Piše: Tarik Ali, thebosniatimes.ba
Rat se prelio iz Palestine u Iran 13. juna. To je vrhunac izraelske opsesije koja traje već četiri decenije. Dok je Trumpova administracija vodila neiskrene pregovore sa Iranom o nuklearnom programu, Izrael je iskoristio priliku da bombardira Teheran i ubije iranske nuklearne fizičare, generala i druge zvaničnike, od kojih su neki učestvovali u pregovorima sa Sjedinjenim Državama. Poslije neubjedljivog poricanja, Trump je priznao da su SAD bile unapred obavještene o napadu. Zapad podržava izraelske napade na Iran, uprkos tvrdnjama direktorke nacionalne obavještajne službe Tulsi Gabbard koju je imenovao Trump. Ona je 25. marta rekla: „Obavještajne službe procjenjuju da Iran ne pravi nuklearno oružje i da vrhovni vođa Khamnei nije odobrio program proizvodnje nuklearnog oružja obustavljen 2003.“
Inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (International Atomic Energy Agency, IAEA) savršeno dobro znaju da Iran nema nuklearno oružje. Poslužili su Americi i Izraelu kao špijuni na terenu i dostavili im imena nuklearnih fizičara koji su sada ubijeni. Iranske vlasti su prekasno shvatile igru i sada donose zakon o zabrani njihovog ponovnog ulaska u zemlju. Ispostavilo se da su iranski lideri uzalud žrtvovali dio svog državnog suvereniteta u pustoj nadi da će to dovesti do ukidanja međunarodnih sankcija Iranu i američke garancije mira u regionu.
Iranci su postupali protivno svom historijskom iskustvu. Izabrana iranska vlada je 1953. bila svrgnuta uz indirektnu pomoć Britanije i Amerike, a njena sekularna opozicija je bila ukinuta. Onda je nastupilo četvrt stoljeća diktature uz podršku zapada, sve dok dinastija Pahlavi nije skinuta sa vlasti. Godinu dana nakon Revolucije 1979. zapad je uz saradnju Saudijske Arabije i Kuvajta finansirao rat Iraka protiv Irana da bi srušio novi režim. Rat je trajao osam godina i za sobom ostavio pola miliona mrtvih, uglavnom na iranskoj strani. Na stotine iračkih raketa gađalo je iranske gradove i ekonomsku infrastrukturu, posebno naftnu industriju. U završnim fazama rata, SAD su uništile gotovo polovinu iranske mornarice u Persijskom zalivu i oborile jedan putnički avion (Britanija je pomogla da se to zataška).
Od tada je Islamska republika opsjednuta opstankom režima u Teheranu po svaku cijenu. Tokom iransko-iračkog rata mule su kupovale oružje od svojih zakletih neprijatelja, uključujući Izrael. Njihova saradnja sa protivnicima zapada bila je sporadična i oportunistička, bez dosljedne anti-imperijalističke strategije. Iranska spoljna politika ima samo jednu konstantu: upornu odbranu palestinskih prava. Često su ostajali usamljeni u svojoj podršci Palestincima u regionu u kome bi sve arapske vlade kad tad kapitulirale pred američkim hegemonom. Ubrzo nakon izraelskog napada na Iran 15. juna, u Gazi je upriličena neobična povorka od pedesetak magaraca, okićenih cvijetnim vijencima i prekrivenih odorama od svile i satena; dok su ih vodili ulicama, djeca su ih mazila sa iskrenom naklonošću. Zašto? „Zato što su nam bili od veće pomoći nego sve arapske države zajedno“, objasnio je organizator.
Poslije invazija na Avganistan i Irak pod vođstvom SAD-a, iranski lideri su se ponadali da će im saradnja sa Washingtonom u pripremama za svrgavanje Sadama Huseina i Mule Omara omogućiti predah. U mnogim aspektima, „rat protiv terorizma“ nije bilo loše vrijeme za Islamsku republiku. Njen ugled u regionu je skočio zajedno sa cijenama nafte, njeni neprijatelji u Bagdadu i Kabulu su brutalno uklonjeni, a na vlast u susjednom Iraku dovedene su šiitske grupe koje je Iran podržavao od 1979. To nisu mogli predvidjeti ni Bushov politbiro (Cheniey, Rumsfeld, Rice) ni njegovi nezvanični arapski savetnici sa sedištem u SAD-u (Kanaan Makiya, Fouad Ajmi ). Prvi nezapadni stranac koji je kao počasni gost posjetio Zelenu zonu u Bagdadu bio je tadašnji iranski predsjednik Ahmedinedžad.
U Iraku su se sunitski i šiitski nacionalisti ujedinili u borbi protiv američkih okupacionih snaga i zajedno napadali američku ambasadu. Uplitanje Irana je podelilo ove snage i ujedinjeni irački pokret otpora se pretvorio u uzaludan i destruktivan građanski rat. Muktada el-Sadr, ključni šiitski vođa u Iraku, bio je šokiran zločinima u Faludži i predvodio je niz akcija protiv američke koalicije. Na vrhuncu sukoba, pozvan je da posjeti Iran i na kraju je tamo ostao – ili je zadržan? – naredne četiri godine. Naknadni ulazak ISIL-a na scenu ojačao je taktički savez Amerike i Irana. Pentagon je u jednom času pružao podršku iz zraka za 60.000 šiitskih boraca u Iraku.
Ove trupe su uglavnom bile pod indirektnom komandom iranskog generala Kasema Sulejmanija, koji je održavao redovnu komunikaciju sa američkim generalom Davidom Petraeusom. Sulejmani je bio nadaren strateg, ali osjetljiv na laskanje, posebno Velikog Satane, kako u Iranu zovu Ameriku. Osmislio je ekspanzionističku taktiku koju je Teheran primjenio nakon 11. septembra, ali njegova sklonost hvalisanju nije mu donijela poene kod američkih kolega, naročito kad im je objasnio kako je Iran predvidio i iskoristio američke greške u regionu. Slijedeći opis novinara Spenscera Ackermana djeluje verodostojno:
„Bio je dovoljno pragmatičan da sarađuje sa Washingtonom kad je to odgovaralo iranskim interesima, kao što je uništenje Isisovog Kalifata – i bio je spreman na sukobe sa Wasingtonom kada je to odgovaralo iranskim interesima, kao kada je pružio podršku sirijskom predsedniku Basharu el Asadu. Osmislio je improvizirane eksplozivne naprave od kojih je poginulo na stotine američkih vojnika, a još više njih bilo osakaćeno. Američki obavještajci i desnica su bjesneli zbog Sulejmanijeve nekažnjivosti. Njegov uspjeh je bolio.“
Ali istovremeno sa regionalnom moći Irana, rasle su i društvene tenzije unutar zemlje. Revolucionarna pobuna je uhvatila zamah, koji je splasnuo tokom iscrpljujućeg rata sa Irakom. Iran je zauzeo oštriji stav u vezi sa nuklearnim oružjem tvrdeći da kao suverena zemlja ima pravo obogaćivati uranijum. Ovaj potez je bio pokušaj smirivanja političkih podjela unutar zemlje. Spolja gledano, to je bio logičan odbrambeni potez. Iran se graniči sa nuklearnim silama (Indija, Pakistan, Kina, Rusija, Izrael), kao i nizom američkih baza sa potencijalnim ili stvarnim nuklearnim zalihama u Kataru, Iraku, Turskoj, Uzbekistanu i Avganistanu. Američki nosači aviona i podmornice sa nuklearnim oružjem patrolirali su vodama oko iranske južne obale.
Zapadne sile kao da su zaboravile da je nuklearni program bio inicijativa iranskog šaha, koju je 1970-ih pokrenuo uz podršku Amerike. Među kompanijama koje su učestvovale u ovom programu bila je i kompanija Dicka Cheneya, Bushovog ljigavog potpredsjednika. Khomeini je obustavio ovaj projekat kada je došao na vlast, smatrajući ga neislamskim. Kasnije je popustio i program je nastavljen. Sredinom 2000-ih, Iran i njegov vrhovni vođa su shvatili da pokušaji da primire Washington nisu uspjeli. I dalje su bili na meti zapada. Bushova Bijela kuća je nagoveštavala napade na Iran, direktno ili preko Izraela, pouzdanog američkog predstavnika u regionu. Izrael je, sa svoje strane, žestoko insistirao na svom nuklearnom monopolu na Bliskom istoku. Izraelska vlada i njoj lojalni mediji opisivali su iranskog lidera kao „psihopatu“ i „novog Hitlera“. Bila je to još jedna na brzinu sklepana kriza od strane zapadnih sila. Njihovo licemjerje je bilo zapanjujuće. SAD su imale nuklearno oružje, kao i Velika Britanija, Francuska i Izrael. Pa ipak, iranska potraga za tehnologijom potrebnom za najniži stepen nuklearne samoodbrane izazvala je moralnu paniku na zapadu.
U nastojanju evropskih sila da ojačaju svoj položaj pred Washingtonom posle invazije na Irak, Francuska, Njemačka i Velika Britanija su dokazivale svoju snagu tako što su primoravale Teheran da prihvati stroga ograničenja svojih nuklearnih aktivnosti. Hatamijev režim je pristao na sve vjerujući da se stvarno nešto pita. U decembru 2003. potpisan je „Dodatni protokol“ koji je zahtjevala evropska trojka, čime je Iran pristao na „dobrovoljnu suspenziju“ prava na obogaćivanje uranijuma garantiranog Sporazumom o neširenju nuklearnog naoružanja. Ni to nije bilo dovoljno. U roku od nekoliko mjeseci, Međunarodna agencija za atomsku energiju optužila je Iran da odugovlači sa ratifikacijom najnovijeg sporazuma, a Izrael je objavio svoju namjeru da uništi iransko nuklearno postrojenje u Natanzu. Tokom ljeta 2004, velika dvostranačka većina u Kongresu SAD-a usvojila je rezoluciju o „svim odgovarajućim mjerama“ za sprječavanje razvoja iranskog nuklearnog programa, a spekuliralo se i o „oktobarskom iznenađenju“ uoči američkih izbora te godine.
U to vreme sam u Guardianu tvrdio da „suočavanje sa neprijateljima Irana zahtjeva mudru i dalekovidu strategiju – umjesto aktuelne mješavine oportunizma i manevriranja u skladu sa neposrednim interesima mula“. Više liberalnih i socijalističkih iranskih intelektualaca javilo mi se iz Teherana i složilo sa mojim zaključkom:
„Pomoć u svrgavanju režima u Iraku i Avganistanu i podrška američkoj okupaciji u ovim zemljama nije se isplatila Iranu. Američki državni podsekretar govori o ’jačanju pritiska’. Izraelski ministar odbrane Shaul Mofaz kaže da ’Izrael ne odobrava iranski nuklearni kapacitet i da je spreman da se brani svim raspoloživim sredstvima’. Hillary Clinton je optužila Bushovu administraciju da ’umanjuje iransku prijetnju’ i zatražila da se izvrši pritisak na Rusiju i Kinu da uvedu sankcije Teheranu. Shirack spominje upotrebu francuskog nuklearnog oružja protiv ove ’odmetničke države’. Možda je to samo zveckanje raketama da bi se Teheran uplašio i natjerao na poslušnost. Zastrašivanje vjerovatno neće uspjeti. Da li je zapad na pragu novog rata?“
Američku spoljnu politiku prikladno opisuje Bushova lakonska izjava iz 2003: „Ako niste sa nama, onda ste protiv nas.“ Britaniji, Kanadi, Izraelu, Saudijskoj Arabiji i Australiji nije bilo potrebno mnogo ubjeđivanja. Do danas, Irak nije povratio socijalnu i ekonomsku stabilnost koju je imao prije promjene Sadamovog režima. Više od milion žrtava i pet miliona siročadi je bila cijena koju je ta zemlja platila zbog lažne optužbe da iračke vlasti posjeduju hemijsko oružje za masovno uništenje. I naravno, najveći udio iračke nafte sada pripada zapadnim kompanijama.
Mnogi koji su vodili rat u Iraku u međuvremenu su se pokajali, ali to nije spriječilo imperijalne stratege da nastave po starom i na drugim mjestima. U Gazi strahote i dalje traju. Bombe, umiranje, glad i bezdušnost ravna onoj s kojom je Vermaht postupao sa slovenskim Untermensch (pod-ljudima). Izraelski list Haaretz objavio je uvodnik, oštriji od svega što se pojavilo u liberalnim novinama u euro-atlantskoj zoni, u kome se napada patetična odluka evropskih lidera da sankcioniraju samo dvojicu otvorenih fašista u Netanjahuovoj vladi, zahtjevajući sankcije protiv cijelog Izraela. To je ono što bi pravi prijatelji Izraela trebalo da zahtjevaju, umjesto što podstiču njegovu samoubilačku politiku i genocidne kampanje.
Poslije skoro potpunog uspjeha Izraela u uništavanju Pojasa i istrebljenju desetina hiljada ljudi, Netanyahuova vlada očigledno smatra da je vrijeme za proširenje ratnih ciljeva. Prvo je pokrenuta kampanja izraelske vojske protiv Hezbolaha, u kojoj je ubijen veliki dio rukovodstva ove organizacije, a Liban pokoren. Zato ne treba da nas iznenađuje to što mladi Libanci sa krovova kuća danas navijaju za iranske dronove. Zatim je na red došla Sirija koju je Izrael više puta bombardirao, ovoga puta čak i bez rutinskog pravdanja odbranom zemlje. U saradnji sa članicom NATO-a Turskom i ostacima baatističkog režima, Izrael je pomogao u uspostavljanju marionetske vlade u Siriji na čelu sa Jolanijem, američkim poslušnikom i bivšim operativcem Al Qaide.
Scena je bila postavljena za napad na Iran. Kao i uvijek kada je u pitanju Izrael, na djelu su dvostruki standardi zapadnih sila. Izrael se nije pridružio Sporazumu o kontroli nuklearnog oružja, nije potpisao Konvenciju o biološkom oružju i Konvenciju iz Otave, nije ratificirao Konvenciju o hemijskom oružju, decenijama ignorira međunarodno pravo i rezolucije UN-a, pri čemu su sada izdate potjernice Međunarodnog suda pravde za Netanyahuom i Galantom zbog ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti, plus tekuća istraga o genocidu… Tako izgleda odmetnička država.
Iran i Izrael trenutno komuniciraju putem dronova, aviona F35 i raketa. I Teheran i Tel Aviv su izloženi napadima. Deklarirani izraelski cilj uništavanja nuklearnih reaktora nije ostvaren, a Netanyahuovo hvalisanje da će pokrenuti promjenu režima u Iranu proizvelo je suprotan efekat. Žene bez hidžaba demonstriraju po iranskim ulicama skandirajući „Napravite atomsku bombu“. Jedna od njih je izjavila: „U parlamentu se diskutiea o zatvaranju Ormuskog moreuza [kroz koji prolazi 20-40% od ukupno proizvedene nafte na svijetu]. Nema potrebe za diskusijom. Samo ga zatvorite.“ Trump insistira na tome da se rat može završiti samo kapitulacijom Teherana. Mnogi Iranci vjeruju da su nuklearni pregovori sve vrijeme bili obmana. Trump je 2020. upotrebio sličnu taktiku za atentat na Sulejmanija, ubjedivši iračkog premijera da djeluje kao posrednik u razgovorima između SAD-a i Irana kako bi generala namamio u Bagdad gdje je i ubijen. Zasad Iran odoleva napadima. Zemlja kojoj je hitno potrebna promjena režima je Izrael.
(TBT, NLR Sidecar,)
