Piše: Yahia Lababidi, thebosniatimes.ba
Tamo gdje nema milosti, opmena bude žestoka.
U Gazi su spasioci nedavno u jednom danu iskopali preko trideset tijela iz ruševina, neki su još uvijek disali, a većina ne, što su podsjetnici da su kuće postale masovne grobnice, a bolnice groblja. Nakon 21 mjeseca neselektivnog masakra, u Gazi je ubijeno preko 59.100 ljudi, a više od 139.077 ranjeno, prema podacima Ministarstva zdravstva Gaze. Humanitarna kriza se produbljuje, a preko 1,9 miliona stanovnika Gaze, više od 85% stanovništva, je raseljeno.
U južnom Libanu, obnovljeni izraelski zračni napadi i dalje raseljavaju hiljade ljudi; kako sukob eskalira, do milion ljudi je pobjeglo iz svojih domova. Civilne žrtve sada prelaze 2.247 ubijenih i više od 7.191 povrijeđenih od oktobra 2023. godine, a napadi se nastavljaju tokom ljeta, pogoršavajući patnju.
A u pakistanskom okrugu Kurram, u zasjedi u novembru 2024. godine na šiitski konvoj ubijeno je najmanje 54 vjernika. Odmazda je ubrzo uslijedila podigla broj žrtava na preko 130, prije nego što su plemenske starješine posredovale u krhkom primirju i demontirale lokalne bunkere. Tuga se širi poput dima preko ovih geografskih područja, a stare podjele ponovo bude oni koji profitiraju od plamena.
Više nismo šokirani. To je možda najdublja rana od svih.
Sunitsko-šiitska podjela, nekada teološki razgovor vođen u bibliotekama i studijskim krugovima, metastazirala je u pogodnu liniju razdora, politički preoblikovana, vojno iskorištena, duhovno oskrnavljena. Lojalnost je svedena na pleme. Pobožnost postaje predstava. Sveto je pretvoreno u profano.
Pa ipak, na mjestima koja sateliti i ekrani ne vide, nešto se opire izumiranju.
U Amanu, Jordanci (Palestinci, Sirijci i oni rođeni u Jordanu) okupili su se u znak solidarnosti na akcijama darivanja krvi za ranjene u Gazi. U libanskim regijama Chouf i Bekaa, sunitske, druzske, šiitske i kršćanske porodice tiho su otvorile domove onima koji bježe od bombardiranja na jugu. Karavani pomoći koje su organizirale lokalne međuvjerske mreže dijelili su hranu bez traženja sektaške pripadnosti.
Na sjeverozapadu Pakistana, gdje je nasilje pretvorilo susjede u neprijatelje, plemenske starješine iz obje sekte okupile su se nakon napada u Kurramu. Formirali su zajedničke džirge, demontirali sektaške kontrolne punktove, ponovo otvorili puteve i posredovali u sporazumima o zaštiti vjerskih objekata, prekidima vatre koje nisu dogovarali zvaničnici, već savjest. A u Iraku, tokom Ašure u Karbali, sunitski volonteri iz Bagdada i Faludže dijelili su vodu i liječili rane zajedno sa šiitskim ožalošćenima. Njihovo prisustvo je bilo sakramentalno.
Ovi gestovi su skromno veličanstveni, rijetko se prenose na televiziji, ali nose miris vječnog.
“A robovi Milostivoga su oni koji po Zemlji mirno hodaju, a kada ih bestidnici oslove, odgovaraju: ‘Mir vama!”, (Kuran 25:63)
U ovom ajetu postoji blagost koja zbunjuje logiku odmazde. Milost se u Kur’anu smatra snagom pod kontrolom, disciplinom duha, odgovornošću prema Izvoru svake pravde.
Poslanika Muhammeda, mir neka je s njim, nije mimišla izdaja, poniženje ili krvoproliće. Pa ipak, po povratku u Meku nakon godina izgnanstva, njegove prve riječi nisu bile izjava osvete, već obećanje oprosta: Idi, slobodan si.
„Dobro i zlo nisu isto! Zlo dobrim uzvrati, pa će ti dušmanin tvoj odjednom prisni prijatelj postati.“ (Kur’an 41:34)
Vraćamo se ovim ajetima kao orijentaciji. Oni nas podsjećaju da se ponašati dostojanstveno, čak i kada nam se nanese nepravda. To je obavezujuće.
Slijediti Poslanikov primjer znači oduprijeti se svođenju vjere na frakciju. To znači govoriti jezikom srca čak i kada svijet viče slogane. Kao što je Ibn Arabi jednom priznao: „Moje srce je postalo sposobno za svaki oblik… Ono je pašnjak za gazele i manastir za monahe… Slijedim vjeru Ljubavi.“
Takva ljubav je sjećanje na jedinstvo ispod svih površinskih razlika, uže koje nam Kur'an nalaže da uhvatimo: „Čvrsto se držite Božijeg užeta, svi zajedno, i ne razjedinjujte se.“ (Kur’an 3:103)
Ali kako da se držimo tog užeta kada su nam srca puna bijesa?
Možda tako što ćemo početi tamo gdje jesmo. Odbijajući da proslijedimo poruku koja produbljuje mržnju. Slušajući tamo gdje je osuda lakša. Oplakujući mrtve na svim stranama, ne samo one koja nose naša imena. Ova djela, skrivena i nepopularna, skela su boljeg svijeta.
Dok čekamo mudrije vođe, posao pada na obične ljude.
Više od jednog stoljeća, seljani su pješice i kolima dolazili do Shah Jeewne, privučeni tugom i sjećanjem. U tihoj povorci, zazivali su imena mučenika tamo gdje su nekada stajali njihovi stariji. Stihovi, staze, čak i pauze između tužaljki ostaju nepromijenjeni. Oko njih svijet se može zgrčiti. Ovdje sjećanje drži.
U Bahreinu, tokom Muharema, sunitski imami su tiho prelazili pragove kako bi se pridružili šiitskim kongregacijama u žalosti. Stajali su u crnom, recitirajući hvale Ahlul-Baytu, kako bi odali počast tuzi koja pripada svima.
U Jemenu, u ratom iscrpljenim gradovima Taiz i Ibb, zaidi i sunitski imami su se sastajali da se skupa mole. Njihova okupljanja, skromna, često nezapažena, odbacuju uredne etikete posrednika i sekte. Umjesto toga, oni potvrđuju da čak i sada Božja imena uključuju Pravdu i Pomirenje.
Tokom Sedmice islamskog jedinstva, koja se održava između Poslanikovih rođendana, kako ih obilježavaju sunitski i šiitski kalendari, zajednice se okupljaju da sjede s razlikama, vjerno. U Bagdadu, Sidonu i Manami, vjernici uče iz jedne knjige na raznim jezicima. Ne slažu se oko svakog ajeta, niti se moraju slagati. Ono što ih veže jeste pokušaj, neodlučan i iskren, da se sjećaju Poslanika džematile.
„O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu roditelja i rođaka …“ (Kur'an 4:135)
Da bi pravda bila smislena, mora biti samoreflektivna. Zahtijeva unutrašnju provjeru koliko i vanjsku hrabrost. Njen put je težak, ali odaje dostojanstvo onima koji njime hode.
Bilo bi naivno očekivati da će oni koji su ukorijenjeni na vlasti voditi takvu transformaciju. Mnogi duguju svoj autoritet upravo podjelama koje žale. Ali moć nije jedini oblik utjecaja. Savjest je također sila.
A oni koje naslovi ne prepoznaju, davaoci krvi, plemenski posrednici, ožalošćene majke, nevoljni domaćini, već rade posao dobroćinstva. Čak i kada ekstremističke grupe prijete međuvjerskoj harmoniji, zajednice opstaju u starijim tradicijama jedinstva, vjerujući da duhovne veze nadživljavaju političke lomove.
Ovo nije način da se romantizira patnja ili umanji potreba za pravdom. To je način da se obnovi ono što najbolje od naših tradicija: okrutnost je bez napora, savjest je teža! Ali samo savjest obnavlja ono što okrutnost uništava.
Da bismo se suočili sa stoljećima sukoba, moramo se zapitati jesmo li sada spremni sjetiti se šta vjera u svojoj najsuštini zahtijeva: da na okrutnost odgovorimo savješću. Da prestanemo pitati ko je dostojan milosti i da počnemo pitati kako bismo mi sami mogli biti dostojni milosti.
(TBT, TNA)
