća.
Prema imovinskom kartonu prijavljenom Centralnoj izbornoj komisiji (CIK) BiH, Katičić je za mandatni period 2020–2024. prijavio prihod od čak 148.000 KM. Taj iznos dolazi iz budžeta, odnosno iz džepova građana Kaknja, dok je politička ravnoteža u toj općini očigledno narušena.
S druge strane, nehrvatski i bošnjački vijećnici u sredinama gdje HDZ ima većinu, a izabrali smo Stolac i Čapljinu kao primjere gdje su problemi više nego očigledni, nemaju ni približno slične uvjete rada. Predsjedavajući Gradskih vijeća Dženis Veledar (SDA, Čapljina) i Edim Šator (SDP, Stolac) funkcije obavljaju bez ikakve finansijske naknade. Kod ovakvih i sličnih primjera, kakvih je u Federaciji mnoštvo, teško je naći uporište u strateškoj politici HDZ-a koja se temelji na tvrdnjama o majorizaciji.
Prema informacijama i podacima sa terena, tamo gdje je HDZ na vlasti funkcije se uglavnom profesionaliziraju i nagrađuju; a tamo gdje nehrvati (u ovom slučaju Bošnjaci) predvode vijeće, pozicija je simbolična i bez plate, priznanja ili stvarne moći.
Da diskriminacija ne ostane samo formalna pokazuje i posljednji primjer iz Stoca. U ovom hercegovačkog gradiću je, isključivo glasovima većine predvođene HDZ-om i njihovih koalicionih partnera, usvojen Prostorni plan Grada Stoca za period 2024–2034. godine, bez saglasnosti nadležnog Ministarstva prostornog uređenja HNK, čime je plan pravno ništavan.
Posebno sporna tačka u dokumentu odnosi se na premještanje mezarja za Bošnjake u zabačenu i nepristupačnu lokaciju Dragovilja, tik uz entitetsku granicu. Bošnjački vijećnici i predstavnici lokalne zajednice oštro su reagirali, nazivajući ovu odluku nezakonitom, diskriminatornom i duboko uvredljivom.
“Ovo nije prostorno rješenje, ovo je institucionalno poniženje,” poručili su iz Bošnjačke zajednice Stoca, ističući kako se radi o „sistematskom pokušaju brisanja prisustva Bošnjaka iz urbanih i simboličkih dijelova grada.“
Gradska uprava Stolac, s druge strane, tvrdi da je nova lokacija nužna zbog popunjenosti postojećeg harema, te da su obezbijeđena sredstva za kupovinu zemljišta i rješavanje pitanja ukopa. Međutim, postavlja se pitanje zašto je ranije prihvaćeno rješenje u naselju Poprati sada iznenada odbačeno? I zašto se, bez zakonske osnove, donose odluke koje izazivaju otpor i osjećaj poniženja među građanima?
Bošnjaci i nehrvati iz ovih sredina godinama upozoravaju da su politički i institucionalno potpuno marginalizirani. Diskriminacija jeste vidljiva na svakom koraku. Broj zaposlenih Bošnjaka u gradskoj upravi, javnim preduzećima i ustanovama Stoca i Čapljine je sveden na minimum, gotovo do nivoa statističke greške. Iz ovih sredina nisu željeli da odgovore na pitanja Valtera, pa ćemo objaviti dostupne podatke kojima raspolažemo.
Prema istim podacima, u Gradskoj upravi Stoca, od ukupno 120 zaposlenih, svega je šest Bošnjaka.
U Gradskoj upravi Čapljine, među 212 zaposlenih, samo su dva Bošnjaka, dok nema nijednog Srbina ili pripadnika Ostalih.
Tu nije kraj. U ove sredine uvode se i neustavna obilježja, a ulice i javni objekti se imenuju po kontroverznim ličnostima.
Nakon što je most u Čapljini nazvan po prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, neke ulice su dobile imena po Mati Bobanu i Gojku Šušku, dok su se javni prostori nazivali po ličnostima iz vremena NDH, poput Mile Budaka ili don Ilije Tomaša, kojeg srpska historiografija opisuje kao „ustaškog povjerenika“ odgovornog za planiranje istrebljenja Srba u ovom kraju.
Dragan Čović i HDZ BiH otišli su i korak dalje projektom postavljanja „ploča s kućnim brojem“ na kojima se nalazi grb Grada Čapljine sa šahovnicom, koji je Ustavni sud Federacije BiH proglasio neustavnim. Bošnjačka zajednica, pogotovo žrtve ratnih zločina i politike paratvorevine tzv. Herceg-Bosne, ovo su dočekali s ogorčenjem.
U cilju transparentnosti i poštivanja prava građana na informaciju, redakcija Valtera je uputila zvanične upite Općinskom vijeću Kaknja te Gradskim vijećima Čapljine i Stoca s više pitanja, uz ostalo i pitanjem o nacionalnoj strukturi uposlenih. Međutim, do zaključenja ovog teksta odgovori nam nisu dostavljeni, osim što su nas iz Opće službe Općinskog vijeća Kakanj obavijestili da su „vijećnici na pauzi, te da naša pitanja moraju doći na dnevni red kolegija Općinskog vijeća“.
Punih 30 godina od kraja rata ovo su samo mali u moru primjera diskriminacije i obespravljenosti manjina u državi u kojoj i dalje postoje „dvije škole pod jednim krovom“, a što je produkt etnonacionalnih politika dugogodišnjih partnera u vlasti HDZ-a, SDA i SNSD-a. I dok je SDA prije dvije i po godine završila u opoziciji a Dodik i SNSD se posljednjih mjeseci bore za goli život, čini se da u svom markiranom dijelu teritorije još jedino Čović i HDZ BiH suvereno vladaju bez straha da će im njihove kleronacionalističke, diskriminatorne politike uskoro doći na naplatu.
(TBT)
