Piše: Shlomo Sand, thebosniatimes.ba
Svakoga dana dobijamo dokaze da poznata izreka o patriotizmu kao posljednjem utočištu hulja još uvijek važi. Od 13. juna kada je Izrael napao Iran, izraelska vlada dobija pohvale iz cijelog jevrejskog spektra, u zemlji i šire. Kritičari su zanijemili pred smjelošću i odlučnošću svemogućeg vođe. I oni umjereni i manje radikalni u operaciji ‘Uspon lava’ prepoznaju adekvatan odgovor na iransku prijetnju.
Za sada znamo da izraelskom napadu nije prethodila iranska provokacija. Takođe nema dokaza da je režim ajatolaha napravio kvantni skok u proizvodnji nuklearnog oružja. Ali znamo i da Netanyahu već godinama sanja o ratu sa Iranom. Samo je čekao pravi trenutak. I taj čas je kucnuo kada je uvidio da konačne pobjede u Gazi neće biti u skorijoj budućnosti. Nemilosrdno ubijanje desetine hiljada građana Gaze nije porazilo Hamas. Izraelski vojnici nastavljaju ginuti, nesretni taoci nisu vraćeni, a u Izraelu jača nezadovoljstvo vladom.
I onda je vođa našao izlaz iz bezizlazne situacije. Napad na Iran je ujedinio podjeljeni narod. Niko na Bliskom istoku ne smije imati nuklearno oružje. Mi ga imamo (prema stranim izvorima) i to nije problem, jer mi smo demokratska zemlja koja njeguje mirni suživot sa susjedima i poštuje ljudska prava svih svojih građana. Nasuprot tome, iranski režim je autoritaran i uporno ugnjetava svoje građane. Ne znam da li je iranski režim represivniji i gnusniji nego što je to bio sovjetski 1949, kada je Staljin izveo prvu nuklearnu probu. Ali trenutna situacija me podsjeća na usijanu atmosferu tokom Hladnog rata koja je trovala međunarodnu politiku pedesetih godina prošlog stoljeća. Mnogi Amerikanci su tada bili ubjeđeni da će nuklearno naoružavanje Sovjetskog Saveza dovesti do strašnog svjetskog rata – zar sovjeti ne podržavaju i ne naoružavaju snage svojih sponzoriranih zemalja protiv Amerike, od raznih komunističkih partija do anti-kolonijalističkih pokreta.
Ali stvarnost je bila sasvim drugačija. Staljinovi nasljednici su kontrolirali širenje nuklearnog oružja a 1962. godine, na vrhuncu sukoba između dva bloka, postupili su zrelije od američke strane i spriječili atomski rat tokom Kubanske krize. Dosljedna sovjetska politika protiv širenja nuklearnog oružja bila je i jedan od glavnih uzroka razdora krajem pedesetih između Sovjetskog Saveza i dotadašnje prijateljske komunističke Kine. Mao se naljutio zbog odbijanja SSSR-a da naoruža Kinu nuklearnim oružjem, pa ga se Kina domogla sopstvenim snagama. I gle čuda, i maoistički autoritarni represivni režim je takođe kontrolirao širenje nuklearnog naoružanja.
Uvrežena predrasuda o korelacija između autoritarne vlasti i militarističkog avanturizma – nastala na primerima fašističkog režima u Italiji i nacističkog u Njemačkoj – nema osnova. Jedina država koja je u 20. stoljeću upotrijebila nuklearno oružje protiv civilnog stanovništva, Amerika, bila je liberalna super sila. Demokratska Francuska je prva uvela nuklearno oružje na Bliski istok. U oba ova slučaja takvi potezi nisu bili nužni, a drugi od njih nas je i doveo do današnje situacije.
Koncept „nuklearne dvosmislenosti“ Izraela je stara šala i svi na Bliskom istoku znaju da Izrael smatra da bi trebalo da bude jedini koji ima (prema stranim izvorima) ovu privilegiju. Činjenica da Iran u posljednjih sto godina nije napao nijednu zemlju tu ništa ne mjenja – jer se smatra bi on to mogao učiniti. Zato se Trump pridružio svom drugaru Bibiju i uvukao Sjedinjene Države u vojni sukob.
Ovo nije prvi put da američki predsjednik ohrabruje napade na Iran. U iračko-iranskom ratu 80-ih, u kojem je poginulo oko milion ljudi, Sjedinjene Države su podržavale Sadama Huseina, djelile sa njim informacije o Iranu i čak mu ustupile svoje hemijsko oružje. Ironija je sudbine da je upravo zbog tog oružja 2003. došlo do sukoba između bivših prijatelja, to jest do invazije i okupacije Iraka od strane američkih snaga. Poslije sedam godina uništavanja Iraka nije pronađeno nikakvo nekonvencionalno oružje, pa je potraga za njim zamrla.
Još uvijek ne znamo rezultate sporazuma sa Iranom. Da li će diktatorski režim pasti, a liberalna opozicija pobjediti ili će protivnici režima biti potisnuti novim patriotskim talasom, kao što se često događalo u historiji. Patriotizam nije samo utočište hulja. On može biti i uzrok poraza zastupnika mira i slobode.
(TBT, Haaretz)
